Foto: Sve objavljene fotografije autora Miroslava Maroevića čuvaju se u arhivskoj zbirci Josipa Andrića
Uhvatiš se tako u sjecištu vremena gdje se isprepliću sadašnjost i prošlost, otrgnut od stvarnosti u trenutku u kojem se priroda i vrijeme ponavljaju u na vlas istom prizoru. Bura divlja na ulazu u porat, divljala je i u crno-bijelom ruhu, divlja jednako i u boji koja oplemenjuje njenu svevremenu snagu.
I dok se u Maroevićevom prikazu ona sapleće o razbijeni brod što se propinje u valu, u sadašnjosti njenom žrtvom postaje sazidana Nova riva s lukobran kojim se grad brani od nevremena, valova i nepredvidljive žestine razularenog vjetra.
I ta snaga prirode istovjetna je kroz eone i bila je razorita prije tisuća godina jednako kao što je i danas. Koliko god da je čovjek domišljat i prati te ciklone putem satelita, svejedno u sebi mora ćutjeti strahopoštovanje spram velebitske nevjeste koja nam svako malo pokaže svoju promjenjivu ćud.
A kad sve utihnu, oživi otok u svojoj crno-bijeloj fotografiji, zableju ovce na Školjiću, masline se umire stvarajući bajkovit prizor, a na izgubljenim poljima čuje se pjesma žetelica i sve to nadomak Rabu u kojem, na pomaknutoj skali vremeplova, raste novi hotel Bristol.
Sve se vrati na svoj početak, i sve je isto, i sve nije, samo bura svjedoči mijene u ljudima i prostoru. Otok se skrio u zapjenjenom valu dok bura donosi sol vremena i stvara nove prizore koji oduzimaju dah i bude strahopoštovanje.
U Kamporu smo pokušali fotografirati s pozicije što vjernije Maroevićevom originalu. Zapleteni u moru arhitektonskih barijera, apartmanskih jedinica, među kaskadama šarenih višekatnica, naišli smo na pitomo dvorište Dudićevih s kojeg puca gotovo istovjetan panoramski pogled kao na crno bijeloj fotografiji.
Uz pomoć ljubaznih domaćina, motreći staru fotografiju, prepoznajemo usamljene Matrdine kuće, crniku iznad poznatog puta koji je nekoć ovuda krivudao ograđen suhozidom. Vidici čistih prirodnih oblika, s tek ponekom kućom, koji su tisućljećima bivali sačuvani, u svega nekoliko desetljeća nepovratno su izgubljeni, ostala je tek fotomemorija.
Napisali: Krešimir Butković i Hrvoje Hodak
