Foto: Preuzeto iz kataloga izložbe - rujan 2006.
U prije dvadeset godina objavljenom bogatom katalogu dubrovačke izložbe naslovljene Sir T. G. Jackson – Hrvatski motivi na crtežima i akvarelima 1882. – 1885. posebno mjesto zauzima tekst „T. G. Jackson četvrti put u Hrvatskoj“, koji potpisuje naš neprežaljeni čuvar rapske i hrvatske baštine, tadašnji Glavni konzervator u Ministarstvu kulture RH, prof. Miljenko Domijan. Njegov prilog nadilazi okvir stručne studije i postaje osobno, ali istodobno duboko utemeljeno svjedočanstvo o susretu dvaju svjetova – britanskog arhitekta i dalmatinske srednjovjekovne baštine.
Autor uvodnika: Hrvoje Hodak
Domijan precizno i nadahnuto rekonstruira okolnosti Jacksonovih boravaka u Dalmaciji, osobito njegov angažman oko dovršetka zvonika zadarske katedrale sv. Anastazije, jedinog ostvarenog Jacksonova djela u Hrvatskoj. No jednaku pažnju posvećuje i Rabu, gradu koji je engleski arhitekt osobito zavolio, a čiji su srednjovjekovni slojevi, zahvaljujući upravo Jacksonovoj crtačkoj akribiji, desetljećima poslije postali temelj suvremenih konzervatorskih i rekonstrukcijskih zahvata.
U tekstu se prepoznaje Domijanova trajna profesionalna i emotivna povezanost s rapskom baštinom. On ne govori samo o povijesti jednog projekta ili o arhitektonskim analogijama neoromanike, nego i o kontinuitetu brige za spomenike – o tome kako jedan crtež iz 19. stoljeća može postati ključ za obnovu gotovo iščezlog svetišta. Time Jacksona simbolično „vraća“ u Dalmaciju, potvrđujući da su njegovi crteži i zapisi više od dokumenta: oni su aktivni sudionici u suvremenom čitanju i čuvanju baštine.
Ovaj uvodnik stoga valja čitati kao hommage dvojici zaljubljenika u isti prostor – engleskom arhitektu koji ga je s divljenjem bilježio i hrvatskom konzervatoru koji ga je s predanošću obnavljao. (H.H.)
T. G. JACKSON ČETVRTI PUT U HRVATSKOJ
Miljenko Domijan (rujan 2006.) Glavni konzervator u Ministarstvu kulture RH
Već u studentskim danima susretali smo po koji navod, povijesno umjetničko određenje ili lošu reprodukciju crteža pojedinih dalmatinskih graditeljskih spomenika iz monografsko izdanja Dalmatia the Quarnero and Istria engleskoga arhitekta Thomasa Grahama Jacksona, izdanoga u Londonu 1887. godine. Navikli na, mahom talijanska i njemačka djela o našoj baštini, doživljavali smo ovoga istraživača, daleko izvan kulturološko-političkoga, povijesnog i aktualnog kulturnopolitičkog određenja, kao afirmativnog egzotičnog, gotovo pomalo otkačenog Engleza koji se mnogo godina poslije R. Adama zanima za jadransko graditeljsko naslijeđe.
Oni sretnici i marljivci koji su se potrudili prelistati ili pak pročitati njegove tekstove, a osobito dnevnik njegove supruge i vjerne pratiteljice na (počesto vrlo neudobnim) putovanjima od Trsta do Kotora, uvjerili su se ne samo u akribično navođenje, i najčešće posve ispravno kulturološko određenje prema mnoštvu spomeničke građe, već i u onu pravu englesku duhovitost, ironičnost ali i naglašenu autoironičnost, što odiše posebnim šarmom, pa je zacijelo bila zalogom za mnoga poznanstva od kojih su neka postala pravim prijateljstvima. O tomu nam svjedoči i zadarski crkveni kroničar C. F. Bianchi, pa i vlastoručna posveta spomenute knjige zadarskom ugledniku S. Salghetti-Drioliju, u prigodi Jacksonova drugoga boravka, 1887. godine.
Zadarska ostavština
Čini se da je ta veza između Jacksona i vrijednoga zadarskog nadbiskupa Pietra Doima Maupasa nastala već pri prvomu arhitektovu posjetu Zadru 1885. godine, a na najbolji se način ostvarila izradom projekta i izgradnjom zvonika Katedrale sv. Anastazije, kao jedinim Jacksonovim djelom u Hrvatskoj.
Jackson se u Zadru našao u ozračju zanosa da se konačno dovrši, započeti i do visine prvog kata izgrađeni zvonik Katedrale, sredinom 15. st., u vrijeme velikog nadbiskupa Maffea Valaressa. Već je prethodnik Maupasov nadbiskup Godeassi, započeo s istom namjerom, imajući čak i gotove crteže lokalnog graditelja (disegno Bertolini), ponosan na Valaressovu izgradnju uspoređujući je sa zvonikom Sv. Marka u Veneciji. Jackson je izradio prvi projekt, u dva ga je puta mijenjao, i tek je treća varijanta prihvaćena kao izvedbena, o čemu nas je na iscrpan način izvijestila dr. Marija Stagličić opisavši i posebnu klimu u Zadru u svojevrsnom nadmetanju s arhitektom Zadarske uprave za graditeljstvo Bartolomeom Taminom. Zanimljivo je naznačiti da je, nakon pregleda obaju radova, Bečka komisija za spomenike izbor prepustila Zadarskoj nadbiskupiji, pa se nadbiskup odlučio za Jacksona, a uprava se gradnje ograđuje u tom izboru od bilo kakve moguće nepravde nanesene domaćim arhitektima… “fu aliena di ogni sentimento che potesse offendere in qualsiasi modo le suscettivita delli ingegneri nostrani”.
