Foto: Arhiva Rapskog lista
Historia svojim izvornim značenjem izriče postupak koji vodi znanstvenoj spoznaji te bi za razliku od pjesništva historia trebala pripovijedati stvarne događaje iz prošlosti. U kronici pak pisac-kroničar odabire određene ulomke povijesnoga kazivanja te ih iznosi u vremenskom slijedu, u bitnome se oslanjajući na vlastitu autorsku koncepciju. Dok historia prepušta čitatelju vrijednosni sud, kronika ga izravno poučava putem odabranih primjera koje je prosudio i ocijenio njezin pisac.
Piše: izv. prof. dr. sc. Saša Potočnjak Iz arhive Rapskog lista br. 8 (str. 24-25) listopad 2009.
Velika kamporska kronika historiografski je spis znatne vrijednosti koji ima sve osobine navedenih vrsta. Napisana je u šest svezaka velikoga formata kojima su pridodane tri knjige Indeksa. Ukupno teži oko 24 kilograma i u nju je uključeno najmanje 315 000 pagina manuskripata pisanih latinskim, talijanskim i hrvatskim jezikom! Kronika je vrelo koje donosi vijesti iz svih piscu tada dostupnih arhiva otoka Raba. Ujedno, sama zamisao i izvedba pokazatelj je osebujnoga intelektualnoga umijeća, zavidnoga stupnja filološkoga i historiografskoga znanja njezinoga ‘sastavljača’ fra Odorika Badurine (Lun, 31. VII. 1896 – Dubrovnik, 6. I. 1969).
OGLAS
OGLAS
Kako ću nazvati ovo djelo? Annales? Cronica? Anali su mi najprimitivniji oblik deskriptivne povijesti. Oni donose događaje po godinama, redom, bez su[s]tavnije veze. Kronike su već jedan viši stepen povijesti. I one analitičkim redom iznose događaje, ali ih prikazuju u nekoj vezi. Iz kronika – istekoše historije naroda!
(fra O. Badurina, Ante omnia, 1)
Četvrtak je: 6/XI. 1941., kada sam počeo slagati u ovu… knjigu blago, rapske… povijesti, koje sam sabirao 20 godina!
Hladno je danas! Eto Velebit je ogrnut u bijelu togu kao da smo u siječnju! Ali hladna je i čitava troposfera kao i sve lice totius orbis terrarum radi rata, (…)da ostanem samo pri ovom: Nemamo ni svjetla! Ovo pišem pri rutoglavoj svjetlosti od karbita, a samo su njegove svijeće tako nesavršene, da sada goriš, a sada si u tami! Ni papira nemamo na Rabu, ali ni u okolici! Sve je zapelo! (…)Nema ni dovoljno crnila! Al’ što rekoh? Dade nebo dobro – al je nesit sve već rat nam pobro’’!
Pošto sam pak sabrao po rapskim arhivima…, sve što jest nešto, ne smijem čekati ‘’bolja’’ vremena! Svršetak rata! A kada će svršiti? A kako će svršiti? A gdje ću ja tada biti? Da li će mi onda ostati vremena 3-4 godine, da prelijem ovo dragocjeno blago u knjige? Zato ‘’uzmi vrijeme koje imaš!’’ (…)Treba u nj kročiti i u borbu! ‘’Nove nužde – nađu nove sile!’’ (…)
Ja počinjem, dakle, danas! Sveti oče Bernardine, čije sveto oko već 500 g. bdije nad ovom Kućom, sa dragim Svecima, zauzmi se da ovo djelo sretno završim!
(fra O. Badurina, isto)
U potrazi za razumijevanjem povijesnih činova, pa čak i na samozatajan način kako je to činio fra Odoriko, proučavanje hrvatske pisane baštine ponekad nalikuje neprohodnom labirintu. Pri tome se proučavatelj susreće s različitim problemima. Od toga da je mnoštvo građe nepovratno izgubljeno pa čak i zametnuto, do toga da su rukopisi, autografi i prijepisi te prvotisci nerijetko pretrpjeli različita mehanička oštećenja, a smješteni u neprikladnim uvjetima bili su (ili još uvijek jesu) izloženi mikrobiološkoj destrukciji. Prepoznavanje i adekvatno vrednovanje starije građe može biti otežano i njezinim sadržajem, nečitkim rukopisom, nedovoljnim poznavanjem pisma (npr. poteškoće pri čitanju kurzivne glagoljice) ili jezika (rukopisi su često višejezični). I sredina čije arhivalije želimo proučiti određuje naše istraživanje, razlika je provodimo li ga u crkvenom, privatnom ili državnom arhivu. Zaseban problem s kojim se često susrećemo je i autentičnost ‘otkrivenoga’ teksta, pitanje njegova autorstva i datiranja. Želimo li zapisanu baštinu prezentirati, upozoriti na njezinu vrijednost te ju kritički, filološki pouzdano prirediti, nije ju dovoljno ‘prepoznati’. Pronalaskom rukopisa naše istraživanje tek započinje.
