Foto: Jelena Hodak
Jučer se navršilo 13 godina od kada nas je napustila duša duše dalmatinske, maestro Ljubo Stipišić Delmata. Sve što je šjor Ljubo bio nemoguće je svesti u retke ovoga teksta, nemoguće je pobrojati sva ona dobra djela, humane napore kojima je samozatajno vedrio rastužene i učeći od najneznatnijih krijepio i vlastitu žeđ.
Vapeći za tajanstvenim odajama ljudskoga uma, upirao je na sebe teško spoznajno breme kao popudbinu iz koje će prizivati nadahnute riječi i poetiku za dragocjeni klapski pjev. Znao je šjor Ljubo kao malo tko od čega je sazdan ovi naš čovik od krasa i soli, kako mu prići, kako mu ući u dušu, u dah, i onda od njega, i iz njega, opjevati život onako kako se život jedino opjevati može.
»Osjećao sam velebno zdravlje kad sam pisao tu glazbu ‘Dalmatino, povišću pritrujena’ i velebnu nelagodu kad je trebam pojasniti, tumačiti. Možda se u pjesmi dogodio blagi dodir Onostranog, neki nejasni praritam, mističnost koja prožima makar ne razumjeli i čakavske stihove. Možda je pjesma doista dah intuitivnoga, trenutak kada spoznajna moć ulazi u nejasne duhovne prostore, a njih ne možemo dosegnuti ni osjetima, ni razumom, pa zvuci iznjedreni bivaju neko nejasno viđenje toga neposredno uočenoga.«, skromno je pojašnjavao svoja nadahnuća šjor Ljubo.
Malo tko je znao za maestrova hodočašća bolesnicima i zauzimanja spram neshvaćenih i posrnulih ljudskih duša po ubožnicama i bolnicama, jer njegova je misija bila uvijek tiha, a život posveta skromnosti, duhovnom pregnuću, miru i onoj ljubavi koja se uistinu ne hvasta i ne uzdiže.
Autor: Hrvoje Hodak
