Home Aktualno FOTOVREMEPLOV | Pred trgatvu u kasno ljeto 1958.

FOTOVREMEPLOV | Pred trgatvu u kasno ljeto 1958.

0
FOTOVREMEPLOV | Pred trgatvu u kasno ljeto 1958.

Foto: Iz obiteljske arhive Mirjane - Mire Jureša

Stara fotografija pripreme bačava na Kaštelu pred trgatvu u kasno ljeto 1958., puno je više od dokumenta jednog vremena ili nostalgičnog vapaja za nekim „boljim“ vremenima. Ova je fotografija zapravo vrlo konkretna sociološka usporednica s putanjom kojom smo usmjerili naš otočni „razvoj“ i sa posvemašnjom identiteskom pogubljenošću koja je možda i najvrjednija znanja naših predaka, tisućljetni suživot s prirodom, težačku muku kultiviranja polja i vinograda, u svega pola stoljeća stihijske pomame za turističkim “zlatnim teletom”, doslovno pretvorila u beton.

Zato, još jednom, vraćamo priču na dragocjene fotografske tragove na koje nailazimo, a ovim putem zahvaljujemo i gospođi Mirjani – Miri Jureša, iz čije je obiteljske arhive fotografija došla do nas, kao i našem darovitom svjedoku vremena, čakavskom pjesniku i agronomskom ekspertu Željku Peranu na detaljnijem iščitavanju fotografije, ljudi i događaja koji su na njoj zabilježeni. (Hrvoje Hodak)

Rab danas oglas

Evo što nam je gospodin Željko Peran napisao inspiriran fotografijom:

– Kraj je kolovoza 1958 godine. Uveliko teku pripreme za „trgatvu“ (berbu grožđa), a te su pripreme iziskivale i puno velikog posla vezanog uz higijenu skladišnog prostora. Najprije su se morale očistiti i prozračiti konobe, iznijeti sve nepotrebne stvari, odstraniti sve intenzivnije mirise koje vino brzo upija.

Barbat je u to vrijeme imao oko 160 ha vinograda. Neka vinogradarska područja potpunosti su zapuštena, a neka je područja pokrila betonizacija i masovna „turistički orijentirana“ izgradnja. Danas u Barbatu sveukupno ima manje od 1 ha vinograda.

Priprema za berbu započinjala bi najprije iznošenjem praznih bačava na more. Bačve su bile „poštivane“ – posložene jedna do druge na rivi, punile su se morem kako bi im more napilo „dužice“, oplate bačve, a sve da bi bačve postale nepropusne i da se ne bi dogodilo da pri punjenju bačava moštom i vinom počnu gubiti svoj sadržaj. Ako su rive bile popunjene i nije više bilo mjesta za posložiti ih, bačve bi se privezane spuštale u more kako ih valovi ne bi odnijeli, što vidimo i na ovoj staroj fotografiji iz 1958. godine.
Bačve posložene na rivama svaki dan bi se dopunjavale morem do trenutka kada bi postale vodonepropusne, a one u moru su se obvezno okretale kako bi svaka strana bačve bila ravnomjerno namočena i također vodonepropusna.

Kad su bačve bile „naboćene“ – namočene i nabubrene kako ne bi puštale sadržaj, trebalo ih je „hlamućat“ – ispirat morskom vodom kako bi se odstranio „vinski kamen“ nataložen u unuttašnjosti bačava.

Bačve su se zatim, kao i prije dolaska na more, vraćale u svoje konobe najčešće na ramenima težaka, vlasnika bačvi. Velike bačve koje su bile preteške vozile su se priručnim kolicima, karocama koje bi mještani međusobno posuđivali jedni drugima.
Prije uporabe, dakle prije punjena mladim vinom, bačve su morale biti „sumporane“, dakle u svakoj bačvi bi se zapalio sumporni stijenj „stinj“ i bačva bi se zatvorila. Stinj je gorio u bačvi dok je bilo kisika i na taj način uništavao sve nepoželjne mirise i sastojine preostale u bačvi.

