Foto: Hrvoje Hodak | detalj sa slike Bogorodica s djetetom i sv. Antun, zaštitinici grada Raba, kraj 16. stojleća, ulje na platnu
Raskorak između srednjovjekovnog Raba, sigurnog, naseljenog, plodnog i strateški važnog otoka na glavnom pomorskom putu od Carigrada do Venecije, i Raba od 16. stoljeća pa do Fortisova putopisa po Dalmaciji, toliko je velika da se putopiscima 19. stoljeća i historiografi ma početkom 20. stoljeća činilo kako među njima nema dodirnih točaka. Štoviše, činilo se kao da ih nije moglo ni biti: iznimna razvijenost nasuprot krajnjoj bijedi, veliki gospodarski i politički utjecaj nasuprot izoliranosti, gusta naseljenost nasuprot opustjelosti, vojna sposobnost nasuprot nestrateškom položaju i konfinaciji.
Odgovor na pitanje što se dogodilo sa slavnim Rabom i njegovim stanovništvom nudio se kao na dlanu: katastrofa, razarajuća epidemija kuge nakon koje se otok više nikada nije oporavio. Nedvojben odgovor automatski je iznjedrio novo pitanje vezano uz nestanak rapske slave i njegovih tvoraca: kada se ta strašna katastrofa, koja je uništila Rab, zapravo dogodila?
Izvadci iz knjige doc. dr. sc. Dušana Mlacovića, GRAĐANI PLEMIĆI - PAD I USPON RAPSKOGA PLEMSTVA Zagreb, Leykam international, 2008. Iz arhive Rapskog lista br. 5 (str. 12) (siječanj, 2009.) Za objavljivanje u RL-u priredio doc. dr. sc. Dušan Mlacović Foto: Darko Tršinar i Hrvoje Hodak
Oko 1860. grad je posjetio njemački povjesničar umjetnosti Eitelberger te je u svojem djelu o povijesnoumjetničkim spomenicima Dalmacije opisao i glavna ostvarenja rapske srednjovjekovne arhitekture. On je bio prvi koji je izričito zapisao kako je sredinom 15. stoljeća, točnije 1456., kuga katastrofalno opustošila Rab. O njenom je izbijanju doznao iz poglavlja o Rabu u Farlatijevu „Illyricum Sacrum“, a na terenu su mu posljedice njezina divljanja bile i više nego očite. Drevni je Rab sav bio u ruševinama. Obilje kasnogotičkih umjetnina na napuštenim i razrušenim građevinama, portali, plastika, ukrašeni prozori i grbovi ostavljali su dojam kao da je vrijeme na Rabu odjednom stalo, i to upravo sredinom 15. stoljeća, kad je u gradu zabilježena kuga. Grad je izgledao kao da je izumro u trenu, usred najvećeg procvata, što nam svjedoči upravo mnoštvo osamljenih kasnogotičkih umjetnina. Veza kuga – zapuštenost bila je sama po sebi razumljiva, a kada je Anton Brčić nekoliko godina potom tiskao poemu Ivana Tomka Mrnavića o kneginji Mandi Budrišić, utemeljiteljici rapskoga ženskoga samostana sv. Antuna, u predgovoru je u cijelosti ukratko naveo Eitelbergerovo pisanje o Rabu s opisom posljedica kuge (što je prevedeno na hrvatski). Tu je vezu dva desetljeća potom kao samorazumljivu prihvatio i oksfordski arhitekt Jackson. U svojem je putopisu istočnojadranskom obalom poglavlje o siromašnom, opustjelom, ali fascinantnom Rabu zaključio sintagmom plague-stricken Arbe, kugom pogođeni Rab.