Nasljeđe otoka Raba su i njegovi arhivi, a rapska pisana baština svakako je povijest jednoga specifičnoga kulturnoga univerzuma. Predodžbu o vlastitom identitetu Otok gradi i kroz kulturna dobra koja su se očuvala do danas. Pouzdane vijesti o sačuvanim spisima nalazimo u Velikoj kamporskoj kronici. No, što i koliko toga se doista sačuvalo?
Prvi rapski dokument koji se u originalu nalazio u rapskom sanktuariju potječe iz 1018. godine. U njemu se duždu Pietru Orseolu II. priznaje protektorat te se izdvaja ‘libras de sete serica decem’ (prijepis). Navodno je zadnji dokument iz 1768. godine. Radi provale Mongola arhiv zagrebačke biskupije je 1242. godine prenesen na Rab. Već iz 1321. g. postoji vijest da je biskupski arhiv nastradao u požaru (L. I, 384, 385; 5/6; 30/1, 574). U Rabu se 1578. izgubio Liber Ruber (Libro Rosso), vlada naređuje da ga se nađe. Vijest iz 1579. godine navodi kako se u rapskom sanktuariju čuvalo 400 pergamena, no one su svuda ‘razvučene’– godine 1938. zabilježeno je preostalih 41 pergamena (L. III, 6/9, 6; 30/5, 8; Prot. Sv. Ant., pp. 4426). Biskup 1637. traži iščezle dokumente iz kutije. Svoje dokumente traži i rapska općina 1700. godine. Godine 1768. iščeznuo je Statut rapske katedrale. Popis dokumenata u sanktuariju iz 1768. ukazuje da dokumenti nedostaju. Vijest iz 1768. donosi da su biskupski dokumenti stariji od 1534. uništeni, zatim podaci i izjave kako je vatra spalila najstariji arhiv rapskoga kaptola ili o tome da je stari biskupski arhiv spaljen u Rabu u doba kuge.
Godine 1830. biskupski arhiv se treba prenijeti na Krk, no prenio se samo dio. Arhiv rapskoga sanktuarija 1834. ide ad tempus u Zadar. Rapske pergamene su 1835. još uvijek u Zadru kao i 1861. iako ih je općina zatražila. Dokument iz 1844. navodi da je stari biskupski arhiv djelomično bio spaljen, a provikarski je manjkav (L. III, 22/4, 93; 18/11, 206; 7/10, 307; 307; 4/11, 307;1804., 11/6, 386.; 1823., 28/5, 492.; 12/5, 537; 27/11, 538.; 30/8, 556.; 13/10, 560; 8/1, 702.; 14/3, 598).
Biskup 1892. hoće prenijeti u Krk Arhiv rapske biskupije i kaptola. Konačno je i Statut vraćen. Dio arhiva Općina daje u arhiv samostana u Kamporu. (L. IV., 23/1, 2.; 1908., 13/6 (1906. 29/5), 89.; 1926. 13/5, 327). Godine 1942. izvještava nas Kronika Pogibelj za rapske arhive! (L. V., 13/7, 37; 1939., 27/9, 85; 1940., 31/7, 112.; 10/5, 201). (Istaknula S. L.)
Godine 1938., dakle 3 godine prije nego li je počeo sastavljati Kroniku, Zaželio se p. Odorik Badurina da pročita ono more dokumenata u nadžupskom arhivu u Rabu te je započeo s pripremama za čitanje i uređenje arhiva bivše rapske biskupije. Nakon godinu dana, 1939. Arhiv je pročitan i uređen, a rezultat je Protokol od 27 000 vijesti. Sljedeće godine 1940. fra Odoriko Badurina je izradio i Protokol samostana Sv. Antuna. Suočen s nedostatkom dokumenata zapisuje u Protokolu biskupskoga arhiva: Ali mnogim neznamo ni imena kroz ono 1293 godine od kako znademo iz pisanih dokumenata da opstoji rapska biskupija. Gdje su pisani spisi kasnije od 530. dalje? (…) Nitko ne zna gdje su drugi spisi! Ili ih nije bilo?!! Zato ovi koji su još tu, UNGUIBUS ET ROSTRO [‘kandžama i kljunom’] treba čuvati jer tako je spisa ostalo malo, da ovdje ne vrijedi UNO AVULSO, NON DEFICIT ALTER. (Istaknula S. P.)
