Foto: Privatna zbirka obitelji Vidas (Foto „Centar“ Martin Strabić)
“I uveče kad se u gradu sve zatvori i smiri, ljudi dolaze, sjede u redovima jedan iza drugoga, posmatraju ljude oko sebe i razgovaraju s prijateljima. Posmatraju ukrase u sali, nabore na zavjesi, a kad se ona digne, onda, ono što se tamo događa kao da je neka istina. To liči na snove koje sanjamo kada spavamo, zato ljudi, valjda, i odlaze noću u kazalište.
Gledam ih, a dvorana se pretvorila u muk, ja gledam te stotine bijelih lica poredanih do stropa. U našem osobnom životu ništa se ne događa odjedanput pa sve do kraja, jer život traži trajanje. I isplati se otići u kazalište i vidjeti nešto što u roku od dva sata pred tobom počinje, traje i završava se.
Gleda tako čovjek iz publike samog sebe i svoju sudbinu na pozornici pa ili plače, ili se smije, ili duboko o tome razmišlja i gledam ih i ja, i osjećam kako im cijeli pripadam – svima. Oni slušaju što to govorim, oni osjećaju ono što ja osjećam, oni misle to što ja mislim. Ja ulazim polako u vašu dušu kao u svoju kuću. Kazalište – to je velika lijepa, svečana dvorana puna publike, na kraju nje pozornica i usred nje glumci.“ | (Monolog o kazalištu francuskog pisca Paula Claudela)
Sjećanja sačuvana na fotografijama
Gradsko amatersko kazalište Rab, simboličnog naziva “Osvit”, jedno je takvo kazalište iza kojeg su danas ostala samo sjećanja starije generacije i poneka crno-bijela fotografija u požutjelim albumima. Njegovo djelovanje, sredinom 20. st. na našem otoku, pruža primjer mlađim naraštajima za pregalaštvo i amaterski entuzijazam u području kulture te kako se voli svoj narod i svoja domovina.
Tih godina nakon Drugoga svjetskog rata, godina neimaštine i razrušenosti zemlje, grupa domoljuba i zaljubljenika u kazališnu umjetnost osnovala je 1945. godine kulturno-umjetničko društvo i mali teatar koji je brojao oko trideset članova. Njihova aktivnost trajala je do 1956. godine, a prostor u kojem su djelovali bila je sokolska dvorana „Sokolana“, kasnije poznata kao „Dom Partizan“.
Ta je društvena zgrada prepoznatljive arhitekture podignuta na ulazu u grad Rab, a gradili su je Rabljani dragovoljno za dobrobit svih otočana. Imala je veliko gledalište, pozornicu i pomoćne prostorije.
Amateri s profesionalnim pristupom
Glumci-amateri i tehničko osoblje dnevno su održavali probe, šivali svoje kostime, ali su ih i posuđivali od drugih hrvatskih kazališta. Sami su izrađivali kulise i rekvizite, a preko ferija pohađali su tečaj za stručno uzdizanje.
Svojim vrijednim radom postavili su na scenu mnoge predstave domaćih i stranih dramskih pisaca, i to vrlo kvalitetno i profesionalno. Prisjetimo se dijela bogatog repertoara drama i komedija:
- Carlo Goldoni: „Ribarske svađe“ i „Mirandolina“
- Pero Budak: „Klupko“
- Branislav Nušić: „Gospođa ministarka“, „Sumnjivo lice“, „Teška vremena“, „Narodni poslanik“
- Maksim Gorki: „Mati“
- Marin Držić: „Dundo Maroje“
- Dragutin Guta Dubračanin: „Zajednički stan“
- August Šenoa: „Zlatarevo zlato“
Jedna od najboljih amaterskih kazališnih družina bivše države
Njihova vrsna gluma, scenografija i režija bili su prepoznati u tadašnjoj Jugoslaviji pa su proglašeni jednom od najboljih amaterskih kazališnih družina.
Surađivali su s hrvatskim kazališnim kućama i dobivali stručnu pomoć u glumi. Tako je jednom prigodom na Rabu boravio i glumac Emil Kutijaro, prvak HNK-a u Zagrebu i bio ugošćen u jednoj obitelji.
Kazalište iz Raba gostovalo je i na okolnim otocima, Pagu, Krku, Cresu, ali i u kontinentalnim krajevima kojima nije bilo dostupno kazalište.
Prihod od ulaznica i organiziranih večeri s plesom i hranom, takozvanim čajanki, koristio se za samofinanciranje novih projekata i podmirivanje troškova kazališta.
Lica kazališne povijesti Raba
Tko su ti dragi ljudi koji su nas svojim nesebičnim kulturnim pregnućima obvezali da ih se, nakon toliko godina, s poštovanjem prisjetimo?
Tko su ta lica koja su širila ozračje nade, ali i ljepote književne riječi, te u mnoge usadili ljubav prema kazalištu i njegovim vrijednostima?
Oni su onaj dio naše lijepe i humane prošlosti koji je uzorito pronosio ime otoka Raba.
Pokušat ćemo navesti ona imena koja smo uspjeli prikupiti:
Milica Srdoč, r. Dumičić, i Leo Srdoč, Ankica Vidović, r. Domijan i Josip Vidović, Olga Mikec, r. Sokolić i Valentin Mikec, Vera Strabić, Danica Auer, r. Usmiani, i Branko Auer, Anica Domijan, r. Vuković, i Anđelo Domijan, Marica Kunkera i Živko Kunkera, Franjo Vezilić, Gustav Kac, Mato Jelen, Josip Šćerbe, Marijan Dragozet, Željko Ribarić, Ante Tauzer, Stjepan Gregurec, Zlatko Graber, G. Stošić, G. Denona, Krešo Stella.
Ako je netko slučajno izostavljen, to je, nažalost, samo zbog nedostataka informacija i uistinu potpuno nenamjerno.
Kazalište i gluma projekcija su snova i nadanja, a nada je srž života pa je zato ljekovito sresti se sa sobom u nekoj kazališnoj priči, u nekom kazalištu.
Autor: Jasna Vidas Vidović
