Foto: RabDanas | Arhiva RL-a
Jedan od uzvanika na 81. obljetnici oslobođenja Koncentracijskog logora Kampor trebao je biti Slavko Malnar, bivši logoraš i svjedok tih tragičnih vremena, no trenutno je na liječenju, pa nije mogao osobno doći.
Slavko Malnar je 80 godina života posvetio svjedočenju o užasima koji su se događali u logoru Kampor podsjećajući javnost na ta tragična vremena.
Preživjeli logoraš iz Čabra trebao je biti jučer i na 81. obljetnici oslobođenja talijanskog fašističkog Koncentracijskog logora Kampor, no trenutno je na liječenju u toplicama, no poslao je svoje pozdrave i svoje obraćanje svima koji su u subotu popodne okupili na Spomen-groblju Kampor.
Njegovo potresno svjedočanstvo prenosimo u cijelosti:
“Poštovani sudionici obilježavanja osamdesetprve obljetnice oslobođenja kamporskog logora, srdačno vas pozdravljam. Žao mi je što vas ne mogu pozdraviti uživo.
Ja sam kao pet i pol godišnje dijete s roditeljima i trogodišnjim bratom koncem srpnja 1942. otjeran u ovaj logor. Mnogi misle da ne pamtim te događaje, ali se proživjele strahote teško mogu zaboraviti.
Prvo, zašto smo internirani? Područje Čabra je šumovito i kao stvoreno za partizanski način ratovanja. Šuma je pružala zaklon, a raštrkana mala naselja služila su partizanima za logistiku. Talijanska vojska nije mogla kontrolirati područje jer su partizanski napadi bili sve češći i uspješniji. Okupator je na području Gorskoga kotara proveo operaciju „Risnjak“, a na slovenskoj strani Rošku ofenzivu. Kako nije uspio uništiti partizanski pokret, odlučio je spaliti sva naselja u kojima nije imao stacionirane svoje postrojbe. Tijekom operacije „Risnjak“ u srpnju 1942. spaljeno je u kotaru Čabar preko tisuću dvjesto stambenih kuća i nešto manje gospodarskih objekata. Preko 4.700 žitelja otjerao je u logore, najviše baš ovamo u Kampor.To je učinio kako bi partizanima onemogućio opskrbu.
Navest ću podatke samo za moje rodno mjesto od 24 kućna broja i 164 duše. Dvojica su bila u partizanima i ubijeni su, a 162 nas je završilo u Kamporu. Od toga 47 djece ispod 15 godina. U četiri mjeseca boravka u ovom logoru umrlo je 26 sumještana, a od posljedica boravka ovdje je nakon premještaja u Gonars umrlo još osmero osoba.
Prvih dana kolovoza 1942. stigli smo ovamo. Muškarci su odvojeni i smješteni u muški sektor, a žane djeca i starci u ženski, po šestero pod jedan vojnički šator. Ležali smo na zemlji s malo usitnjene slame. Logor je bio ograđen bodljikavom žicom, a na stupovima su bili reflektori i stražarnice s mitraljezima. U šatoru se nije moglo uspravno stajati, a vrućina je u početku bila nesnosna. Najveći problem bila je žeđ. Plakao sam i molio mamu da mi da vode. Tražila je po logoru i našla je kod kuhinje u metalnoj cisterni, ali nije bila za piće jer je bila previše topla i za ruke oprati. Plač nije ništa pomogao. Glavno jelo bila je žućkasta juha od buća. Njome smo tažili žeđ.
Vojnici su svaki dan tjerali djecu na more radi održavanja kondicije. Iscrpljeni dječji organizmi sastojali su se od koščica prekrivenih kožom. Zadebljanja su bila samo u gležnjevima i koljenima. Kakva kondicija! Prolazili smo pored vinograda i smokava. Oštar miris mediteranskih plodova još nam je više pobuđivao apetit, ali se nije smjelo koraknuti iz kolone. Na to kupanje tjerali su nas i kad je bilo već prilično zahladilo. Mislim da su djecu nastojali što više odvojiti od majki, jer su nas kasnije i u Gonarsu, gdje nije bilo mora, tjerali preko dana u tzv. Alfu – sektor za djecu.
Počele su carevati uši jer su higijenski uvjeti bili nikakvi. U nedostatku vode nije se umivalo, nije bilo odjeće za presvući, što je pogodovalo gamadi. Štakori su bili veliki, ugojeni. Jedna je žena uhvatila štakora s namjerom da ga skuha, ali joj nije uspjelo jer nije našla šibice za potpalu vatre.
Došla je noć 29. rujna. Fašizmu je pomogla i viša sila da ns prorijedi. Rekli su da je prolom oblaka i bujica se je sručila s okolnih brda i potopila ženski logor koji je bio na najnižem području. Pričalo se da je nestalo šestero ili sedmero djece. Neke su nakon povlačenja vode našli mrtve, zakačene o bodljikavu žicu, neke nikada nisu našli. Moga mlađega brata majka je držala u naručju, a mene je u zadnji čas uhvatila za ruku jer me je voda već bila podigla.
Zavladalo je hladno jesensko vrijeme. Broj žrtava svakodnevno se povećavao. U kolovozu, prije izgradnje logorskog groblja bilo je 18 žrtava, u listopadu 95, a u studenome 327. U prosincu je bilo neznatno povećanje ali zato što su mnogi već preseljeni u Gonars. Da nije bilo preseljenja pomor bi se višestruko povećao, a ovako se nastavio u Gonarsu.
O tim danima govori Ivan Malnar u svojim zapisima: “Po logoru se širila epidemija smrti. Ljudi više na sliče ljudskim stvorenjima. To su sada goli kosturi. Oči su im upale, a čelo, brada i zubi istureni. Neobrijani, neošišani i pokriveni preko glave crnim, prljavim, ušljivim pokrivačima sličili su na strašila…”
Svatko je strahote doživljavao u raznim oblicima i na svoj način. Svaki je logoraš želio zaboraviti strahote bivanja u ovom logoru, ali to je nemoguće. Pokušali su i tako da ga nikada ne spominju.
Rapski logor je sramota za višetisućljetnu civilizaciju. Bolje bi pristajao nekom poludivljem plemenu.”, zaključio je u svom pismu g. Malnar.
