Branko Fučić | TOTEM POD UŠTAPOM – Rab, veljače 1957.

Visok je i koščat, najviši čovjek u Banjolu. Kad se raspriča, zagrijan crnim vinom, glas mu ječi strastan i opor, a njegova silovita i teška gestikulacija otereti se tada nameta civilizacije, pa se križa i bogomrsko kune (a ja mu vjerujem), pa me lupa onom dugom i teškom rukom po koljenu (a ja ga slušam), stišće onu ogromnu željeznu pest i drma njome po zraku, rastvara duge prste i pipa misao i izraz, a čvorugavi članci zaigraju mu brzo i netremično, kao da mu ulovljena riba drhturi pod jagodicama.

Branko Fučić | TOTEM POD UŠTAPOM, Rab, veljače 1957.
"Fraške" - Izdavač: KS 2000 (drugo izdanje)
Za tisak u Rapskom listu priredio: Hrvoje Hodak
Fotografije ribara: Miroslav Maroević (iz arhive g. Josipa Andrića)

U crnom gustom vinu, dok vani huče zimska jugovina, redaju se ove večeri na njihovu ognjištu čudesa mora, ribarskih noći i dubina. Što barometar? – Njuhom, po vonju zraka on zna kad će snijeg na Velebitu i kada se rađa bura. A jugovinu, kad nadolazi ćuti kožom kao gušter. Što sonde? – Zavezanih očiju doveslat će ravno na brak, a svaki ambis i svaku pličinu od Suhe Punte do Trstenika i od Punte Luna do kraja Dolina znade napamet kao mišje rupe u svojoj konobi.

“I svaku škulju, u kojoj je grunj, ja ću ti pokazati.
Motori? – Nije bilo spavanja za moje mladosti! Na vesla, nas dvojica, od Luna u Lošinj, pa prodaji ribu, i na vesla se u Rab vrati. Bokun kruha u usta i naloči se sirutke i skute kod čobana na Orudi, i veslaj, moj druže!”

U koje doba mi živimo dok on priča, ja ne znam.

Ogroman je, najviši čovjek u Banjolu. Jutros, kad mi je pokazivao gdje je u svom vinogradu iskopao stare grobove, čudio se kakvi su to ljudi bili u ono vrijeme. Imali su kosti kao pest debele, a duge kao noga od stola. A ja okom mjerim njegove femure i prepoznajem te kosti i motrim ono krištoforsko stopalo, obuveno u opanke: to su lađe od kože, kojima “Borovo” ne zna broj.

Stariji je od svoga vremena, a možda i nacije, koju ispovjeda. Možda je u njemu vjekove nadživjela jarost ilirskog gusara, dok je more oko otoka kroz vjekove ostalo nepromijenjeno i isto. Izredali su se narodi i jezici, ali je čovjek pod ovim nebom, čini mi se, ipak ostao isti. Jer dok vani mumnja i drma jugovina, a topla magla kovitla se nebom u mraku, ove žene, stisnute kao crne ptice na ognjištu, netremice slušaju banjolskog diva i slušaju huku i lelek u dimnjaku. A viške i vukodlaci kao stotinu i stotinu godina unatrag kovitlaju se i noćas mrakom kao nesmirene, usplahirene crne duše koje samo onaj koji je moćan i kome je to dano da može začvoriti i potopiti u bezdane kipućeg mora.

A taj je i noćas zaposlen u mraku.
O, moj Pandelo!
Od pamtivjeka ribari se u njegovoj staroj kući među maslinama. I on, Pandelo, lovi ribu od ranog djetinjstva.

Cijeli njegov godišnji kalendar dijeli se na dvanaest glavnih svetaca koji nad klimom bdiju kao zodijak, a sveci se dijele na mlađeve, na uštape, na mrakove, pa kroz taj magijski kalendar riba se mrijesti i pari, grize ili ne grize, dolazi ili odlazi. Sve to zna Pandelo, i znade ustrpljivo čekati i Petrovu i Velu Gospu i mrak, a kada dođe vrijeme, baca se kao vuk na plijen što je sazreo u moru.