Kamporski franjevci, kroničar Odoriko Badurina („Kamporska kronika“, rukopis, 1923. – 1953.) te proučavatelj zavičajnih pitanja i povjesničar Vladislav Brusić pokušali su kvantificirati opseg katastrofalne kuge na Rabu sredinom 15. stoljeća i smjestiti je u širi regionalni povijesni kontekst. Na temelju autoriteta Eitelberga i Jacksona te na temelju vlastitih ispitivanja i istraživanja, bez ikakve su sumnje procijenili da je ta bolest na Rabu sredinom 15. stoljeća pomorila veći dio ondašnjega rapskoga stanovništva. Kao dobri poznavatelji lokalnih crkvenih dokumenata saznali su da je bolest buknula već 1449. kada je napad kuge bez sumnje bio jači nego drugi put. Njihove procjene broja žrtava nakon prvog izbijanja neznatno se razlikuju, pri čemu je Brusić, koji je procijenio da je umrlo više od dvije trećine stanovništva, bio rigorozniji. Pritom je sasvim suvereno zapisao da je tada izumrlo mnogo rapskih patricijskih obitelji. Ponovna pojava kuge 1456. prema Brusiću je na otoku opet odnijela brojne žrtve, a stanovništvo bacila u očaj. Potpuno je uništila Kaldanac, najstariji dio grada ispod katedrale, a opustošila je i velik dio rapskoga distrikta. Pojavom kuge sredinom 15. stoljeća popustila je poslovična napetost između patricija i populara. Loša populacijska situacija nižih rapskih slojeva navodi se kao razlog tomu da je Venecija popularima dodijelila dva posebna prava – pravo na dva izvanredna advokata koji će ih zastupati u parnicama na lokalnom sudu 1450. i pravo na najam trećine komunalnih pašnjaka iz 1451. Jadno stanje otoka i nemogućnost reprodukcije starosjedilaca zbog „izmučenosti” i „slomljenosti” nakon kuge trebalo je biti poticaj sustavnom naseljavanju kopnenog izbjegličkog stanovništva na otok nakon pada Bosne 1463. Spremnost Rabljana da prihvate izbjeglice i venecijansko odobravanje doseljavanja na otok podudarali su se s jakim doseljeničkim valom. Izbjeglice, pripadnici nižih slojeva, bili su i više nego dobrodošli na zapuštenim poljima rapskih posjednika.
Brusićev katastrofičan opis događaja na Rabu u godinama 1449. i 1456., a potom i opis događaja nakon 1463., predstavlja romantično viđenje koje se ne temelji na povijesnim izvorima već na neuspjelom pokušaju logičkoga zaključivanja. Jednoličnost drevnoga gradića usred ništa manje pustog otoka kod franjevca je pobudila neobuzdanu maštu, jednako kao što ju je pobudila i kod obojice glasovitih putnika, Nijemca i Engleza: razrušenost, zapuštenost i zaraslost srednjovjekovnih gradskih četvrti mogla je opravdati jedino davna katastrofa. Poput grada, i distrikt je mogao opustjeti jedino na taj način da je njegovo stanovništvo nestalo isto kao i gradsko stanovništvo, odjednom i dramatično. Zato je i njegovo oživljavanje moralo biti upravo takvo, dramatično, i to onda kad su se počele doseljavati izbjeglice iz ratom zahvaćenih krajeva. Budući da je Kaldanac ostao nenaseljen, odgovor na pitanje zašto je tome tako pojavio se sam od sebe: zato što je u Rabu doseljavanje bilo dozvoljeno samo u distrikt, na posjede rapske elite, dok nije bilo dozvoljeno doseljavanje u grad. Ništa od navedenoga nije bilo točno.
Sredina 15. stoljeća tek je početak ozbiljnih i dugotrajnih konflikata između rapskih plemića i populara, a ne razdoblje njihova smirivanja. Godine 1451. odvijala se ponovna, a ne prva podjela rapskih pašnjaka između plemića i populara. Populari, znatno brojniji od plemića, tu podjelu nisu smatrali nekim dobitkom, pa su negodovali zbog nepravedne raspodjele.
Sredinom 15. stoljeća Kaldanac nije bio pust, već gusto naseljen, a isto tako nije bio pust ni rapski distrikt. U vrijeme prvog i drugog izbijanja kuge nije izumrla niti jedna jedina rapska plemićka obitelj. Do velikog doseljeničkog vala nakon 1463. nije ni došlo. Mlečani također nisu poduzeli nikakve mjere kojima bi favorizirali doseljenike s kopna. Unatoč ideji kako treba ponuditi najbolje moguće, takoreći jedino logično obrazloženje o tome kako je slavni otok zapao u tako neslavnu situaciju, umjesto istine se stvorio jedan od osnovnih rapskih mitova, mit o katastrofičnom kraju slavnog srednjovjekovnog Raba.
