Foto: Privatni album obitelji Vidas
Mojim roditeljima:
Vidas Marici rođ.Domijan
siječanj 1929.- travanj 1991. i
Vidas Josipu – Jošku
ožujak 1929. – travanj 2025.
i svim mojim Rabljanima koji pamte moje roditelje i ovaj Rab iz mojih sjećanja…
Piše: Vlasta Vidas
“Rano travanjsko jutro, doli u dvoru pivaju kosići, sjeta u meni: godišnjica smrti moga oca Joška, a za par dana i 35 godina da je preminula moja mama Marica. Govoru da vrime liči i da će pasat ova bol ča je ćutin? Ne znan baš, jer i nakon svih tih godina vela je praznina, njok u grlu, neka tupa bol, cidu suze…
Sićan se priče mojih roditelja kako je baš april bil njihov misec. Skupa su hodili na omladinske radne akcije, s KUD-om “Osvit” nastupali i gostovali po Istri i kvarnerskim otocima, 12. aprila feštali za Dan oslobođenja Raba, zaručili se na omladinskoj radnoj akciji Šamac – Sarajevo u aprilu 1947. i vjenčali se u aprilu 1952.
Listan obiteljske albume i gledan te lipe uspomene: moji roditelji uvik veseli i nasmijani u društvu roditelja, braće i sestara, dragih prijatelja. Neka lica i događaje znam samo iz njihovih priča, jer moja živa sjećanja počinju negdi krajem 50-ih s mojim tatom vatrogascem, zvukom vatrogasne sirene, vatrogasnih skupština i vatrogasnih zabava. Ne samo u albumu, ima tu i slika po zidovima našeg stana, a posebno su mi drage one iz njihove mladosti: mame iz predstave “Ribarske svađe” Carla Goldonija (KUD “Osvit” Rab).
i tate člana nogometnog kluba FD “Istra” – Rab.
Ima tu lipih uspomena, puno zahvalnica, priznanja i nagrada, ali i nekoliko karikatura “našeg” Ivice Hodaka. Znal je Hodak tako dobro “uvatit” tatin karakterističan profil dok je vodil vatrogasne skupštine, ponekad dopisavši i nekoliko riči poput onih iz 1976. godine: “Predsjednik na kraju mandata”!
Danas to zvuči “smišno”, jer je moj otac nakon te 1976. bil predsjednik rapskih vatrogasaca još 41 godinu, sve do 11.ožujka 2017., kada postaje počasni predsjednik DVD-e Raba.
A baš te vatrogasne skupštine ja pamtin od ranoga ditinstva. Ostale su zauvik žive uspomene kad bi mater u dvoru naše kućice u IX. Udarne brigade 7, već 2 dana prije skupštine vitrila tatino svečano vatrogasno odijelo, Ča ga ja nisan smila dirat! Ali ja bi ipak ki put stavila baren vatrogasnu kapu na glavu i uživala šećuć po kući! A isto ka ča bi i skriveć ispod postilje izvukla tatin korno,ča ga je 9 godina sviral u rapskoj limenoj glazbi.
Opasala bi ja korno oko vrata i činila fintu da i ja znan svirat. A želja moga tate je bila da i ja kao treća generacija Vidasa sviram u našoj limenoj glazbi. Prva generacija bio je tatin stric Vidas Josip, brat moga nona Nina Rusa, kako su ga Rabljani zvali. Tatin stric Josip sviral je u Rapskoj Građanskoj glazbi od njenoga osnutka 1913. godine pa do svoje smrti 1918. godine, kada je poginuo u 1. svjetskom ratu. Moj tata kao druga generacija Vidasa u limenoj glazbi, smatral je da triba bit “glazbeno pismen” pa je i mene tako početkom 60-ih upisal u rapsku limenu glazbu da sviram flautu. Meni to nekako ni bili drago puhat, a kako moj otac od svojih namjera nije lako odustajao, 1963. godine kupil mi je lipu crvenu Julijana harmoniku, pa ja i naučih svirat jer sam godinama imala privatne satove. Puno lipih melodija i veselih dana,godina doživismo uz moju svirku na toj harmoniki.
Ka ča rekoh, moje ditinstvo i mladost vezano je uz muziku, vatrogasce, more i barku. Nakon svih proslava i zabava, feštanje bi se nastavljalo kod nas doma ili u maminoj rodnoj kući na rivi, kod Domijani. Tamo uz maminu braću i sestre slavili bi se svi naši rođendani, imendani, razne obljetnice i praznici. A to su bile vele fešte: orila se pisma ozada u dvoru i na balavuštri prid kućon, čulo se po rivi i rapskon portu. Sve te vičere i fešte uvik je pratila pisma i ples vele Domijanove fameje uz zvuk harmonike ča ju je svirala mamina sestra Ankica, a posle i ja. Da, u Domijani je uvik bilo veselo, toga se sigurno sićaju stari Rabljani, ono malo ča ih je još među nama.
