Foto: RabDanas
Ime Nevena Budaka već desetljećima stoji među ključnim imenima hrvatske historiografije. Kao povjesničar i medievist, neumorno je radio na razumijevanju ranih stoljeća hrvatske povijesti, razotkrivajući složene procese nastanka društava, identiteta i političkih struktura, često se suprotstavljajući pojednostavljenim i mitologiziranim prikazima prošlosti.
Razgovarao: Hrvoje Hodak
Njegov znanstveni put vodio ga je kroz arhive, učionice i javne rasprave, ali i do mjesta koja su s vremenom postala više od puke znanstvene kulise. Rab je jedno od takvih mjesta — otok na kojem su se susretali znanstveni razgovori, hodanje prostorom povijesti, ali i tiši, osobni trenuci. U ovom razgovoru pokušavamo spojiti ta dva svijeta: profesionalni i ljudski, povijest kao znanost i povijest kao iskustvo života.
Povijest kao potraga, a ne gotova istina
Kada se danas osvrnete na svoj znanstveni put, što Vas je prvotno povuklo prema ranom srednjem vijeku i onim „prvim stoljećima“ hrvatske povijesti — znatiželja, potreba za preispitivanjem ili osjećaj da se tu kriju još neispričane priče?
– Kao dječaka zanimala me je povijest, a roditelji su to i nesvjesno poticali vodeći brata i mene na izlete na kojima smo često posjećivali stare dvorce. Tada nisam osvijestio posebnu privlačnost srednjeg vijeka, pa sam i studij povijesti upisao imajući pred očima više 19. st. nego srednji vijek. Presudilo je to da sam dobio asistentsko mjesto na Hrvatskoj povijesti srednjeg vijeka i vrlo rano sam počeo predavati cijeli hrvatski srednji vijek, a zanimao sam se za različita njegova razdoblja. Nakon smrti profesorice Nade Klaić dogovorio sam se s njezinim nasljednikom, prof. Tomislavom Raukarom, da ja preuzmem rani srednji vijek, a on ostalo. Tako sam i svoj znanstveni interes usmjerio ponajviše na to razdoblje, iako mi je doktorat bio iz razvijenog i kasnog srednjeg vijeka. Rani srednji vijek počeo me privlačiti zato što njegovo istraživanje sliči kriminalističkom: imate jako malo dokaza, od kojih su neki sumnjivi ili podložni različitim interpretacijama, dok su neki čak potpuno lažni. Morate se jako truditi da s malo podataka ispričate priču, jer povijest to u konačnici i jest: priča ispričana na temelju dokaza.
U svojim ste radovima često propitivali povijesne mitove i ustaljene narative. Je li Vam bilo teže suprotstaviti se mitovima ili ih strpljivo razgrađivati znanstvenim argumentima?
– Nikada se i nisam drugačije suprotstavljao povijesnim mitovima nego uporabom znanstvenih argumenata. U mitovima ponekad ima zrnce istine, ali ona mitovima nije potrebna, jer mitovi su sami po sebi neupitna ʿistinaʾ. Što se naše povijesti tiče, postoje samo dva prava mita proistekla iz srednjeg vijeka: jedan je onaj o smrti kralja Zvonimira, a drugi je tzv. Pacta conventa. Svi ostali mitovi, od kojih se danas velikim dijelom sastoji javna interpretacija starije povijesti, plod su hrvatske historiografije 19. i dijelom 20. st.
Kad je riječ o srednjovjekovnim mitovima, javnosti treba objasniti njihovo značenje, ali ih se ne smije u potpunosti odbacivati, jer su i oni sami po sebi odraz razmišljanja ljudi u prošlim stoljećima. Kada je pak riječ o historiografskim mitovima, dužnost je svakog ozbiljnog povjesničara razotkriti ih i objasniti zašto je kod njih riječ o lošim historiografskim interpretacijama ili čak potpunim izmišljotinama. Da bismo razumjeli nas danas, moramo što točnije razumjeti kako smo postali to što jesmo. Uljepšavanje prošlosti izmišljenim tumačenjima ne može rezultirati ispravnim shvaćanjem sadašnjosti, a ono je temelj naše samospoznaje.