Ipak, savjet-upozorenje ‘treba čuvati’ valja oprezno shvatiti. Naime, znači li ‘bolje’ i ‘opreznije’ pohraniti, ujedno i spasiti… od zaborava?
Godine 1579. moći svetaca su čuvala sa četiri ključa 4 najuglednija rapska plemića, a iz straha da ih netko ne ukrade položili su zakletvu da ih nikada neće dopustiti iznijeti iz Katedrale, čak ni radi pobožnosti. Papin izaslanik je 30. V. 1579. poništio zakletvu i rastumačio im da je to ‘nepametna zakletva’. Tako relikvije ostaju nepoštovane od naroda i zaboravljene. (1579., 30/5, 8)
Velika Kamporska kronika je sastavljena upravo radi očuvanja povijesti otoka, te su u nju kako i sam kaže ‘slivena’ sva nastojanja njezinoga pisca, no s vremenom je i sama Kronika postala građa koju valja i sačuvati i primjereno predstaviti.
S obzirom da kroz Kroniku postaje dostupna najrazličitija građa, za svakoga istraživača koji se ozbiljnije želi baviti poviješću otoka Raba ona je nezaobilazno štivo. Fra Odoriko Badurina je svojom Kronikom i pohranio, ali i sačuvao mnoštvo podataka iz najstarijih zapisa rapskih arhiva, namjenivši nam svoj rad za daljnja istraživanja. Dne 27/9. 1939. završio sam čitanje i sav rad u arhivu bivše rapske biskupije! (…) Nije ni ovdje u svom ovom protokolu sve savršeno! Ali neusporedivo je bolje nego bez njega! Veseo budi i okoristi se ovim radom, ako te zanima, a drugi su godine utrošili i oči gubili dok su što našli! (Protokol biskupskog arhiva).
Poticaj na istraživanje ipak mora voditi računa o sljedećem. Iako nam je građa i sama Kronika dostupna, sačuvana, prepoznata, na hrvatskom jeziku i latiničkom pismu, a rukopis je autentičan, autor, mjesto i vrijeme nastanka su poznati, ipak problemi koje sam navela u uvodnom dijelu ovoga teksta nisu izbjegnuti.
Velika kamporska kronika je rukopis i to “autograf” što znači da je spomenik pisan rukom svojega pravoga autora. Svako njezino citiranje odnosno preuzimanje dijelova teksta uvijek bi trebalo biti u cijelosti vjerodostojno. Jezik se ne bi smio prilagođavati, unatoč tome što se jezik Kronike razlikuje od suvremenoga standardnoga jezika. Navodimo li dijelove Kronike i javno ih objavljujemo, čitateljima nećemo olakšati čitanje intervencijom u autorski tekst već samo naknadnim komentarom.
Svaki čitatelj, bilo historički pustolov, pasionirani povjesničar ili istraživač, Kroniku mora prolistati ne bi li došao do potrebnoga podatka. Velike dimenzije listova pogodne su lomljenju, oštećenju, upijanju tjelesnih tekućina posebice u ljetnim danima, u vrijeme kada je znatno ugodnije boraviti u samostanskim prostorijama. Brižna skrb ‘čuvara’ Kronike ne može nadgledati svaki pokret ruke, često i bez pamučnih rukavica, stoga se digitalizacija može učiniti primjerenim rješenjem. Digitalizacija rukopisa bi svakako pridonijela očuvanju, no pitanje bi li ju doista sačuvala, npr. od zlouporabe autorskih prava (imajmo na umu da je ipak riječ o autografu koji podliježe autorskim pravima)? Osim toga, digitalizacija zamjenjuje jedan oblik pohranjivanja drugim oblikom, ona sama po sebi neće podići svijesti o njezinoj vrijednosti, a čitatelj će se opet naći pred filološki neobrađenom građom, prepušten tekstološkim zamkama.
Kako sačuvati ovo kulturno dobro? Pisac Kronike ju je nazvao knjiga-blago te je jedino žalio što zbog nedostatka vremena nije napisana odličnijom kaligrafijom. Pretpostavio je da pokušati istražiti, iščitati i uvažiti otočne posebnosti, znači i doprinijeti u osmišljavanju vlastitoga kulturnoga identiteta.Time nam otkriva svoj izniman filološki duh, kojemu je izazov bio prikazati suvremenom čitatelju rukopise koji nešto mogu reći o kulturnopovijesnom nasljeđu.
Sasvim je vjerojatno da bi kritički priređeno izdanje Kronike, temeljeno na jedinstvenim tekstološkim uzusima, oslobođeno svih naknadnih naznaka i preinaka, bilo očuvanje baštine u pravom smislu te riječi.