Kataklizmička priča ne samo da je neistinita, nego niti ne može biti istinita, jer je u svim svojim bitnim elementima proturječna. Prije svega, zato što bi godine kuge s jedne strane trebale biti vrijeme nepodnošljivih tegoba i očaja, a s druge strane ujedno i razdoblje najvećeg gospodarskog i društvenog poleta na otoku u cijelom 15. stoljeću. Brusić, koji je, zajedno s Badurinom tražeći vijesti o rapskoj crkvenoj povijesti sistematski prelistavao stare rapske notarske spise, morao je biti svjestan da su upravo te godine bile razdoblje proširene rapske pomorske tranzitne trgovine. To je bilo i vrijeme nastanka umjetnina u privatnom vlasništvu ili nastalih na vlastitu pobudu, među kojima su i sva ostvarenja majstora Andrije Alešija koji je na Rabu djelovao od 1453. do 1460., a kojima su se divili slučajni rapski posjetitelji Eitelberg i Jackson.
Do doseljeničkoga vala, uzrokovanog padom Bosne, moglo je doći tek desetljeće kasnije, zato je za taj polet smoglo snage samo „izmučeno i slomljeno” rapsko stanovništvo, onoliko koliko ga je na otoku ostalo. Nadalje, populari su se 1451. nadasve ustrajno borili za što veći dio komunalnih pašnjaka, pišući čak i pritužbu duždu. To se, navodno, zbivalo baš u vrijeme kad je zemlja na Rabu bila neobrađena i zapuštena te kad su pašnjaci, na kojima je svojevremeno pasla sitna stoka bili slobodni te kad su nestale dvije trećine rapskoga stanovništva. Uz to, na Kaldancu, koji je nakon 1456. navodno sasvim opustio, nalazila se živa rapska luka. Pretovar i skladištenje u opustjelom, zatvorenom dijelu grada bili bi neizvedivi, a o vođenju žive trgovine u njemu da i ne govorimo. U cijeloj priči o strašnoj epidemiji najprotuslovnije je bilo Brusićevo viđenje otočkih demografskih kretanja. Prije kuge na Rabu je navodno živjelo 10 000 stanovnika, a pola stoljeća nakon nje znamo da ih je bilo približno 3 000 do 3 500, dakle toliko (trećina) koliko ih je navodno uspjelo preživjeti strašnu epidemiju – broj doseljenika u velikom, spasonosnom doseljeničkom valu nakon 1463. vrtio bi se tako oko nule. Na kraju, rapsko plemstvo koje je nakon 1449. također moglo biti samo znatno prorijeđeno i slomljeno zbog izumiranja brojnih obitelji, tada je zajednički pod vodstvom patricija Petra de Zaro starijega dogovaralo gradnju onoga istog samostana u kojem su petsto godina poslije oba kamporska franjevca pisala o izmišljenim davnim katastrofičnim događajima.
Pojava kuge na Rabu u godinama 1449. i 1456. je neosporna. Daniele Farlati, koji je 1775. prvi pisao o kugi na Rabu u 15. stoljeću, nije znao za njezino izbijanje 1449., dok je ono iz 1456. opisao usput, samo onoliko koliko je bilo primjereno za rapsku crkvenu povijest i samo onoliko koliko se u crkvenim povijesnim izvorima o toj temi moglo pronaći. Njih nije bilo mnogo, a nekih drugih izvora, koji bi neposredno svjedočili o kugi na Rabu u 15. stoljeću, također nije bilo. Osim u tri zaključka rapskoga kaptola (jedan iz 1449. i dva iz 1456., svi iz kasnijih prijepisa), kuga se spominje u dukalu dužda Francesca Foscaria iz 1451. (njezino izbijanje 1449., također u kasnijem prijepisu) i u 13 instrumenata notara Thomasa Stantisa iz godina 1456. – 1457., od toga u 9 testamenata. Izvori koji bi neposredno, ili barem posredno, svjedočili o preventivnim potezima vlasti ili o normativnim mjerama vezanim uz ograničavanje epidemije i pokapanje umrlih od kuge, nisu se sačuvali.