Rad s oskudnim i fragmentarnim izvorima srednjega vijeka zahtijeva poseban oprez. Koliko u tom procesu povjesničar mora imati strpljenja, a koliko hrabrosti?
– Ne radi se tu o hrabrosti, nego o profesionalnom, znanstvenom poštenju. Dobro, ponekad iznošenje onoga što smatrate ispravnim tumačenjem može izazvati neželjene i neprikladne reakcije dijela javnosti, ali kada je u pitanju rani srednji vijek ta javnost više nije tako osjetljiva na iznošenje kritičkih mišljenja kao što je bila možda devedesetih godina ili još ranije, u doba Hrvatskog proljeća, a svakako je puno manje osjetljiva nego kad je u pitanju novija povijest. U svakom slučaju, mislim da se istraživanjem povijesti ne bi trebao baviti onaj tko nije spreman javno iznositi i braniti svoje stavove. Povijest se ne piše zato da ostane zatvorena u historičarskim kabinetima, nego da služi javnosti.
Što se strpljenja tiče, i to mora biti odlika svih povjesničara, bez obzira kojim se razdobljem ili kojom se temom bavili. Brzanje i površnost ne mogu uroditi dobrim rezultatima.
Između arhiva i javnog prostora
Vaš rad često izlazi iz strogo akademskih okvira i ulazi u javni prostor. Smatrate li da povjesničar ima odgovornost sudjelovati u javnim raspravama o prošlosti?
– Kao što sam rekao, povijest mora služiti javnosti, pa se onda mora i iznositi tako da je javnost percipira. Reći da ste napisali neku knjigu i da ste time ispunili svoj dug javnosti nije dovoljno. Knjige su najčešće napisane tako da su namijenjene stručnjacima, a ne amaterskoj publici. Da ne govorimo o drugim medijima koji su danas nažalost puno relevantniji od knjiga (nažalost zato jer su najčešće površni i nerijetko iznose znanstveno neutemeljene interpretacije, pa bi baš u njima profesionalni povjesničari trebali češće djelovati).
U više ste navrata upozoravali na politizaciju povijesti. Kako danas, iz perspektive umirovljenog profesora, gledate na odnos politike i historiografije?
– Umirovljenjem se moj pogled na taj problem nije promijenio (😊). Politika i historiografija bile su isprepletene od samih početak pisanja, a sigurno i prepričavanja povijesti. Povijest se uvijek rabila za legitimaciju nečije vlasti, a kao struka vjerojatno ne bi ni postojala da nije bilo različitih vlasti, u različitim vremenima, pogotovo u novije doba, koje su naručivale i financirale određene povijesne knjige ili projekte. To se, međutim, odnosilo prije svega na političku povijest, dakle povijest koja se bavi političkim i vojnim temama, ponajprije na djela koja tumače cjelovitu povijest nekog naroda ili države (ili vjerske zajednice). Veliki dio suvremenih historiografskih istraživanja već se više od jednog stoljeća bavi temama društvene, ekonomske ili kulturne povijesti, što političarima najčešće nije zanimljivo, pa su njihova očekivanja od povjesničara u takvim slučajevima manja, iako i te vrste historije mogu političarima i ideolozima bit od koristi. Svakako su u nedemokratskim režimima povjesničari jače izloženi pritisku vlasti, ali i tada postoje načini da se izbjegne politički nadzor. U socijalističkim zemljama, povjesničari koji su htjeli biti što samostalniji bavili su se antikom, srednjim vijekom ili razdobljem do kraja 18. st. Ti periodi nisu bili tako zanimljivi za (pseudo)marksistička tumačenja kakva je zahtijevala službena politika, pa je i sloboda interpretacije bila veća. U desnim diktaturama teško je baviti se nacionalnom povijesti, jer se očekuje interpretacija ukupne nacionalne povijesti koja ide na ruku vladajućoj ideologiji.
