Foto: Lucian Borić
Hrvatski avanturist na bicikli, Kristijan Gaćina – Kiki (inače rodom iz Splita, no već neko vrijeme živi u Zagorju), krenuo je nedavno na dugoplaniranu rutu prema Aziji, gdje je prošao Tadžikistan, Uzbekistan, Afganistan, Iran i Tursku, a o svojim putopisnim doživljajima prije nekoliko dana je (28. 12.), kroz više stotina slika, održao i dvosatno predavanje u Sportskoj dvorani Lopar. Kombinirao je vožnju biciklom (bicikl kojim je prošao ovo dugo avanturističko putovanje također je donio sa sobom na predavanje), te raznim prijevoznim sredstvima.
Kako je ispričao, završio je na putovanju koje je, zbog ratnih i viznih prepreka, više puta mijenjalo smjer – ali nije izgubilo cilj. Naime, Nakon prolazak kroz Iran bio mu je upitan zbog sigurnosne situacije, a alternativa preko Turkmenistana otpala je zbog iznimno restriktivnog režima ulaska.
Warmshowers, džamije i neočekivana gostoljubivost
Na europskom dijelu puta prolazio je kroz Srbiju i Bugarsku, a zatim ušao u Tursku – zemlju koju opisuje kao jednu od najuređenijih za cikloturizam. Smještaj je često nalazio preko platforme Warmshowers, gdje biciklisti jedni drugima nude prenoćište. U Turskoj je doživio i dvije potpuno suprotne slike gostoprimstva: od skromnih “iznenađenja” u smještaju, do boravka u luksuznom zatvorenom kompleksu uz Mramorno more, gdje je, kako kaže, prvi put nakon dugih dionica došao do pravog odmora.
U Istanbulu je nekoliko dana čekao let za Dušanbe (Tadžikistan) i pritom se snalazio kako je znao: tražio je i mogućnost prenoćišta u džamijama, a u jednom trenutku dobio je i pismo na turskom jeziku – svojevrsnu preporuku – koje mu je trebalo olakšati komunikaciju s lokalnim vjerskim službenicima. Iako mu spavanje u džamiji nije uvijek bilo odobreno do kraja, put ga je, kaže, “od šoka vodio prema rješenju” te je na kraju pronašao sigurnije mjesto za kampiranje i pomoć lokalaca. Bicikl je rastavio i spremio u kutiju kako bi mogla proći avionom do Tadžikistana, a onda s biciklom i krenuti u svoju avanturu srednjom Azijom.
Dušanbe – ulaz u Srednju Aziju i nova etapa
Dolaskom u Dušanbe (Tadžikistan) započinje azijski dio priče. Grad je opisao kao uredan, “bijel” i širokih avenija, s jasnim tragovima sovjetske prošlosti. Na putu prema granicama doživljava ono što ga je najviše iznenadilo: učestala, spontana darivanja – hrana, čaj, pomoć bez pitanja i bez očekivanja protuusluge.
Jedan takav trenutak, kaže, pretvorio se u osobni ispit savjesti: nakon što je više puta bio počašćen, naišao je na bolesnog dječaka u kolicima i dao mu novac koji je imao kod sebe, opisujući to kao “priliku da se oduži” za dobrotu koju je primao.
Afganistan: “postao sam Afganistanac” i putovao uz vodiča
U Afganistanu se, prema vlastitim riječima, brzo susreo s velikim kulturnim razlikama i pravilima života. I sam se obukao kao Afganistanac. Naglašava da se način odijevanja žena razlikuje po regijama i osobnom izboru, te da su pojedine sredine konzervativnije od drugih. Kao posebno izražene vrijednosti ističe brigu o roditeljima (u smislu da se stariji članovi obitelji najčešće ne prepuštaju institucijama), te snažnu povezanost obitelji i zajednice. Naravno (a i nažalost), prizori ljudi koji nose oružje bili su mu svakodnevni, no to se naviknuo.
