Foto: Ruža Kaštelan
Milosrđe je kao takvo potpuno besplatno. Ono je obilno vrelo nježnosti, velikodušnosti i bezuvjetne ljubavi. Ne moramo ga kupovati, ne moramo ga zaslužiti; ono nam je besplatno darovano. A mi bismo htjeli sami sebe spasiti. Htjeli bismo biti svoje vlastito bogatstvo – da budemo bogati svojim dobrim djelima i kvalitetama. I teško nam je biti siromašnima srcem. No, sva je ljubav Božja milosrđe. Ta milosrdna ljubav Božja susreće svakoga u njegovu siromaštvu i u njegovim potrebama.
Pa se tako jednom mjesečno posjećuje dom za starije osobe „Mali Kartec“ Krk, dislocirana jedinica Rab, kako bi se za korisnike doma služila sveta euharistija, da bi i oni, imajući u vidu njihovu nemogućnost dolaska do crkve, ipak mogli sudjelovati u slavlju.
U domu je smješteno 35 korisnika, te stručno osoblje koje im je na usluzi. Oni stanari doma koji su imalo pokretni vrlo rado dođu i prisustvuju svetoj misi, a one nepokretne posjećuje se u njihovim sobama. Euharistiju predvodi mons. Mladen Mrakovčić, župnik u Rabu, te je uvijek i netko od vjernika i djelatnika prisutan s korisnicima. Vrlo rado im dolaze, s osmjehom i empatijom, otvoreni za razgovor o svemu, a kako je većina korisnika doma s otoka Raba, često pitaju i za mještane koje poznaju.
Nego kada to čovjek zapravo počinje starjeti? To pitanje samo mi se nametnulo pogledom prema tim starijim dragim ljudima, koji su ispunili dvoranu, odnosno njihov dnevni boravak, a došli su prije nas kako ne bi propustili slavlje. Starosne su dobi jasno određene, ali mi iz iskustva vrlo dobro znamo da ti utvrđeni kriteriji ne odgovaraju baš u potpunosti pojedincima. Netko ide u mirovinu sav radostan jer će se napokon moći baviti onim što ga zanima. Neki drugi pak već puno prije mirovine uzdišu da ne žele prestati raditi jer ih baš ništa drugo ne zanima. No i mnogo je različitih razmišljanja, jer starost tijela i starost duha često znaju biti u raskoraku. Zato i kažemo za neke osamdesetogodišnjake da su još uvijek u duši mladi, iako već postaju sve nemoćniji.
A u ovom tjednu, vremenu korizme, dom Mali Kartec posjetili su i djelatnici barbatskog i rapskog Caritasa, a župnik mons. Mladen Mrakovčić predvodio je euharistijsko slavlje. Vrlo se emotivno osvrnuo u svojoj propovijedi na teškoće života, križeve koje nose svi, a posebno stariji koji iza sebe imaju dugo pamćenje; upitao se o čemu se najviše razmišlja kada se dođe u pozne godine: “1. Da sam si barem dopustio biti sretniji – mnogi shvate tek na kraju života da je sreća njihov izbor. Mnogi ljudi jednostavno zapnu u kolotečini. 2. Da sam barem ostao u kontaktu s prijateljima. 3. Da sam barem imao hrabrosti izraziti osjećaje – Jer mnogi ljudi potiskuju osjećaje kako bi održali mir s drugima. Nikad ne postanu ono što bi uistinu mogli postati. 4. Da barem nisam toliko radio – rekli su mnogi muškarci jer nisu dovoljno sudjelovali u odrastanju svoje djece, a i bili su odvojeni od svojih supruga neprestano radeći. 5. Da sam barem živio kako sam želio, a ne kako su to željeli drugi – ovo je najčešći uzrok žaljenja većine osoba, jer nisu imali hrabrosti voditi život dosljedan samima sebi, već su živjeli onako kako su drugi očekivali… Većina ljudi nije ispunila ni polovicu svojih snova znajući da je to zbog odluka koje su sami donosili ili ih nisu donosili. Zdravlje pak donosi slobodu koje je malo tko svjestan, sve dok to isto zdravlje ne izgubimo.“
Ljudsko je srce bezdan čije se dno ne može vidjeti. Vjerujemo da znamo, vjerujemo da iznova gledamo iste ljude koje susrećemo svakoga dana i upravo tako sami sebi uskraćujemo mogućnost da ih upoznamo; više nas ne zanimaju, držimo da su njihove riječi banalne i ne uzimamo ih ozbiljno. Kada netko prestane biti objekt otkrića i divljenja, onda nam više nije dragocjen, a to najčešće nije krivnja te osobe, već onih koji s njom žive. Ovome je potrebno posvetiti puno pozornosti unutar obitelji, na poslu, među prijateljima.
Jacques Philippe je napisao: „U Božjem srcu živi beskrajna ljubav, neizmjerno veća nego što možemo zamisliti. Želi da prihvatimo njegovo milosrđe. Ne trebamo činiti nikakve posebne pokore, ne trebamo trpjeti ništa više nego što je potrebno, nego radije ljubiti više i prihvaćati više njegove ljubavi sa što većim pouzdanjem kako bismo tu ljubav mogli davati dalje u većoj slobodi i velikodušnije.“
Piše: Ruža Kaštelan
