
Foto: RabDanas
Rođena Rabljanka, svjetska putnica. Socijalna pedagoginja u OŠ Ivana Rabljanina Rab koja predaje uzduž i poprijeko Lijepe naše, a i izvan nje. Konstantno u pokretu, osim kada meditira. Jedna od osnivačica Udruge za djecu i mlade “Kocka” i članica Upravnog odbora Hrvatske udruge socijalnih pedagoga, voditeljica Županijskih stručnih vijeća.
Čaj joj je omiljeni napitak, majstor je karatea, prakticira jogu, zelena boja joj je najdraža, a ne propušta niti zimska kupanja. Prva Rabljanka koja je popela najviši vrh Europe – Elbrus.
Ona je Kristina Ribarić, a mi vam donosimo intervju s ovom svestranom ženom povodom još jednog postignuća u karijeri.

Studirala si na Edukacijsko-rehabilitacijskom fakultetu te si po struci socijalni pedagog. Možeš li nam objasniti čime se socijalni pedagozi bave?
Stručno rečeno, socijalni pedagog je stručnjak koji se bavi prevencijom, detekcijom, dijagnosticiranjem, ranim intervencijama i tretmanom, procesuiranjem i brigom za djecu, mlade i odrasle osobe s rizikom za poremećaje, ili s poremećajima u ponašanju, te njihovim socijalnim okruženjem. A ono kako sam ja nestručno i laički svojoj baki objašnjavala što radim u školi gdje sam zaposlena, a i u udruzi koju vodim i u kojoj volontiram jest da se ja brinem o tome da svakom djetetu na kojeg naiđem budem podrška, njegovo sigurno mjesto, instrument koji mu pomaže osvijestiti njegove jake strane i razviti ili znati njega i njegovo okruženje uputiti na načine kako da razvija svoje slabije strane.
Sjećaš li se možda kako si se zainteresirala za taj poziv?
Zapravo, kao nekome kome je većinom sve išlo u školi, nisam znala što bih upisala ali sam znala da želim studirati u Zagrebu. Prije upisa s prijateljicom sam išla na smotru Sveučilišta i tamo vrijedno uzimala letke sa sebi zanimljivih fakulteta sve dok nisam došla do Edukacijsko-rehabilitacijskog, i to smjera koji se tada zvao Poremećaji u ponašanju. Razgovorom sa studenticama koje su tamo bile odmah sam znala da je to to što mi je duša oduvijek htjela, nazvala sam mamu i rekla što upisujem. Zapravo je to bio i jedini fakultet na kojem sam predala papire, pa kada sam došla na prijemni razgovor i kada su me pitali što ako ne upadnem, a predala sam papire samo na ERF, rekla sam im da to nije opcija jer da će i oni sami vidjeti da sam stvorena za to zanimanje 😊. Tako je i bilo. Bila sam među onih prvih 10 po prijemnim bodovima koji ne plaćaju fakultet i uživala sam cijelim putem studiranja i istraživanja sebe i drugih.

Što je ono što te motivira u tvom poslu?
Motivira me pozitivna promjena kod svakog djeteta s kojim radim, i ona najmanja koju možda ostali ne vide i nestrpljivo priželjkuju. Motivira me kada vidim da kroz mene nekoj djeci stiže ono nešto što im tada treba. Motivira me kada vidim da je nekoj djeci kojoj je jako teško, a u današnje vrijeme svjedočimo mnogim izazovima mentalnog zdravlja, moj ured sigurno mjesto u školi. Motivira me kada mi dolaze samoincijativno ispričati sve lijepo što im se događa, kao i kada uplakani ulete i traže podršku i razumijevanje, ili samo moju prisutnost. Motiviraju me odnosi koje imam sa svakim djetetom s kojim radim. Moram reći da me motiviraju i roditelji, oni prekrasni na koje uvijek možeš računati i koji su uvijek odlični suradnici u procesu odgoja i obrazovanja, ali me motiviraju i oni koji nesvjesno ne rade dobro svojoj djeci i koji me potiču da budem još bolji stručnjak s još više vještina, da im na njima primjeren način pokušam približiti zbog čega stručnjaci misle i rade nešto što je od pomoći njihovom djetetu.
A što te inspirira?
Inspiriraju me kolege koji u rijetko podržavajućem sustavu i društvenom okruženju koje je u krizi svoj posao, koji nikada nije bio teži nego je danas, obavljaju dušom i srcem. Kolege koji nerijetko o svakom svojem djetetu brinu više nego to netko izvan našeg sustava može uopće zamisliti i koji se svakome od njih posvećuju s punom pažnjom i razumijevanjem, redovito i izvan svog radnog vremena te opisa radnih zaduženja.

