Home Vijesti Dodir Ljubavi Dragane i Lucijana – “Kada bi ljudi samo znali…”

Dodir Ljubavi Dragane i Lucijana – “Kada bi ljudi samo znali…”

0
Dodir Ljubavi Dragane i Lucijana – “Kada bi ljudi samo znali…”

Foto: Foto: Hrvoje Hodak

Dodir Ljubavi

Kad bi samo ljudi znali da ta djeca napreduju i žive od tih osjećaja, kad bi samo znali koliko ih moje dijete voli i koliko im se veseli, kad bi samo znali koliko mu znači njihov topli pogled, riječ, zagrljaj i njihov dodir. Kad bi znali koliko bi dobili samo kad bi dopustili da ih dotakne, da bude na trenutak s njima odijeli svoju ljubav. Kad bi na tren stali i dopustili, bilo bi dobro.

Napisala: Dragana Maškarin (Rab, 11.2.2017. – Dan bolesnika)

O Bože, kako je biti majka djeteta s teškoćama u razvoju? Kako? Prelijepo. Kao da te stavio u taj njegov svijet anđela, pa sada s njim vidiš što je zapravo vrijedno u životu.
Ja i on čista srca, čistih misli, čista sama ljubav, prekrasna božja ljubav.

Neobjašnjivo je to, umorna i iscrpljena do besvjesti, a puna mira i ljubavi, i ništa ti nije bitno, samo da to čudo osjećaja, taj prekrasan osjećaj ljubavi ostane u tebi, tad osjećaš radost. Toliku radost da pomisliš da nisi normalan, sve te teškoće, ja i on, a u meni radost. I sve to možeš zadržati i uživati u tim posebnim osjećajima koje nam je dragi Bog dao. Da, te osjećaje je Bog dao čovjeku da ih njeguje i čuva i daje drugima.

I sve je to predivno dok ja i on ne izađemo među ljude. Onda slijedi šok, bol, muka i tada ti treba sva snaga božja da izdržiš. Kako izdržati i kako sačuvati onaj predivan osjećaj ljubavi i radosti.

Kreneš u grad u šetnju, opet pogledi, opet u njihovim očima strah i opet moram upotrijebiti svu snagu, i vučem ga, i nedam mu da ih dotakne, jer ga se boje, a kako to objasniti djetetu. Samom čistom ljubavlju. Nije mu jasno zašto ga vučem, zašto ga se boje, gleda me tužno i počne se ljutiti i tada trčimo kući, kući u svoju oazu ljubavi i radosti.

Kad bi samo ljudi znali da ta djeca napreduju i žive od tih osjećaja, kad bi samo znali koliko ih moje dijete voli i koliko im se veseli, kad bi samo znali koliko mu znači njihov topli pogled, riječ, zagrljaj i njihov dodir. Kad bi znali koliko bi dobili samo kad bi dopustili da ih dotakne, da bude na trenutak s njima odijeli svoju ljubav. Kad bi na tren stali i dopustili, bilo bi dobro.

Kako izdržati? Dođemo na plažu, djeca ga se boje, bježe i vrište, roditelji skupa s njima bježe. Okreću im glave da ga ne gledaju, jedna mi se gospođa čak usudila reći da odem s njim na neku drugu plažu. A neće moći gospođo, moje se dijete ovdje kupa već 20 godina.

Kreneš u grad u šetnju, opet pogledi, opet u njihovim očima strah i opet moram upotrijebiti svu snagu, i vučem ga, i nedam mu da ih dotakne, jer ga se boje, a kako to objasniti djetetu. Samom čistom ljubavlju. Nije mu jasno zašto ga vučem, zašto ga se boje, gleda me tužno i počne se ljutiti i tada trčimo kući, kući u svoju oazu ljubavi i radosti.

Zaključam vrata, malo se isplačem, bole me ruke, ali najviše od svega srce, on to osjeća i pokušava me razveseliti.

