Bilo bi ljepše, iščitavamo iz Begovih redaka, da je više onih, “koji iz svojih grozdova velikih komercijalnih kuća jasnije čuju odjeke blagdanskih usklika. Baš svatko bi trebao naći vremena na trenutak zastati kako bi s vrškova loparskog sjevera opazio vidike kao u najljepšoj priči. Šumarke, ovce i travnjake, akvamarinske odbljeske mora i vizure zlatnožutog – ljetnog polja. S velebitske strane pogleda, Šilo i Grgur ljube se bez prekida: premošćuju ljubičasti kanal razmeđa, a cipka nudističke uvale neodoljivo zove, dok debeli pijesak Sahare u sebi udomljuje sunce.”

A mi smo baš u Albini pronašli tu osobu koja u sebi, vlastitim duhom, emocijama ispunjenim sjećanjima i neporecivom ljubavlju prema rodnom kraju, premošćuje preveliki jaz između nekadašnjeg Lopara, stoljećima odanog tradiciji i težačkom trudu svojih predaka, i ovog modernog, turistički razvijenog Lopara, ponekad i nesvjesno sklonog zaboravu i bijegu od vlastitog identiteta

Ljubav prema maškarima Albina je naslijedila od oca –  na slici s “praćom” za naganjanje ovaca po kamenjaru (foto: Mladen Šćerbe)

Ča smo na ovome svitu bez korjena?

S KOLJENA NA KOLJENO
Albinin sin je već s 15 mjeseci bio loparski maškar i od tada je svake godine u pohodu, a i kćer je već više od 15 godina u folkloru

U ovo karnevalsko doba godine zatekli smo je u roditeljskoj kući kako ukrojava klobuke čuvenih loparskih maškara, sa svim tradicionalnim elementima, baš onako kako su to radile vrijedne ruke lopaskih žena generacijama prije nje.

– U životu se bavim s puno stvari, ali ono za što živim je naša tradicija. Najviše sam naučila slušajući narodnu predaju i iz razgovora sa starijim mještanima, jer jednostavno nema dovoljno pisanog materijala, a jednom kad se čovjek dotakne te tema shvati koliko je ona zapravo duboka i koliko još ima prostora za rad. Klobuci su ono s čime sam počela, ali kako vrijeme odmiče shvaćam koliko je zapravo još stvari koje treba nabaviti i koliko će se toga zaboraviti ako se ne sjetimo sačuvati na vrijeme. A bila bi šteta…

Albina zna zasvirati i u mih

Moja misija je nabaviti materijale koji su služili za izradu nošnje nakon dolaska tekstilne industrije, tibet i šatena. Također, tražim i materijal za izradu traversi te marame koje idu na žensku narodnu nošnju. Suknena nošnja je još jedna priča, ali ona je starija tako da o njoj ima puno manje i zapisa i fotografija zbog čega nam se i rjeđe pojavljuje pred očima na spomen riječi „nošnja“. Osim toga, skupljam i stari nakit, autentičan za ovaj otok, a ponajviše koralje koji su opet dio nošnje. Dugo sam željela sve to okupiti na jedno mjestu pa se posebno veselim izradi prostora u kojem će sve to biti izloženo svima onima u kojima postoji želja za otkrivanjem korijena, jer jedino proučavajući ono što je bilo možemo doista spoznati i mjesto i vrijeme u kojem sada živimo.

Sve se radi ručno

– Sve ovo počelo je puno prije nego što sam ja toga bila svjesna. Kad pogledam sada, mogu bez pretvaranja reći da je počelo onda kada sam se rodila. Odrasla sam u obitelji u kojoj se tradicija uvijek naglašavala, poštovala i prije svega živjela. Obje moje bake su do svojih zadnjih trenutaka bile obučene u svoje kamižote, dok su tete bile nešto modernije pa su nosile flajde. Moja teta Anitica, koja mi je od velike pomoći u svemu ovome, u svojoj flajdi i dan danas ponosno prošeće kroz Lopar. Dok sam bila mala, maškari su za mog tatu bili najveći praznik i njima se najviše veselio. To je ljubav koju sam prvenstveno naslijedila od njega i nadam se da bi on, koji nikad nije imao svoj toliko sanjan i toliko puta tražen francuski facol, bio ponosan na mene. Osim ljubavi prema maškarima, od njega sam dobila i iglu koju još uvijek koristim u izradi klobuka želeći nastaviti tamo gdje je on stao.