U demokratskim društvima sloboda istraživanja i tumačenja daleko je veća, iako i tu postoje ograničenja, različita od države do države. U proteklih dvadesetak godina mogli smo vidjeti kako je woke kultura utjecala na interpretacije, a sada se događa obrat koji vodi u drugačiju vrstu ekstrema.
Može li povijest, osobito srednjovjekovna, pomoći suvremenom društvu da bolje razumije vlastite podjele i nesigurnosti?
– Svaka povijest može pomoći, jer – ako je upoznamo – možemo shvatiti da naši problemi nisu novi ni posebni, da su se ljudi s njima suočavali odavno, nastojeći svijet učiniti boljim. Ponekad je, kažu, put do pakla popločan dobrim namjerama, ali svijet je usprkos svemu danas bolje mjesto za život nego ikada prije. Možda je jedino bilo bolje dok smo još skakali po drveću, ako nas ne bi pojela kakva velika mačka 😊.
Javna povijest, spomenici i ideologije
Što Vas je kroz godine najviše brinulo u javnom odnosu prema povijesti – a što Vas je znalo ugodno iznenaditi?
– Iskreno, ne mogu se sjetiti ugodnih iznenađenja. Dobro, bilo je lijepih izložbi i zanimljivih konferencija, ali to nije bilo iznenađujuće, a konferencije najčešće ne spadaju u domenu javne povijesti, osim ako nisu vezane uz neke važne (ili možda i nevažne) obljetnice. U prošlom sustavu javna se povijest vezivala uglavnom samo uz obilježavanje NOB-a i partijske obljetnice, a i spomenici koji su se podizali bili su vezani uz istu tematiku. Mogle su se obilježavati i bune u davnijoj prošlosti, poput bune Matije Gupca ili hvarskih pučana. Samo u vrijeme Hrvatskog proljeća svečano su obilježeni pogibija Zrinskog i Frankopana 1671., ustanak Eugena Kvaternika 1871. i rođenje Stjepana Radića iste godine. Obljetnice su se lijepo poklopile s prevladavajućom atmosferom u hrvatskom društvu. Ne treba zaboraviti ni veliku proslavu posvećenu kraljici Jeleni u Solinu 1976.
Nakon političke promjene i pogotovo s izbijanjem rata počeo je obračun sa spomenicima iz NOB-a. Srušeno je više od 700 spomenika i uništeno još više od 2000 spomen-obilježja (Rab se pokazao kao rijetka pozitivna iznimka s, čini mi se, jedinstvenim rješenjem spajanja spomenika palim borcima i palim braniteljima, što treba zahvaliti Miljenku Domijanu). Uništeni su i neki umjetnički vrijedni spomenici, svjetski relevantni, poput Bakićevog spomenika u Kamenskom ili njegova drugog remekdjela, na Petrovoj gori. S druge strane, taj podatak govori i o tome koliko je prostor bio i prezasićen partizanskim spomenicima od kojih mnoga nisu imala umjetničku vrijednost. Umjesto njih počeli su se podizati spomenici vladarima iz starije hrvatske povijesti, ali i Franji Tuđmanu i događajima vezanim uz Domovinski rat. Mora se konstatirati da su, nažalost, ti spomenici većinom slabe ili nikakve umjetničke vrijednosti, pogotovo oni koji bi trebali prikazivati prvoga hrvatskog predsjednika. Rijetki su spomenici, poput onoga Goranu Ledereru iznad Hrvatske Kostajnice, koji nisu samo spomenik, nego i umjetničko djelo. Naravno, podizani su i neki više ili manje uspješni spomenici velikanima hrvatske kulture (Krleži, Ujeviću, Maruliću…).
Javna je povijest uopće, i prije i poslije 1990., bila uglavnom u službi vladajuće ideologije. To što su se u međuvremenu, od 2000. nadalje, vlasti ponekad mijenjale, nije imalo utjecaja na prevladavajuće tendencije. Najnoviji je primjer proslava 1100. obljetnice Hrvatskog Kraljevstva, čija funkcija nije baš jasna, a urodila je u raznim granama umjetnosti nekim vrijednim umjetničkim djelima, ali i strašnim kičem.