Dok su moj tata, mama i njezina sestra i braća bili članovi KUD-a “Osvit” kod Domijani su se činile makete i šili kostimi za KUD, a isto tako i maske i lutke za vatrogasne maškare. Tatini rođaci Vezilići i sva mamina braća Mićelin, Slavko i Anđelo bili su vatrogasci, pa ni niš čudno da smo onda svi mi nekako bili tako “odgojeni” da se stresemo na zvuk vatrogasne sirene i u tebi nešto zatitra, budi se neka empatija, strah i briga… i dok bi oni tekli u vatrogasni dom, mi dica bi skriveć šli gledat kadi je požar, ča gori?!
A isto tako mi dičurlija smo imali i neki svoji tiri i dišpeti, ka recimo kad su bile prove limene glazbe znali smo doć i lizat limuni! Ta naša limena glazba nekako je davala identitet starome gradu Rabu u kojem sam odrastala 50-ih i 60-ih godina. I ne samo njihovi koncerti, nego i prove i sve one zabave od prvomajskog uranka do vatrogasnih zabava i ribarskih fešti. Rapskom limenom glazbom uvik smo se ponosili i zato me preplaviše emocije kad nedavno pročitah gotovo 40 godina stare zapisnike sa sjednice Upravnog odbora DVD-e Raba od 2.10.1987. godine kada su rapski vatrogasci i moj otac kao predsjednik ustrajali da se formira glazba pri DVD-e Rab i tako spriječi raspad naše limene glazbe. Nakon dva miseca rapski su vatrogasci pri DVD-u 18.12.1987. uspili formirat sekciju limene glazbe, koja postoji još i danas nakon 113 godina od osnutka daleke 1913. godine!
Da, moji roditelji su moj ponos; moja mama Marica, koja je bila vridna i samozatajna žena, držala je tri kantuna kuće, uz svoj posao u Općini Rab bila je i društveno aktivna u AFŽ Raba, predsjednica društva Naša Djeca Raba, uvik spremna pomoć i žrtvovat se za druge. Zahvaljujući njoj, moj tata Joško svim srcem i dušom mogao se posvetit dobrovoljnom vatrogastvu u domovini i šire: organizirat svi oni susreti i izleti vatrogasaca, poznate rapske maškare uz Jura Piškanca, za kojega su tekstove pripremali upravo u DVD-u . U vatrogasnom domu je postojala bilježnica u koju su se od Pepelnice pa do idućeg Jura Piškanca zapisivale sve anegdote i razne otočke “gluposti” koje bi se u godini dana događale na Rabu.
Moji roditelji volili su društvo, ples i pismu. Osim ča je sviral u limenoj glazbi, moj tata je pival u rapskom vatrogasnom zboru s kojim su gostovali po Evropi. Bil je svestran: u mladosti podvodni ribolovac i nogometaš u FD “Istra” Rab, u zrelim godinama i lovac u rapskom LD “Kunić” i sve to uz odgovoran posao u Elektroprimorju Rab.
Dragi moji, bili ste poštovanja vridni roditelji, hvala vam za lipo i bezbrižno ditinstvo i mladost.
Hvala vam za dane pune blagostanja i veselja uz vas, moje noniće, barbe i tete Vidase i Domijane, moje rođake i rođice, a kasnije i uz moju sekundarnu obitelj. Bili ste ljudi veloga srca i duše, divni prijatelji, aktivisti i entuzijasti.
Majčice, i danas nakon 35 godina, sjećajući se tebe ljudi mi se obraćaju s velikim poštovanjem. I ti i moj otac bili ste ljudi koje su svi rado susretali i družili se s vama. Oboje ste “otišli” u aprilu, ti majko u 62-oj godini života, a ti tata u 97-oj.
Ostala je vela praznina, ali i vječni tragovi koje ste urezali u svojoj obitelji i društvenom životu našeg otoka. Ostajete na diku svima nama: meni vašoj jedinici Vlasti, unucima Jošku i Timu i praunuku Luki. S ljubavlju i ponosom čuvamo uspomenu na vas: ostat ćete voljeni i nikad zaboravljeni. Hvala vam za sve…
I što još reći, za mene ovih tužnih travanjskih dana? Možda samo hrvatski prepjev meni najljepše epitafne poeme “Immortality”- “Besmrtnost” , američke pjesnikinje Clare Harner.
BESMRTNOST
Prepjevala Kristina Šekrst
“Ne stoj
kraj mog groba lijuć suze.
Nisam ondje,
san me ne uze –
ja sam tisuće vjetrova što biju vrh
brijega,
ja sam sjaj dragog kamenja unutar
snijega,
ja sam sunčeva svjetlost što dozrijeva sjeme,
ja sam blaga kiša u jesensko vrijeme.
Kad otvoriš oči u spokojno svitanje,
ja sam hitro, poletno skitanje
tihih ptica što kruže kroza zrak,
ja sam dan što nadilazi mrak.
Ne stoj
kraj mog groba u suzama sivim –
nisam ondje,
još uvijek živim.”
Tekst: Vlasta Vidas