Teta Antica vjerna pomagačica

Kako sam odrastala i sama sam počela sudjelovati u svemu tome, tako sam od samih početaka bila u našem folkloru koji je pod vodstvom Željka Matahlije rekonstruirao našu nošnju. Ovim mu putem zahvaljujem za sve predivne trenutke, putovanja i nastupe po najpoznatijim smotrama. Ostale su to predivne uspomene iz mladosti.

KLOBUK S DUŠOM
Svaki klobuk kojeg izradim ima dušu. Izrađujem ga sve dok nisam zadovoljna ili dok me jagodice prstiju ne krenu boljeti od igle i čvrstog kartona

Idealan način za kraćenje ovih zimskih dana je izrada klobuka i to je ono što mi trenutno, pogotovo pred Mesopust, oduzima najviše vremena, ali i pruža najviše radosti. Svaki klobuk kojeg izradim, uz neizostavnu pomoć moje mame, ima dušu. Izrađujem ga dok nisam zadovoljna ili dok me jagodice prstiju ne krenu boljeti od igle i čvrstog kartona. Češće je ovo drugo. Sve se radi ručno. Treba ukrojiti klobuk, ovisno o veličini osobe koja će ga nositi i o dijelu mjesta u kojem osoba živi jer su različiti oblici za Sajužane, Samorčane, Zgorinčane, Mostirane… Na gotov klobuk šije se tzv. dižica, a na nju facol na kojeg još dolaze kurdelice. Prvo se šije pošta, to je najšira satenska kurdelica, a nakon nje i razne druge uže kurdelice. Trebalo bi stavit još trobojnicu, tirolske kurdelice i meliće. O kurdelicama opet postoji priča, kao i o facolima, jer su se nekad davno skidale nakon mesopusta da budu spremne za mladu ukoliko se netko u obitelji bude ženio, a i vjerovali su kako će tako duže trajati. Sa stražnje se strane, osim kurdelica, mogu vidjeti i slike žena, najčešće s vrlo malo ili bez odjeće.

Loparski maškari – različite verzije za Sajužane, Samorčane, Gorinčane i Mostirane (foto: Petar Lupić)

Moja mama zadužena je za učvršćivanje klobuka komadom trstike i obavijenog kurdelicama. Kako mi želi što više pomoći, na sebe je preuzela i farbanje perja koje radi po starinski, tintanom olovkom, što rezultira perjem u raznim nijansama ljubičaste boje.

TATINA ŽELJA
Moj je tata cijeli život želio imati svoj francuski facol. Kad god bi netko išao prema Francuskoj on bi ga molio da mu proba nabaviti jedan. Nažalost, nikad ga nije dočekao. Nastojeći ispuniti njegovu želju za povratkom facola u Lopar, sa svojim sam se partnerom uputila u Marseille i posvetila se misiji očuvanja loparskog klobuka što vjerodostojnijeg originalu.

Francuski facoli

Francuski facoli su neizostavni dio klobuka. Otkud francuski facoli u jednom malom mjestu na otoku nasuprot Velebita, i to Iz lučkog grada Marseillea?

– Godinama su naši pomorci prolazili onuda, a kao nagradu za odrađen vijaž doma su dolazili za francuskin facolon. Možda su ga kupili i ranije pa držali kao podsjetnik na ono od čega su potekli, na ono čemu se vraćaju te na one koji ih željno isčekuju. Moj je tata cijeli život želio imati svoj francuski facol. Kad god bi netko išao prema Francuskoj on bi ga molio da mu proba nabaviti jedan. Nažalost, nikad ga nije dočekao. Nastojeći ispuniti njegovu želju za povratkom facola u Lopar, sa svojim sam se partnerom uputila u Marseille i posvetila se misiji očuvanja loparskog klobuka što vjerodostojnijeg originalu. Čim sam ušla u grad shvatila sam zašto im je svima toliko značio. Sam ulazak u grad podsjeća na doma, a u crkvi Notre Dame de la Garde nalazi se kip koji neodoljivo podsjeća na ikonu Majke Božje koja se nalazi u našoj zavjetnoj crkvi „U Gospoje“. 