Proputovala si svijet. Vidjela si svih sedam svjetskih čuda. Upoznala razne kulture… Otkud tolika ljubav prema putovanjima, te što ona za tebe znače?
Svijet je veliko i predivno mjesto vrijedno istraživanja. Toliko je veliko da ne mogu nikako reći da sam proputovala svijet jer je još toliko mjesta na kojima nisam bila i na koja želim ići. Istina je da sam prošla sve kontinente osim Antarktike koju također želim vidjeti jednom i u čijem se moru isto tako želim okupati 😊. Putovanja mi omogućavaju da upoznam i vidim sve ono o čemu sam slušala kao mala i što sam zamišljala čitajući knjige i gledajući filmove, ali mi isto tako, možda čak i više, omogućavaju bolje upoznavanje sebe.

Nekada mi se čini da na nekim mjestima skupljam djeliće sebe kojima postajem potpunija. Mislim da, kao i sve ljubavi prema nečemu, i ova kreće od kuće. Sjećam se koliko sam se uvijek veselila svakom našem malom obiteljskom izletu, svakom istraživanju novog i nepoznatog, svakom učenju na putu, iako to nisu bila ni daleka ni duga putovanja. Uvijek sam bila zahvalno dijete za putovanja. Dan danas spavam gdje god me se stavi, u svim prijevoznim sredstvima. Vjerojatno su me tako moji uspavljivali pa mi je pomisao na putovanje uvijek iznimna ugoda.
Sjećaš li se svog prvog putovanja ikada? A svog prvog samostalnog putovanja?
Sjećam se naših obiteljskih putovanja po našoj i okolnim zemljama, ali tu sam uvijek išla kao torba. Svi su sve za mene napravili i ja sam samo uživala. I to je super osjećaj, ali ja isto tako uživam u organizaciji svojih putovanja koja su zapravo većinom samostalna. Uživam u toj avanturi i neizvjesnosti, kao i u učenju koje je višestruko u samostalnim organizacijama. Prvo samostalno putovanje ikada bilo je kada sam sa svojih 16 godina sama išla prijateljici u München za zimske praznike. Trebalo je to biti jedno jednostavno putovanje s dobrom, direktnom vezom, a ispala je prava avantura. Moji su me roditelji spakirali na autobus, a u Münchenu me trebala dočekati obitelj prijateljice. Ispalo je da je baš tog dana otvoren novi autobusni kolodvor i da me je autobus u 4 sata ujutro ostavio debelo izvan Münchena na temperaturi ispod 0, dok je moja njemačka obitelj čekala u centru grada. Kako je bilo jako hladno i ništa nije radilo jer je to bio prvi dan da je taj kolodvor počeo sa radom uzela sam taxi koji me odveo na glavni kolodvor odakle sam zvala svoje roditelje. Zaista se isplati djecu učiti jezike 😊. Tada još nismo imali mobitele tako da sam svoje roditelje probudila ranom zorom na fiksni telefon s informacijom da se nisam našla sa dogovorenom obitelji. Nikad im zapravo nije bilo baš lako sa mojim samostalnim putovanjima imala ja 16 ili 40 godina. Kako su moji imali puno poznanika iz tog grada, zvali su one za koje su znali da su najbliži kolodvoru da me pokupe dok se ne nađem sa dogovorenom obitelji. Danas bi uz mobitele sve to bilo lakše, ali čak i tada, kada je stres prošao, sve to zajedno bilo je jedno lijepo iskustvo. Kasnije sam dosta putovala sama i uvijek, ali baš uvijek, ta su me putovanja još više oplemenila, dala mi puno uvida u vlastita uvjerenja, pokazala mi koliko sam hrabra i što sve mogu, kao i koliko sam sposobna za koješta za što bih se inače rado oslonila na drugu osobu da je bila sa mnom na putovanju.

Imaš interesantan običaj; na tvojim te putovanjima prati figurica Maloga princa. Zašto baš Mali princ?
Ako netko još nije čitao knjigu, evo da ga motiviram da ju uzme u ruke. Meni je to jedna od najdražih knjiga koju čitam u svim životnim fazama. Figurica mi se na putovanjima pridružila sasvim slučajno. Prije puno godina šetala sam Venecijom čekajući avion za Španjolsku gdje sam išla sama. Naišla sam na dućan sa figuricama i vidjela Malog princa. Nisam ni sekunde dvojila o tome uzeti ga ili ne. Taj tren sam već odlučila da on dalje ide sa mnom i da ću mu pokazati cijeli svijet. Bilo mi je zapravo odlično da na putovanjima kada putujem sama imam nekog za fotografirati jer zaista volim foto uspomene sa putovanja. Oni koji me prate na društvenim mrežama znaju koliko ih maltretiram njima. Iako Malog princa svi većinom vide na mojim fotografijama sa putovanja, djeca iz škole jako dobro znaju da on i radi sa mnom i mnogi će kroz njega ispričati neke svoje priče u mom ured. Nisam zapravo bila ni svjesna koliko je postao primjetan i nezaobilazan dok mi ga nisu ukrali na putovanju Južnom Amerikom.