Zbog administrativnih i sigurnosnih ograničenja kretanja između provincija, velik dio afganistanskog dijela puta odradio je uz lokalnog vodiča Ahmada, kojeg je upoznao preko interneta. Tih je dana manje vozio bicikl, više putovao automobilom i prilagođavao se lokalnim pravilima, osobito oko fotografiranja – gdje je, kako navodi, prethodno traženje dopuštenja bilo ključno.
Opisuje i prizore iz ruralnih područja: sela bez infrastrukture, djecu koja nose vodu, improvizirane mjenjačnice i radionice, kao i svakodnevni prijevoz koji često izgleda prenatrpano i kaotično. Kabul opisuje kao grad oštrog kontrasta – od snalažljivosti i improvizacije u obrtima do teškog siromaštva, prizora djece koja prose i ljudi koji danima čekaju nadničarski posao.
Humanitarna svrha: donacije za oko 90 djece
Njegov put po srednjoj Aziji nije bio samo avantura. Prije polaska, prijatelji su mu dali novac koji je namijenio za pomoć djeci, želeći da putovanje ima i “misiju”. U Afganistanu je, prema njegovim riječima, kupljeno dovoljno higijenskih potrepština i donacija za oko 90 djece. Zbog osjetljivosti lokacije i sigurnosnih pravila nije snimao sirotište, navodeći da su takve institucije strogo čuvane.
Bamyan, tragovi povijesti i “plavo jezero u pustinji”
Među najupečatljivijim prizorima ističe područje Bamyana, gdje se prisjetio nekadašnjeg kipa Bude koji je ondje bio, a koji je u prošlosti uništeni, odnosno „maknut“. Spominje i prirodnu atrakciju koju opisuje kao “Blue Lake” (Band-e Amir) – plavo jezero usred sušnog krajolika, koje mu je ostalo kao jedan od najljepših doživljaja cijelog puta.
Izlazak iz Afganistana i nastavak prema Iranu
Na kraju afganistanske etape “skida uniformu” koju je ondje nosio i vraća se “europskom” načinu putovanja, krećući prema Iranu. Ipak, svjestan je da ga na granici čekaju novi izazovi zbog zahtjevnih ulaznih pravila i složene (ratne) situacije (s Izraelom), pa se oslanja na kontakte i prethodno ishođene dozvole. U oproštajnom obraćanju ističe zahvalnost lokalnim ljudima i vodiču, uz poruku da će daljnji tijek puta ovisiti o vizama i okolnostima.
Povratak u Europu, i teški usponi biciklom u Albaniji
Negdje u Turskoj „zasitio“ se puta, i želio se samo što prije vratiti kući. Na povratku kući vratio se biciklom, rutom preko Grčke i Albanije, prema Podgorici. U Albaniji je, kako kaže, brdovitim „platio“ sve ravnice koje je u srednjoj Aziji prošao biciklom, pritom slikovitom opisujući sve muke biciklista. U više navrata je prezentirao i što je od svojih stvari ponio na ovo višemjesečno putovanje, i kamo (i kako) je to sve smjestio na svojem biciklu. U Podgorici je autobusom otišao za Beograd, a onda se preko Beograda vratio u Zagreb i Hrvatsku.
Putovanje koje se pretvorilo u priču o ljudima
Preko Turske i Srednje Azije, do Afganistana i pokušaja nastavka prema Iranu, te preko Grčke i Albanije kući – putopis hrvatskog biciklista isprepliće cestu, slučajne susrete i osobne refleksije. Najviše, međutim, ponavlja jednu temu: gostoljubivost nepoznatih ljudi i osjećaj da ga je put, unatoč prekidima planova, stalno “gurao” prema rješenjima. U njegovoj verziji svijeta, kilometri su samo okvir – a glavni sadržaj putovanja su ljudi, razlike i trenutci u kojima se, kako kaže, “dobro vraća dobrim”.
Autor: Lucian Borić