Rab kao mjesto mira, pisanja i sjećanja
Rab se često pojavljuje kao mjesto znanstvenih susreta, ali i kao prostor osobnog povratka. Što za Vas znači boravak na otoku u odnosu na rad u arhivima i gradovima?
– Boravak na otoku, a od mog prvog dolaska prošle su već 54 godine, a da nijedne nisam izostao, prije svega znači odmor i bivanje s obitelji. No kako nikada kad sam na Rabu dulje od nekoliko dana ne preskočim rad u struci, Rab je za mene i mjesto mira koje mi omogućuje da se lakše posvetim pisanju. U Zagrebu ne mogu imati taj mir, a kada sam boravio u inozemstvu, na raznim stipendijama, nastojao sam što veći dio dana iskoristiti za rad u arhivima i knjižnicama, pa je izostao element opuštanja. U nekoliko sam navrata na Rabu sudjelovao na raznim konferencijama i radionicama, neke sam i organizirao, ali mi grad i otok ostaju prije svega mjesto opuštanja i uživanja u životu. To ne znači da ne mislim kako bi Rab mogao postati i važnije mjesto za susrete znanstvenika, ne samo povjesničara. Bilo bi dobro za to osigurati neku multimedijalnu dvoranu, jer ni kino, ni gradska vijećnica nisu najpogodnija mjesta za takve susrete.
Koliko Vam je važno „vidjeti“ povijest u prostoru – hodati ulicama, gledati krajolik – u odnosu na čitanje izvora?
– Jako mi je važno. Postoji nešto što se zove „metoda uživljavanja“. To, naravno, nije znanstvena metoda, ali mislim da joj pribjegavaju mnogi, ako ne svi povjesničari u nastojanju da što bolje razumiju vrijeme i ljude kojima se bave, pokušavajući se staviti u njihovu ulogu. Osim toga, vjerojatno si umišljam, ali kada dođem na neko mjesto za koje točno znam što se na njemu dogodilo (ili barem mislim da znam, što je vjerojatnije), osjećam neku posebnu atmosferu, poput nekog intenzivnog ozračja. Sjećam se takvog osjećaja kada sam prolazio kroz središnja vrata crkve sv. Sofije u Istanbulu, znajući da su kroz ta vrata skoro tisuću godina prolazili svi carevi Istočnog Rimskog Carstva, od Justinijana pa do posljednjeg, Konstantina XI., a osim njih i mnogi drugi, poput dužda Henrika Dandola i Mehmeda Osvajača. Slično je kad stojim u ostacima tzv. Šuplje crkve kod Solina, bazilike u kojoj se okrunio kralj Zvonimir. Ali čak i kada se ne radi o takvim posebnim mjestima, šetati ulicama nekoga grada, recimo Raba, pomaže nam zamišljati njegovu prošlost, iako današnji Rab nema previše veze s onim srednjovjekovnim, kakogod se to na prvi pogled činilo. Stoljećima se grad mijenjao, pogotovo tijekom posljednja dva stoljeća.
Ima li Rab, po Vašem osjećaju, neku posebnu povijesnu tišinu koja potiče razmišljanje?
– To ovisi o tome u koje ga doba godine posjetite 😊. Dok je turistička sezona u punom jeku nema baš mnogo tišine, ali kad većina turiste ode, stari se grad isprazni i više nego bismo to voljeli, pa onda doista gradom zna zavladati tišina, pogotovo u Gornjoj ulici. Onda se doista možete udubiti u razmišljanje o prohujalim vremenima i ljudima kojih odavno nema, a koji su prolazili tim ulicama i trgovima, sa svojim brigama i radostima i kao da su utisnuli nešto od sebe u kamene zidove. Napose inspirativno je to kod Sv. Ivana, na Pjaceti, kod Sv. Andrije ili kod katedrale, gdje su se prastari ambijenti donekle održali.
O životu, vremenu i tišim temama
Povijest nas uči kako se tragovi ljudi ne mjere samo velikim događajima, nego i tihim, ustrajnim djelovanjem. Vaša supruga Vesna ostavila je dubok i trajan trag kroz svoj rad i angažman za osobe s invaliditetom. Postoji li neka misao ili životna lekcija koju ste dijelili s njom, a koja Vas i danas prati?