Ljubimo se i skupljamo snagu za sutra, jer sutra će opet biti isto, ali sigurna sam da će doći dan kad će ljudi shvatiti da on tu pripada. Da je to i njegov svijet, i njegova isto ulica, i njegova, jednako koliko i tvoja, plaža i park i ljuljačka. I ti si njegov susjed i on tvoj. Morat će shvatiti, jer imamo toliko ljubavi za cijeli svijet i mi nećemo odustati od vas, i nećemo prestati vjerovati da vam možemo omekšati srce, i nećemo prestati vjerovati da ima smisla i da je lijepo živjeti, a sve što vi trebate je dozvoliti da vas samo dotakne.

Pogledam mu u oči i kažem, o da, i sutra idemo na našu plažu, o da, i sutra idemo šetati u grad koji toliko voli, voli gledati ljude, brodove, svjetla, voli život, čist i radostan, a vi, vi ćete se morati naviknuti, prihvatiti nas. Ljubimo se i skupljamo snagu za sutra, jer sutra će opet biti isto, ali sigurna sam da će doći dan kad će ljudi shvatiti da on tu pripada. Da je to i njegov svijet, i njegova isto ulica, i njegova, jednako koliko i tvoja, plaža i park i ljuljačka. I ti si njegov susjed i on tvoj. Morat će shvatiti, jer imamo toliko ljubavi za cijeli svijet i mi nećemo odustati od vas, i nećemo prestati vjerovati da vam možemo omekšati srce, i nećemo prestati vjerovati da ima smisla i da je lijepo živjeti, a sve što vi trebate je dozvoliti da vas samo dotakne. Prestrašno je kad čuješ: “Makni se” – “Makni ga” – “Skloni se”, a gdje da se maknemo, kuda da odemo, tko će nas razumjeti i kada će to biti. 

Bol i tuga, i pomislim nećemo više izlaziti pa se isplačem, on me gleda tužno. Počnem ga ljubiti, smije se, i opet kažem da idemo van, a vi ćete morati malo potrpjeti, neće vam biti ništa i neće vam pasti kruna s glave. Mi vas isto volimo, takve kakvi jeste i ne bismo vam, koliko god bili čudni, rekli: “Makni se”, jer Bog nam je dao da živimo jedni s drugima. Jedni s drugima, i lijepi i ružni, i mirni i nemirni, i šepavi i grbavi, jedni s drugima u ljubavi, radosti i miru.

Gledam oko sebe i pitam se gdje su druga djeca i drugi ljudi s poteškoćama u razvoju? Pa da, ne idi na plažu jer te se lijepa djeca boje, ne šetaj i ne hodaj po gradu jer smetaš lijepim šetačima, ne ni slučajno u park na igralište jer tada svi pobjegnu.

Za tebe je ograđena zatvorena ustanova jer tamo vi ružni ljudi pripadate i nitko te se ne boji, ili ostani u kući da te svijet uopće ne gleda.

Ja i on hrabro ćemo kroz život, čista srca, čistih misli i s nama čista ljubav, prekrasna božja ljubav. Sad bismo se trebali i zapitati tko ovdje i kakve poteškoće ima? Mi smo se sa svojima suočili i prihvatili ih, a vi? – Što je s vama?

E pa ljudi moji, lijepi, i važni, i sabrani, ne može to tako, i meni sve to pripada što i vama, i ja imam pravo na život i radost, samo što malo drugačije izgledam, ali pokušajte me pogledati srcem, jer i ja vas samo tako vidim, čistim srcem i bit će dobro.

Da li se pitate kako je teško majci takvog djeteta i koliko joj snage treba? Da li se pitate koliko to dijete kroz dan podnese boli? Bole mišići, bole kosti, boli duša, jer on se ne može izraziti i reći što želi. Da li se pitate što sve proživi kroz dan i opet voli, i opet vas želi, i opet je pun čiste ljubavi.

Ne treba vas ni biti briga, ja vas samo molim za malo razumijevanja i malo strpljenja kad se sretnemo, mi vam nećemo smetati, samo ćemo vas dotaknuti, ionako idemo dalje.

Ja i on hrabro ćemo kroz život, čista srca, čistih misli i s nama čista ljubav, prekrasna božja ljubav. Sad bismo se trebali i zapitati tko ovdje i kakve poteškoće ima? Mi smo se sa svojima suočili i prihvatili ih, a vi? – Što je s vama?