Čuvala sam ga u futroli od naočala kako mu se marama ne bi iskrivila, a kradljivci su ciljali baš moje naočale. Tada sam napisala na Facebooku da nastavljam dalje bez njega totalno ne očekujući reakcije mnogih koji nisu mogli zamisliti da ne prate njegove putešestvije dalje. To je išlo do te mjere da, kada sam se vratila sa puta, novi Mali princ me već čekao jer ga je jedna divna poznanica bez mog znanja već naručila za mene. Tako da je i dalje neumoran u svojim istraživanjima. Moram samo dodati kako ne znaju u svim zemljama za Malog princa, ali kada bi vidjeli figuricu krenuli bi sa pitanjima i kasnije mi javili da su pročitali knjigu. Mene kao knjigoljupca to baš veseli.

Uspjela si putovati svijetom i napredovati u svojoj karijeri. Nedavno si postala savjetnica, nakon što si 5 godina bila mentor. Što taj napredak znači u akademskom smislu, ali i za tebe osobno?
To ukratko znači da puno i previše radim, ali i da je taj rad prepoznat i nagrađen uvidom Agencije za odgoj i obrazovanje. Pravo na napredovanje u struci imaju učitelji, stručni suradnici i ravnatelji koji zadovolje konkretne kriterije predviđene Pravilnikom, a koji uključuju kontinuiran profesionalni razvoj, te rad i angažman dodatno izvan opisa svojih poslova. Svako napredovanje traje 5 godina tako da sam sada trebala obnoviti isto ili ići stepenicu više, ovisno o bodovima. Kako sam imala puno bodova, a zbog mnogih odgovornih funkcija na kojima radim, onda sam napredovala u savjetnicu. Oni koji su u tom poslu znaju koliko je posla oko toga. Sama činjenica da su do sada u našoj školi pojedinci koji su napredovali redovito obnavljali mentorstvo, a da sam ja prva koja je dobila savjetništvo u našoj školi, govori o kompleksnosti i zahtjevnosti procesa napredovanja. Sretna sam što je moj rad prepoznat ne samo u školi već i izvan nje te mi je isto dodatni vjetar u leđa.

Osim što sam voditelj županijskih stručnih vijeća, ujedno sam i nacionalni trener nekoliko znanstveno utemeljenih i evaluiranih preventivnih programa za našu županiju, pa je tako naša škola jedna od onih koja je uvijek na izvoru informacija i dobivanja svih novih stvari iz struke. Znam da je nekada mojih kolegama previše kada ja dođem s novim idejama, ali kako imam zaista super stručni tim, kao i cijeli kolektiv, onda nam ništa nije nemoguće. Vjerujem da te promjene kroz vrijeme vide i djeca, ali i roditelji naše škole.

Konstantno se educiraš. Trenutno radiš na završnom radu kako bi postala i psihoterapeutkinjom, a konkretno si se odlučila na smjer kibernetike i sistemske terapije. Možeš li nam približiti, kakva je to vrsta psihoterapije, te kome se ona preporuča?
Volim edukacije, da. Pomalo sam i ovisna o njima. Problem je u tome da što više učim, više vidim što još ne znam, pa neminovno istražujem dalje. Kako radim poprilično zahtjevan posao kroz svoj radni vijek educirala sam se iz više psihoterapijskih pravaca radi djece s kojom radim, kolega, ali i radi sebe same. Sve sam to više istraživala kroz tečajeve ili vikend seminare, dok sam kibernetiku i sistemsku terapiju odradila školski, odnosno odslušala sam i odradila sve 4 godine koliko traje edukacija. Završavanjem tog dijela mogla sam raditi kao psihoterapeut pod supervizijom, ali je bilo potrebno i odraditi završne radove koje sam odgodila na nekoliko godina zbog jedne godine neplaćenog kada sam otišla živjeti i raditi na Novi Zeland, te kasnijih drugih odabira. Izgleda da je ova godina godina završavanja kojekakvih otvorenih priča za mene, pa sam tako odlučila zasukati rukave i dodatno uložiti energiju u završavanje te psihoterapijske priče. Kibernetiku i sistemsku terapiju izabrala sam jer je bila orijentirana na osobu, a ne na dijagnozu, svidio mi se holistički pristup koji ima jer je odgovarao meni kao osobi. Mislim da je svaka psihoterapija odlična i da samo klijent (kao i terapeut) trebaju odabrati onu koja im više odgovara kao osobama. Svidjelo mi se kada su nam naglašavali kako se psihoterapija odvija kroz dijalog i sveukupnost našeg razumijevanja sebe i svijeta oko sebe. Dijalog je jedini instrument na koji se kao terapeuti možemo (i smijemo) osloniti. Način na koji razumijemo drugu osobu i kako interpretiramo njihove riječi i djela, usmjerava dijaloški proces i utječe na terapijski tijek. Kibernetika je namijenjena svima onima koje motivira znatiželja o finom tkanju međuljudske komunikacije i aktivnom istraživanju vlastitog razumijevanja (kao što piše na samim stranicama škole).

