Home Kolumne Marica Maja Tomulić Kurelić – Otok u otoku

Marica Maja Tomulić Kurelić – Otok u otoku

0
Marica Maja Tomulić Kurelić – Otok u otoku

Foto: Arhiva obitelji Tomulić | Novi riječki krug (1969.) - prvi red; Duško Gejić i Andrija Vučemil, u drugom redu Marija Trinajstić,Marica Maja Kurelić, u zadnjem redu Cvijetin Mihajlović, Dragica Torić i pokojni pjesnik Josip Badurina

Postoji poezija koju zarobe ljudi i onda ju guše svojim čitanjem i postoji poezija koja zarobi ljude i opija svakim stihom. Dugo smo čekali Maju Kurelić Tomulić da nas opije svojim stihom. Rođena Rabljanka od malih nogu bila je predodređena za putovanja, tako da je veći dio djetinjstva provela mijenjajući mjesta svog boravka od Pule do Rijeke, pa Splita, Lastova dok joj se put nije smirio u jednom od najljepših gradova na svijetu, biseru Mediterana, Dubrovniku.

Kurelić je još odmalena, od svoje šeste godine, kontinuirano objavljivala svoju poeziju tako da su se njene pjesme nemalo puta mogle čitati u tada popularnoj “Modroj lasti” i “Radosti”. Razvijajući senzibilitet za poezijom te pravovremenim usmjeravanjem ka čistoj poeziji u prozi, Kurelić je, prošavši školu pisanja kod mnogobrojnih pjesničkih autoriteta, već u svojoj šesnaestoj godini dotakla vrhunce pjesničke ekspresije. Pohađajući gimnaziju u Mostaru vrlo brzo je ušla u eminentni bosansko-hercegovački pjesnički krug (Kordić, Trifunović) te je i u tom snažnom književnom miljeu brzo zauzela vodeće pozicije tako da i ne čudi da su ju pjesnici i mediji proglasili vrsnom BiH pjesnikinjom.

Rab danas oglas

Ubrzo, završavajući gimnaziju, njen put školovanja seli se u Rijeku gdje završava Medicinski fakultet i postaje poznata psihijatrica. Za vrijeme fakulteta i u Rijeci dokazuje svoje pjesničke kvalitete, pjesme joj se objavljuju u mnogobrojnim književnim glasilima, a neke su i prevedene na strane jezike. Kurelić se svojim zanimanjem vraća na rodni otok, tu se udaje i postaje gđa Tomulić. Njezina poezija tako postaju; njena profesija, obitelj i prijatelji.

Mostar, 1964. – promocija zajedničke knjige Debatnog kluba mladih pisaca Mostara, naslovljene “Od kraja do beskraja”

Ubrzo pjesme posprema u ladice ili u srca svojih najboljih prijatelja. Radeći svoj posao psihijatra i brinući o obitelji, Maja tek jednom objavljuje svoju pjesmu anonimno u listu Rab koji krajem 80-ih izlazi pod uredništvom Ivice Hodaka. Dopušta si šutnju. Dopušta da u njoj poezija zrije i kulminira u godinama kad slijede rastanci i rađaju se novi životni vidici. Promijenjene percepcije Maja uzima stih kao lijek za teške životne trenutke i ponovno budi onaj uspavali cvijet poezije. Ovaj put njezina poezija je obogaćena velikim životnim iskustvom.

Rab ima vrhunsku pjesnikinju koja je samo svojom ”krivicom” zaspala kojih četrdesetak godina. Nanovo probuđena, otkrila je spoj mlade duše i razigranog srca, te nanovo udomila svoje stihove među žednim poklonicima prave poezije

Čitajući njen novi opus introspektivne lirike osjetio sam ono obuzimanje s početka teksta. Maja naprosto grabi stihovima. Kao da te želi posjesti na stolac i reći: Čekaj, sjedni, sad ćeš čuti nešto.

Da, u njezinu poeziju se akumuliralo more emocija koje je sabirala u sebe kroz godine rada. Neminovno je sve te tužne priče koje je godinama slušala i upijala morala nekako kanalizirati iz sebe. To je tek početak. Tijekom godins spontane izolacije Maja je pretvorila svoje stvarno ”ja” otokom u otoku. Izgradila je bedem te je tek odnedavno odlučila skidati kamen po kamen objavljujući svoju poeziju pod imenom i prezimenom na svom Facebook profilu. Iskrenost njezine poezije, atipična direktna pjesnička ispovijed, te neposrednost odmah su urodile pozitivnom reakcijom u ljubitelja poezije na internetu. Čim se pojavi nova pjesma na njenom profilu u tren oka je preuzimana i dijeljena među Rabljanima i Facebook glasilima koje se tiču Raba.

IZLOŽENA

Dušu sam položila na tvoje dlanove
s najmanjim pokretom
možeš je otresti
a tako silno želim
da je udahneš
da ti srce u novom ritmu pokrene
da osjetiš moje bolne zaljubljene titraje
što se
poput valova svakodnevno
razbijaju na tvojoj kamenitoj obali
i tiha sam u svojoj izloženosti
bezsuzno plačem
da se vrućom kapljom ne odam
jer svi moji putovi k tebi
ponosom su posipani
i ako te moja ljubav ne dotakne
i s tvojom ne uzleti
isplesti ću gnijezdo
u koje ću sama
bezglasno leći
i čekati
čekati
dok se bol ne pritaji

Mostar, 1964. – U sredini Maja Kurelić, oko nje s lijeva: Ibrahim Kajan, pokojni Alija Kebo, Zlata Artuković, Radivoje Budalić i Franjo Brkić

Majina poezija nema revolucionarni karakter. Ona nastavlja vrhunsku poeziju dok je književnost nosila traperice i slušala rock. Kad se netko godinama druži s Mihalićem, Trifunovićem, Fabriom i morem drugih poznatih pjesnika onda je rezultat njegove poezije jednostavno predvidljiv.

Maja naprosto grabi stihovima. Kao da te želi posjesti na stolac i reći: Čekaj, sjedni, sad ćeš čuti nešto Da, u njezinu poeziju se akumuliralo more emocija koje je sabirala u sebe kroz godine rada

Rab ima vrhunsku pjesnikinju koja je samo svojom ”krivicom” zaspala kojih četrdesetak godina. Nanovo probuđena, otkrila je spoj mlade duše i razigranog srca, te nanovo udomila svoje stihove među žednim poklonicima prave poezije. Maja Kurelić Tomulić, ovaj puta, ne ”bježi” više od svojeg pravog ”ja”. Odlučila je da se više neće skrivati. Na naše opće veselje tijekom 2013. godine očekujemo njezinu prvu zbirku pjesama “Stihovi ostrugani od sna” u izdanju “Art studija Hagall”, a koja će sadržavati dvjestotinjak pjesama.

Svojom poezijom dodatno je pojačala svjetlost rapskih svjetionika, navodeći na ovaj škoj mnogobrojne istinske poklonike njezine svevremene poezije.

Autor: Krešimir Butković