Foto: Foto: Darko Tršinar
No da li je Lopar oduvijek bio šumovit? U zapisima iz 18. stoljeća stoji da na području Lopara postoji tek četvorna milja općinske šume koja je nekoć bila gusta. Gotovo dva stoljeća kasnije u literaturi nalazimo podatak o crnikinoj šumi Krasić, površine 40 ha, starosti od 10 do 40 godina, kao jedinoj šumi na području Lopara. Lokalni toponimi (uvale Crnika i Dubac) također svjedoče o šumovitosti lokaliteta na kojima danas ne postoje niti najmanji ostaci autohtone šumske vegetacije.
Prema kazivanju najstarijih mještana, a napose i sa starih fotografija, razvidno je da je do prvih zahvata na pošumljavanju na sjevernom, nenaseljenom području Lopara postojala tek oskudna vegetacija makije i gariga koja se sastojala pretežno od niskih grmova velikog vrijesa, brnistre, mirte i šmrike.
MAKIJA I GARIG
Do prvih zahvata u pošumljavanju postojala je tek oskudna vegetacija makije i gariga, s grmovima velikog vrijesa. brnistre, mirte i šmrike
Pošumljavanje crnim i alepskim borom, kao pionirskim vrstama, uz istovremenu sjetvu žira hrasta crnike, započeto je 1953. godine (i trajalo je punih pet godina) upravo na zahtjev samih mještana Lopara kojima su pijesak i posolica nošeni burom pričinjali značajne štete na poljoprivrednim kulturama. Valja imati na umu da je u to vrijeme poljoprivreda bila glavna gospodarska grana Lopara jer je turizam bio u samim začetcima.
Foto: Darko Tršinar
Protupožarne ceste
Danas, skoro sedam desetljeća kasnije, na području loparskog poluotoka ponosno raste šuma kojoj je narod nadjenuo ime „Loparski gušć“. Gusta, mjestimično skoro neprohodna šuma koja potpuno zasluženo nosi svoje ime, zauzima preko 250 ha i većim je dijelom u državnom, a samo manjim dijelom u privatnom vlasništvu. Pored borova i autohtone vegetacije, na području Lopara nalazimo i šumarke bagrema (u narodu poznatijeg kao akacija) te pokoju topolu posađenu na području uvale Sahara.
Šuma „Loparski gušć“, kao i sve mediteranske šume koje posjećuje veliki broj ljudi, izrazito je ugrožena od požara. Stoga su Hrvatske šume, u suradnji s Općinom Lopar, 2009. i 2016. godine izgradile dvije protupožarne ceste ukupne dužine 3,7 km koje su „otvorile“ i učinile vatrogascima dostupnijim veliki dio ove šume. Usprkos bojazni dijela mještana da će doći do devastacije krajobraza, uništenja šume i navale komercijalnih turističkih sadržaja to se nije dogodilo, a izgrađene ceste postepeno su se stopile s okolnom šumom te danas služe kao šetnice i biciklističke staze.
Krenemo li na obilazak „Loparskog gušća“ pješice ili biciklom iz smjera zaseoka Andreškići prvo nailazimo na kulture crnog bora u kojima ispod borova, koje će šumari postupno uklanjati, rastu mlada crnikina stabalca, autohtoni hrastovi koja će zamijeniti borove. Pogled nam puca na Velebit podno kojeg se smjestio Goli otok, koji je izuzev borove kulture posađene oko nekadašnjeg zatvorskog kompleksa doista zaslužuje svoje ime. Nakon što prođemo šumsku rampu na novoj protupožarnoj cesti, dolazimo na područje šuma alepskog bora preko kojih nam se otvara vizura na šumom ukroćene pješčane dine uvale Saramić (Sahare) i obližnji otok Grgur čija je južna strana obrasla starom šumom hrasta crnike. Vožnju odnosno šetnju možemo nastaviti protupožarnom cestom sve do šuma crnog i alepskog bora iznad uvale Stojan (Ciganka) koje su dio zaštićenog krajolika „Sjeveroistočni dio Lopara“. Šumske staze zaklonjene hladom borova koje se odvajaju od protupožarnih cesta, odvest će nas kroz u neku od prirodnih pješčanih plaža po kojima je Lopar naširoko poznat.
Foto: Darko Tršinar
Prepoznatljivost
Posjet loparskim šumama ne bi bio potpun bez šume Sorinj, borove kulture koju su Hrvatske šume, u periodu od 1994. do 2008. godine (financirano sredstvima Naknade za korištenje općekorisnih funkcije šuma!), podigle na istoimenom poluotoku koji pripada teritoriju Općine Lopar. Nekada goli kamenjar obrastao rijetkim garigom sada je na čitavih 80 ha zamijenila šuma primorskog (i manjim dijelom alepskog bora), a od brsta ovaca i daljnje devastacije spašeno je i 23 ha stare, crnikine šume, svjedoka nekadašnje šumovitosti poluotoka. Prolazeći protupožarnom cestom zaklonjeni sjenom danas već desetak metara visokih borova, ispod kojih rastu mlada stabalca crnike, spuštamo se prema moru i obnovljenoj crkvici Sv Nikole. Upravo ovdje kraj mora, na golom, burom šibanom kamenjaru postajemo svjesni golemog truda jedne generacije šumara i otočana koji su sudjelovali u podizanju ove šume koja je danas destinacija koja privlači šetače i bicikliste, a nažalost je nedovoljno poznata samim Rabljanima.
Davno pošumljavanje danas pokazuje sve svoje prednosti. 250 hektara zauzima šuma Loparski gušć
Poluotok Lopar predio je jedinstvene geomorfološke i krajobrazne raznolikosti. Intervencijom čovjeka, nekad ogoljeni teren odjenut je u šumsko ruho te je njegov izgled značajno izmijenjen. Iako borova šuma na ovom području nije autohtona, s vremenom je Lopar po njoj postao prepoznatljiv, a sama šuma se u najboljoj mogućoj mjeri uklopila u sliku krajobraza koji i dalje ostavlja dojam prirodnosti i autentičnosti. Stoga je izuzetno važno da se na sjeveroistočnom dijelu Lopara ne dogodi invazija komercijalnih turističkih objekata i sadržaja, a sam krajobraz se održi kao rezervat „netaknute“ prirode kako bi u njemu mogli uživati i sljedeće generacije otočana i turista.