Bilo da traže ono što bi htjele postati, gdje bi se htjele educirati ili da žele putovati, a ne znaju otkud krenuti – što bi ti savjetovala djevojčicama i mladim djevojkama?
Da sanjanju velike snove. Da vjeruju. Da upoznaju sebe i svoje lijepe i ne tako lijepe strane. Da znaju da je sve moguće i da slijede svoje srce. Da rade sve što ih veseli. Da svakodnevno osvještavaju na čemu su sve zahvalne i da iz te zahvalnosti kreiraju svoje sljedeće izbore. Da ne dozvole da se stave u okvire, da se druže sa ljudima koji im pomažu raširiti krila, a ne onima koji im krila režu radi vlastite nesigurnosti ili nezadovoljstva. Jedna pametna osoba rekla mi je da je jako važno obratiti pažnju na to s kojih 5 osoba provodiš najviše vremena. Jer okruženje je ono koje nam može pomoći ili odmoći u življenju vlastite istine i ostvarivanju svojih snova. Isto tako želim onim malo “starijim” djevojčicama reći kako nikada nije kasno ni za njihove snove i kako je uvijek vrijeme da sebi damo ljubav koju nerijetko kao žene tako nesebično i brižno dajemo svima oko sebe.

Pitala sam konkretno za djevojke, jer si i sama prošla taj put od djevojčice do samoostvarene žene. Jesi li se susrela s predrasudama? Kako si se s njima nosila?
Još uvijek sam na tom putu 😊. Ne znam, iskreno, koja žena se nije susrela sa predrasudama. Posebno kada si iz manje sredine. Mislim da, koliko god su se žene danas uspjele izboriti za puno svojih prava u društvu, i dalje nam je teže u odnosu na muškarce, bilo da se gleda poslovni, bilo obiteljski svijet. No to je skroz druga tema o kojoj bi se isto dalo pisati. Što se mene tiče, ja sam uvijek vjerovala u čuda i bila tvrdoglava, tako da bih ostvarila zacrtano bez obzira “što selo kaže”, ali mislim da je najvažnije da sam uvijek, ali baš uvijek, imala podršku svoje obitelji u svim odlukama koje sam donosila (čak i kada se s njima nisu do kraja slagali) i u danima koji nisu bili laki. Naučila sam da gledam od koga je nešto rečeno, a ne što je rečeno i da pokušam imati dublje razumijevanje situacije i osobe. Pitala bih se i što mogu naučiti iz određene situacije u kojoj bih se našla jer vjerujem da nam svi i sve dolaze s nekim razlogom. Da se vratim na baku, ona bi uvijek govorila da se za dobrim konjem uvijek praši, pa neka vam bar to bude neki dodatni vjetar u leđa kada se suočite s nekim izazovima okruženja u kojem živimo.

Imaš li neku poruku ili savjet za mlade željne edukacije i putovanja općenito?
Zvučat će kao prava floskula, ali zapravo je skroz istinita ona jedna da samo treba krenuti i da svaki korak otvara put ispred nas. Kada se put otvara, stvari se samo slažu, dolaze ljudi koji nam na tom putu pomažu i usmjeravaju nas. Nekada mi se čini da treba krenuti prema onome gdje je nelagoda i strah, jer najviše rastemo izvan zvone komfora. U početku može izgledati zastrašujuće i izazovno, ali kasnije nas svaki taj odabir veseli jer vidimo koliko smo iz njega izrasli.
I za kraj… Gdje se vidiš za 10 godina?
Ne znam gdje se vidim, ali znam da neće biti dosadno. Ono što mi je važno je da se želim za 10 godina i dalje buditi na ovom otoku, kupati u ovom moru, biti zdrava, zahvalna i sretna, okružena sebi najdražim ljudima za koje želim to isto.
Razgovarala: Andrina Perić