– Vesna je imala mnoge kvalitete: ustrajnost, požrtvovnost, nesebičnost, perfekcionizam, odgovornost, poštenje i dobrotu. Mogao bih navesti još neke, ali biste onda pomislili da sam neobjektivan, ali ona je uistinu bila izuzetna žena i njezin prerani odlazak nije pao teško samo meni i našoj obitelji, nego i mnogima s kojima je radila, surađivala, prijateljevala i kojima je pomagala. Nastojao sam, a nastojim i dalje, držati korak s tim njezinim kvalitetama, ali sigurno je nikada neću dostići. Naša zadnja zajednička životna lekcija, nakon što se razboljela, bila je da život nije pravedan. Moja vlastita je da, unatoč tome, treba živjeti i nadati se najboljem.
Na Rabu, zajedno sa sinom Ivanom, redovito sudjelujete na Krešinom maratonu za osobe s invaliditetom na Vodenči u Barbatu. Koliko Vam znače takvi trenuci zajedništva i kontinuiteta?
– Zbog više je razloga lijepo sudjelovati u Krešinom maratonu. Prvo, da se vidi da su i osobe s težim invaliditetom u stanju podnijeti znatne fizičke napore i da snaga volje može rušiti razne barijere. Drugi je razlog sudjelovanje u aktivnosti u kojoj osobe bez invaliditeta podržavaju one s invaliditetom (s time da bi možda one bez invaliditeta trebalo upozoriti da to nije utrka za rušenje bilo kakvih rekorda, jer ponekad djeluje obeshrabrujuće kada netko tko ne može plivati brzo ne dođe ni do pola puta, a drugi se već žustro vraćaju). Treći je to što organizaciji pomažu i grad i lokalne udruge, što doista stvara osjećaj zajedništva „pravih“ Rabljana, nas povremenih njegovih stanovnika i onih običnih turista koji se tamo zateknu. Lijepo je na maratonu vidjeti ista lica, uz mnogo novih.
Postoje li danas mali rituali, mjesta ili navike – možda upravo na otoku – koji Vam donose mir i ravnotežu?
– Volim sjediti na terasi svoje kuće i gledati more i zelenilo oko sebe, volim sjesti u Biser na kavu i pročitati novine (kad ne trešti preglasna muzika iz Granda), volim šetati Komrčarom, rivom i gradom, šetati Kalifrontom, voziti se autom (nažalost ne biciklom) po otoku, sjesti u barbatsko Kolo… Zapravo, volim biti bilo gdje na otoku, sam ili u društvu prijatelja ili obitelji. Jednostavno, volim Rab.
Pogled prema mladima i budućnosti
Kada biste mladim povjesničarima, ali i ljudima općenito, mogli prenijeti jednu misao iz vlastitog iskustva, što bi im rekli?
– Za povjesničare je važno da rade pošteno, po znanstvenoj savjesti, da se ne boje iznositi svoje mišljenje u javnosti i da ne pristanu na diktat bilo koje politike ili bilo kojih središta moći. Ljudi bi općenito trebali biti otvoreni i tolerantni, pokazujući razumijevanje za druge i prihvaćajući razlike. Samo ako jamčimo slobodu, jednakost i općenito ljudska prava drugome, moći ćemo ih i sami uživati, jer će se drugi zalagati za nas.
Razgovor s prof. dr. sc. Nevenom Budakom podsjeća da povijest nije samo znanstvena disciplina, nego i način gledanja na svijet. Njegov rad ostavio je dubok trag u hrvatskoj medievistici, ali jednako tako i primjer kako znanje može biti odgovorno, smireno i oslobođeno potrebe za velikim riječima.
U tišini arhiva, ali i na rapskim stazama, povijest i život susreću se na istom mjestu — ondje gdje razumijevanje prošlosti pomaže da sadašnjost živimo pažljivije, a budućnost promatramo s više strpljenja.
Razgovarao: Hrvoje Hodak