Po francuske facole otišla sve do Marseillesa

Morali smo ići u „opasniji“ dio grada i rukama i nogama se pokušavati sporazumjeti jer nitko ne govori i ne razumije engleski, ali trud je urodio plodom i uspjeli smo se vratiti doma s 20-ak facola koji nikako nisu bili dovoljni za opskrbu svih maškara koji su ih željeli imati. Zbog toga sam i svoj idući godišnji odmor provela u Francuskoj kako bi nekad statusni simbol i predmet želje mnogih, bio dostupan svima onima koji ga žele ponosno pokazati na Mesopust.

Sakupljanje starog nakita autentičnog za otok 

Nasljeđe utkano u život

Ne mogu očekivati od drugih da se bave tradicijom, ako je ne nastojim usaditi svojim najbližima, pa se tako nadam da će oni nastaviti ono što sam ja započela
Albina Andreškić

– Trudim se da i moja obitelj osim što ima ulogu u mom održavanju tradicije i sami stvaraju svoje te ih nose sa sobom kroz život. Sin je već s 15 mjeseci bio loparski maškar i od tada je svaku godinu u pohodu što mi je izuzetno drago. Uz to je član folkora, a posljednje dvije godine sudjelovao je i na Zimskoj školi hrvatskog folklora učeći svirati mih, kao tradicionalni instrument. Škola se već 26. godina održava u Koprivnici, a ove sam se godine i ja okušala zajedno s njim. Osim sina i moja kćer je već više od 15 godina u folkloru.

Svaka svadbena košulja ima svoju priču

Ne mogu očekivati od drugih da se bave tradicijom, ako je ne nastojim usaditi svojim najbližima, pa se tako nadam da će oni nastaviti ono što sam ja započela, govori nam zaljubljenica u Lopar i njegovu tradiciju, dotičući se i drugih svojih preokupacija i kreativnih hobija.

– Pjesnišvo na Rabu, a pogotovo ono na čakavštini živnulo je kada 2009. godine na inicijativu maestra Ljube Stipišića – Delmate utemeljena manifestacija Ča vrh Arbe koja na najbolji mogući način potiče stvaralaštvo na čakavštini, ali pruža i izvrsnu priliku za druženje svima onima koji su se odlučili stvarati na našem dijalektu. Imala sam čast sudjelovati na više susreta i svaki od njih je iskustvo koje me dodatno obogatilo i nadahnuti. Što se mog pisanja tiče, počelo je još u osnovnoj školi i razbuktalo se zbog nostalgije kada sam otišla iz voljenog Lopara. Kroz život se samo nastavilo, ovisno o tome kako su obaveze i inspiracija dolazile i odlazile. Do sada sam objavila dvije zbirke pjesama: Žena, kamen i pjesma te kasnije Otvorena konkurata, a trenutno je u pripremi i treća zbirka, iako još ne znam kada će točno doći na red.

Šandule za na polje i za grad

Zapisivačica pjesama

Osim toga, kao djevojčica zapisivala sam u bilježnicu Loparske pjesme koje su se pjevale, a s time sam nastavila i dan danas. Da se ne zaboravi. To je još jedan projekt na kojem radim, a najveći fokus je na onim pjesmama koje se već dugo ne čuju jer bi ih bila šteta izgubiti u vremenu.

Slikanje još jedan od hobija svestrane Loparke 

Likovne kolonije

Da ne bi sva kreativnost stala na pisanju, brat Oliver Andreškić i ja već smo niz godina domaćini likovnih kolonija. Dolaze nam slikari iz cijele Hrvatske, ali i šire. Većinom se bave slikanjem pejzaža s ciljem prikaza skrivenih kutaka Lopara i svih njihovih ljepota. Svake godine trudimo se održati barem jednu koloniju i to je još nešto u čemu uživam, priča nam Albina.

Za kraj ovog lijepog susreta, ostaje nam još samo zaviriti u Albinine stihove, kojima silinom neraskidivih emotivnih spona, čuva i ljubi svoj Lopar.

LOPARE

Ne more svaki

čut zvunčić isto,

Ni sve kolori

na maškaru vit.

Ne neće svaki čut

kad mih punat promini,

Ni glas u pismi na bas

neće svaki pušćat isto.

Lopare

Svi će te popazit

samo malo nas će te i vit.

Lopare

Ma za badav je meni nabrajati

svaki me neće razumit

Da bi ga vako volil

Lopari se moraš rodit.