Sam se Jackson čudi kako je uopće moguće da tako značajno djelo nije nikada dovršeno, a kroničari navode kao: “il illustre architetto il benemerito illustratore dei monumenti della nostra Provincia”. Izdana je tada i prigodna medalja na čijem je aversu u plitkom reljefu projekt zvonika, a na reversu natpis s početnim navodom Jacksona kao britanskog arhitekta (DOMO BRITANNIA), dok ga natpis na spomen-ploči nakon izgradnje 1894. časti i slavi kao graditelja (HONORI ET LAUDI T. G. JACKSON BRITANNI ARCHITECTI PRAESTANTISSIMI…).
Bečka komisija za spomenike bila je odlučujućim čimbenikom za konačan izgled zvonika, zahtijevajući neoromaničko određenje analogno ostalim dalmatinskim zvonicima, osobito ističući Zadar (Sv. Marija), Rab, Trogir i Split. Iako su na zvoniku vidljivi graditeljski i ukrasni elementi sa svih spomenutih građevina, ipak u cjelini prevladava ugledanje na veličini romanički zvonik rapske katedrale.
Rapska memorija
Iako je u Zadru više boravio, i stekao pritom značajna poznanstva, Jacksonu se posebno omilio otok i grad Rab što potvrđuje ovaj navod: “Divan krajolik, neobičan stari srednjovjekovni grad izgleda kao spomen, a ne stvarnost, a prekrasan ptičji pjev koji se rađa iz tišine čini patetičan doživljaj koji se ne može opisati. Od svih dalmatinskih gradića ne postoji, po mojem ukusu, ni jedan dražesniji od divnog, ali kugom osiromašenog Raba”.
Eto emocionalne veze za konačno oblikovanje zadarskog zvonika, posebno u završnoj etaži s balustradom i oktogonalnom piramidom, ali i moja gledišta o obnovi jednoga od najznačajnijih naših srednjovjekovnih spomenika.
Stanje u Rabu doista je bilo onakvo kakvim ga je opisao Jackson. Vladala je posvemašnja zapuštenost, što se očituje na njegovu crtežu ostataka svetišta ranokršćanske i protromaničke samostanske crkve sv. Ivana evanđeliste (pogrešno je navodi kao posvećenu Sv. Ivanu Krstitelju). Na obojenom crtežu vidi se apsida središnjeg crkvenog broda s demambulatorijem kojega svodove nosi sedam stupova međusobno spojenih sa šest lukova što se oslanjaju na tipične protromaničke kapitele iz 11. st. Nad čeonim kapitelima uzdiže se visoki trijumfalni luk. Apsida i stupovi te prednji dio crkve zatrpani su ruševinama. Crtež nije posebno likovno atraktivan, ali je dragocjen dokument gotovo fotogrametrijske preciznosti u crtanju arhitektonskih i klesarskih elemenata i detalja.
Ovaj je crtež posebno važan jer je rušenje ovog spomenika nastavljeno i dalje, pa nam pojedine fotografije iz dvadesetih godina 20. st. dokumentiraju stanje s već porušenim trijumfalnim lukom, a do devedesetih godina nije bilo gotovo više niti vanjskoga plašta apside.
Polažeći od Jacksonova crteža i spomenutih fotografija, pronalazio sam i prepoznavao po gradu rasute ili ugrađene fragmente stupova, kapitele, imposte, dijelove lukova i drugo. Koristeći se suvremenom tehnologijom restitucije crteža uspjeli smo sačiniti projekt rekonstrukcije ili anastiloze (s minimalnim elementima faksimilske rekonstrukcije) cijeloga svetišta s deambulatorijem (jedinim u nas), osim slavoluka, kojega bi obnova uzrokovala prevagu novih materijala pri ponovnom ugrađivanju sačuvanih dijelova. Upravo zahvaljujući navedenoj preciznosti crteža mogli smo na izvorna mjesta vratiti pronađene ostatke, te na taj način prezentirati u atraktivnom urbanom arheološkom parku ovaj dragocjeni spomenik, kao svojevrsni hommage i spomen arhitektu Jacksonu rapskom zaljubljeniku.
Ovaj skromni i posebno nepretenciozni prilog katalogu izložbe u Dubrovniku (u organizaciji Dubrovačkih muzeja i kolegice Vedrane Gjukić-Bender) i Splitu, shvatio sam kao mogućnost da se uputi na jedan od praktičnih primjera u našoj (ispričavajući se ujedno za osobni ton) tekućoj konzervatorskoj praksi kao znakovito utilitarno vraćanje Jacksona u Dalmaciju, što je nedavno potvrđeno i u velebenoj restauraciji Radovanova portala u Trogiru.
Posebno zadovoljstvo izražavam zahvalnom unuku T. G. Jacksona gospodinu Nicholasu Jacksonu i njegovoj supruzi, kojima sam bio prvi domaćinom u Hrvatskoj, te hrvatskim dobrovoljnim i službenim predstavnicima u Londonu i splitskim kolegama i dužnosnicima na dobroj volji pri prodaji, posredovanju i otkupu najvećeg dijela ostavštine, koja će u našim prostorima zasigurno imati najbolji smještaj, prezentaciju i, nadam se, dugoročnu poticajnu vrijednost za istraživače naše baštine.
Miljenko Domijan (rujan 2006.) Glavni konzervator u Ministarstvu kulture RH
