Tag: Patrik Krstinić

Jako se dobro sjećam našega zadnjeg tovara. Na gumnu bi me uvijek dočekala ogromna glava koja je stršala preko mocire od mošuna. Imao je golemu trbušinu i uvijek je bio gladan. Jeo je sve. Jednom je pojeo i djedovu kutiju s cigaretama. Pomalo me podsjećao na staroga gusara koji svoje posljednje dane provodi u okovima, revući pjesme iz nekih slavnih vremena, glasom nagriženim duhanom i rumom, iskešenog osmijeha koji otkriva trulu krezubinu. Nedostajala mu je samo velika zlatna alka u onim predimenzioniranim ušima.

Mnoge pojave iz svijeta sadašnjosti asociraju nas na neka minula vremena. Nekoga okus kolačića madeleine, a mene prizor gušterice na mociri. Taj me prizor gotovo uvijek podsjeti na masakr. Masakr iz djetinjstva. Pojasnit ću. Šarengrad je u to vrijeme bio gradilište, a gradilišta su tada bila El Dorado za klince. Od užih letvica za šalovanje izrađivali smo škljocarice, potrošene kantice od piture koristili smo za pucanje na karbit, a od električnih kablova radili smo fjondre.

Teraca tete Nevenke ostat će mi u sjećanju po tome što je nama, mulariji s Gornje ulice, služila za gledanje filmova u Ljetnom kinu. Istina, malo je zvuk kasnio pa su loše sinkronizirani kung-fu filmovi zvučali još gore, ali sumnjam da ću bilo koje IMAX-kino upamtiti tako živo kao tu teracu. Osim njene funkcije VIP-lože za projekcije u Ljetnom kinu, istu teracu teta Nevenka je koristila i kao hranilište za različite životinje. Sjećam se jednog sivosmeđega galeba kojeg je tamo hranila zajedno s još nekoliko ćoravih i cotavih mačaka pa je postao toliko pitom da je jeo iz ruke. Mačke je uglavnom zvala (i još ih uvijek zove) Mikić i Tikić, a toga smeđega galeba zvala je Martin. Ne sjećam se što se dogodilo s Martinom. Znam samo da je nestao nego se preobrazio u bijelog, odraslog Martina. Od tada su svi sivosmeđi galebovi za mene Martini.

Pamtin to kako da je bilo segutra, bijaše to onaj dan kad je umrl praded. Ti si još bil mali. Kolo ure od Zdravomarije babe su ćakulale uz kavsu kako je jedanput praded šal Kalifrant zet naramak drv. Skoro je bil došal do Kanitlja kad vidil je da priko puta leži zbica tako debela da bi ju jedva mogal dignut. Jedna banda joj je bila va gušću. Prignul se da će ju potegnut iz gušća, ćapal ju za jedan kraj, a ona se počela uvijat kako smamna! Odma su ga ježi pasali! On je mislil da je zbica, a ono gad! Vrag je bil dulji od najduljih skal za brat masline. Kad ga je vidil, pokojni je pobigal kako da ga svi vrazi gonu. Ostavil je tamo i mušel i sikiru, bog ga pomiluj!