Foto: Foto: Ivica Hodak
I nemamo što drugo reći nego: zaustavimo se i vratimo ih načas u svoje zajedničke misli i ne zaboravimo dolaziti ovdje, svake godine, uporno i s puno srca, jer njihove sudbine su to i te kako zaslužile. Oni ostaju zauvijek naši! (Josip Fafanđel)
Kod slikovitog otočića Trstenika koji se nalazi nadomak Cresu i Lošinju iznenadna je nevera potopila barku. U toj, u novijoj povijesti Raba, najvećoj pomorskoj tragediji stradao je veći dio tadašnje rapske mladosti. Uz vlasnika barke, živote je izgubilo 15 mladih Rabljanki i Rabljana i to; Ljiljana Debelić, Franjo Blagdan, Marija Debelić, Ante Franelić, Tomislav Karlić, Josip Kuparić, Mirjana Keko, Tereza Kordić, Marija Mikelić, Ljubica Mikelić, Nikola Pereza, Slavko Španjol, Ivan Španjol, Ljubica Španjol i Smiljka Travaš. Spasiti se uspjelo samo troje učenika: Nataša Valovičić, pokojna Marica Matić i Marijan Pičuljan.
Kada bih živjela i 500 godina, jednako toliko dugo sa mnom bi istim intenzitetom živjela tuga i bol za stradalim prijateljima. (Nataša Valovičić Tijan)
A od tada, posebno nakon što su žitelji Raba i Malog Lošinja zajednički na otočiću Trsteniku postavili usamljeni spomenik stradaloj rapskoj mladosti, gotovo svake godine, zahvaljujući ponajviše, do njegove smrti, Rabljaninu Tomislavu Pahljini, a nakon njega Borisu Dumičiću i Josipu Fafanđelu, rodbina i prijatelji stradalih dolaze na ovaj, desetak milja od Raba udaljeni otočić da bi podno spomenika položili vijence i zapalili svijeće stradalima.
Ove godine komemoracija za stradale u toj pomorskoj nesreći, iznimno, održana je na dva mjesta. Zahvaljujući inicijativi Kluba pomoraca Lošinja danas je u Uvali sv. Martina u Malom Lošinju otkrivena spomen ploča za stradale mlade Rabljane tog 27. travnja 1962. godine. Uz predstavnike Grada Malog Lošinja predvođene zamjenikom gradonačelnice Antom Nedićem, njihovog Kluba pomoraca i određenog broja žitelja Malog Lošinja iz generacije stradalih rapskih srednjoškolaca, toj su komemorativnoj svečanosti uz ime Grada Raba prisustvovali zamjenik rapskog gradonačelnika Denis Deželjin, preživjeli učenici Nataša Valovičić Tijan i Marijan Pičuljan, te Šime Sušić, polaznik Pomorske škole iz te kobne generacije iz 1962. koji je tog 27. 4. 1962. prilikom ukrcavanja na barku bio prekobrojan.
Zahvaljujući se u ime Grada Raba Lošinjanima, posebno Klubu pomoraca Lošinj, na postavljenoj spomen ploči zamjenik gradonačelnika Denis Deželjin, između ostalog je rekao: „U životu svakog od nas dogode se ponekad i ružne stvari pa se znamo tješiti kako će vrijeme zacijeliti rane i bol. Najčešće tako i bude. No, na žalost, pogode nas i tragični događaji poput ovoga kojeg se i danas s jednako neprolaznom tugom i nelagodom prisjećamo, događaj koji je neizmjernom boli obilježio čitave živote ljudi bliskih stradalima, ostavivši traga i u životima suvremenika te goleme tragedije.“
Njegove je riječi, koji sat kasnije, potvrdila i gospođa Nataša Valovičić Tijan, kazavši da čak kada bi i živjela 500 godina, jednako toliko dugo s njom bi istim intenzitetom živjela tuga i bol za stradalim prijateljima.
Nakon komemoracije u malološinjskoj Uvali sv. Martina na kojoj su kratki prigodni program, predvođeni ravnateljicom, prof. Jelenom Bralić i prof. Sandrom Jerić Maljić (rodom iz Lopara na Rabu) izveli učenici Srednje škole Ambroza Haračića, delegacija predvođena zamjenikom gradonačelnika Raba Denisom Deželjinom sastala se sa skupinom Rabljana, članovima obitelji, rodbine i prijatelja stradalih, koja je organizirano, izletičkim brodom “Barba Šime”, iz rapske luke doplovila do otočića Trstenika.
Slomljena krila za let jedne mladosti
Nakon što se okupljenima na brodici s nekoliko riječi obratio jedan od organizatora ovih komemoracija na Trsteniku Boris Dumičić, vijenac su s broda u more položili Nataša Valovičić Tijan i Marijan Pičuljan. Koju minutu kasnije, nakon što su se iskrcali iz broda, svi su se uputili do spomenika na otočići Trsteniku, stilizaciju galeba slomljenih krila, gdje se okupljenima, kako to čini svake godine, s nekoliko dirljivih riječi obratio, jedan iz generacije stradalih, Josip Fafanđel.
Fafanđel je na kraju svojeg emotivno nabijenog kratkog obraćanja rekao: „I nemamo što drugo reći nego: zaustavimo se i vratimo ih načas u svoje zajedničke misli i ne zaboravimo dolaziti ovdje, svake godine, uporno i s puno srca, jer njihove sudbine su to i te kako zaslužile. Oni ostaju zauvijek naši!“
Uslijedilo je polaganje vijenaca, cvijeća i paljenja svijeća.
Podno spomenika, sasvim slučajno, izbrojali smo točno 19 zapaljenih svijeća, a upravo je njih devetnaest toga kobnoga 27. travnja 1962. isplovilo iz Uvale sv. Martina na Malom Lošinju. Za šesnaest od njih bilo je to i posljednje putovanje