Ne zaboravimo do berbe je bilo jako puno posla i u vinogradu. Najveći dio posla su odrađivale same žene, muževi samo ponekad, ako su bili doma. Muževi su obično radili po svijetu, lađarili na Dunavu, radili diljem ondašnje države razne poslove za prihraniti svoje obitelji, a žene su održavale imanje, odgajale djecu, držale domaćinstvo. Žene su bile učitelji, doktori, psiholozi, pedagozi, savjetnici i sve što je trebalo biti u obitelji. Žene su bile robovi nekadašnjeg otočnog života, ali uvijek ponosne, uspravne, velike patnice i težakinje. Uz sve to još su mnoge išle na „žurnade“ kopati tuđe vinograde i obavljati poslove van svojeg gospodarstva, a znana nam je i ona stara izreka: „Trsje“ – vinograd treba roba, a ne gospodara.

(Digresija urednika) – U jednoj pjesmi našega Željka Perana iz zbirke “Ča me tude drži”, te težakinje su slikovito opisane:

Težakinje

Vridnice,
one ke su na žernade odile.
Raskapale prekapale,
sadile, kolčale, vezale, cimale, intikale,
na kobilu kopale,
travu gulile, vrtnale,
vezale intikale
pa jopet vezale, cimale, intikale
i tako više put do trgatve
i vaik Boga molile
intradu nevera da jin ne zatare
i za svaku malu
Bogu bi falu dale.

Na slici koju vidimo, s lijeva na desno bili su:
Ljubica Jureša rođ. Debelić – Dovedićeva, tada već mlada udovica
Antun Jureša TonkoGuićev,
Marica Travašić rođ. JurešaGuićeva (u Peričinih)
Josip KordićĆuk.

Dijete privijeno uz leđa Josipa nismo mogli otkriti tko je, no možda se prepozna na nekoj slici iz obiteljskih foto arhiva.

Fotografija je snimljena krajem kolovoza 1958. godine pred „trgatvu“ (berbu grožđa). Poslije namakanja bačava slijedilo je pranje „mihov“ (mješina od ovčje ili kozje kože). Mjehovi su se tijekom godine ukrutili, osušili i postali tvrdi. Najprije ih je trebalo namočiti kako bi omekšali, potom su se dobro prali u moru i na kraju ispirali i sušili.
Takvi su se koristili za berbu grožđa. Naime u njima se nosilo grožđe. Najčešće se mastilo u „maštelima“ , velikim kacama, a potom su se moštom punili mjehovi koje bi oni čiji su vinogradi bili daleko od sela, nosili do barki. U ovom slučaju barkama su pristajali na Kaštelu i najčešće su onda na leđima nosili „mast“ – mošt do konobe. Naime rijetko tko je imao magarca, no mogao ga je posuditi za potrebu prenašanje mjehova. Barbat je u to vrijeme imao oko 160 ha vinograda. Neka vinogradarska područja potpunosti su zapuštena, a neka je područja pokrila betonizacija i masovna „turistički orijentirana“ izgradnja.

Danas u Barbatu sveukupno ima manje od 1 ha vinograda. Situacija s vinogradima je gotovo potpuno jednaka i u svim drugim mjestima na otoku Rabu. Od nekadašnjih gotovo 500 ha vinograda na Rabu koje su proizvodili više od 400 vagona vina (4.000 000 lit. Četiri milijuna litara) danas na otoku nema ni 4 ha vinograda.

Dijelom je tu kriva usitnjenost i raštrkanost parcela, no ponajviše najviše intenzivni turistički razvoj i mogućnost zarade na drugim, u pravilu lakšim poslovima.

Ne zaboravimo da je barbatsko područje u europskim okvirima slovilo kao jedno od najboljih i najkvalitetnijih vinogradskih terena Europe za proizvodnju crnih vina iz razloga što su ti tereni blagih nagiba izloženi cjelodnevnom suncu od jutarnjeg izlaska do zalaska.
Nažalost svi ovi dragi ljudi, veliki radnici i težaci, više nisu među nama. Sjetimo se bar mi koji još nešto pamtimo iz tog doba svih onih naših pokojnih koji su održavali nekadašnje naše vinograde zahvaljujući kojima je većina nas bila i školovana.

Napisao: Željko Peran

 

KOMENTIRAJ ČLANAK

Molimo, unesite Vaš komentar!
Molimo, ovdje unesite Vaše ime