Mrazan i krut od noći i rose bdi nad modrozelenim snopom svijeće i satima čeka onaj jedini čas. Tada njegovo vučje oko uživa: osjetilo je prvi pokret ribe lutalice i zna. Jato se učas zgusne, riba se već gnjete i kipi. Pandelov zov, kao riku u bonaci, čuju do Barbata.

“Svaka riba ima svoju ćud, a škombri su ti kao mravi” – smije se Pandelo, i njegovi prsti među našim čašama na stolu vrpolje se kolektivnom nervozom ribljih jata. “Lovrata? To je najlukaviji vrag! neće ti zagristi ako te vidi. Skrij se, ne gledaj je, legni kao pas na grotu!”
Onim tvrdim prstima nježno pipka ribu po trbuhu i znade kad je puna ikre i kada se ispraznila.

“Ne bježi ti zubatac kad je pun. Težak je od sjemena. Dok se ne isprazni, uzalud ti trud! Vidjet ćeš ga kako legne na tlo, pod lancanu, hini da je mrtav, ne miče se: i nema ti koristi od zagonice sve do Petrove.”

Sam krpi mreže i plete vrše, a zubima kida konjsku strunu i gnječi olovo na panuli. Znade hiljadu posala. Uzlovi i vezovi, ljuske i škrge, igle i udice, kučice i britve – sve se to prevrće u onim nemirnim prstima.

Velik je Pandelo! I sprijateljismo se te večeri.

“Dođi ti k meni u proljeće. Poći ćeš sa mnom na sipe. Pokazat ću ti nešto – tako ti! – što još nijesi vidio. Je li znaš kako se sipe pare?
Mali, skoči po onaj sipac!”

To je drveni model, komad smokvina srca, ovalan i u sredini ispupčen poput sipine kosti što je more izbaci na žal.

U klještima Pandelovih prstiju, dok mi ih prinosi k očima, čini mi se to pocrnjelo izglačano drvo kao neki prastari, tajanstveni, magijski znak, kao neki crnački totem.
Biva to u toplim noćima kad se žuti uštap digne iznad voda. More je živo, i milijuni se sipa u noći već milijune proljeća oplođuju na mjesečini.

Tko zna od koje to davnine izlaze otočki ribari s ovim drvenim totemima u bonacu, u svijetlu proljetnu noć. Jedan polako vesla, a drugi na krmi vuče na uzici drvenu varku. Oštrim nožem u mekano drveno meso usječeni su rovaši pa ispunjeni bijelim vapnenim inkrustom. To je sipa. Ženka. Onaj bijeli crtež, uronjen, izvrnut, miče se i pliva na površju, a u moru titraju svijetle šare sitnim peristaltičkim srhom elastičnog sipinog oboda. Iz dubina ili sa strane, iz noći, u omami, zalijeću se dozreli mužjaci na drveni sipac.

Časovi su tako napete pažnje i brzih refleksa, kad u trenutku oka treba hitro zagrabiti mrežicom.

I tako, pod mjesečinom, koja preobražava noć, traje ova igra, vjekovna, kada veliki mužjaci s barke love mužjake u moru, čarolijom, umijećem, imaginacijom.

Pandelo struže britvom velike olovne oči, ukucane u drvo. “Uvijek ih malo ostruži, neka se uvijek sjaje. A oči mogu biti i od uloženih komadića stakla i od koštanih puceta. A najljepše su oči – ako ga u kući imaš – od sedefa.”

Ja gledam njegove mračne žive oči i slušam njegov muški zvučan glas.

I prepoznajem mu prastaru dušu lovca iz Altamire, goniča iz stepe i strijelca iz šikare, koji živi skokom srne, imitira ćurlike ptica i razumije nijemi govor gmazova i riba.

Branko Fučić (Bogovići u Dubašnici kraj Malinske, 8. rujna 1920. – Rijeka, 31. siječnja 1999.) istaknuti je hrvatski povjesničar umjetnosti i kulture, znanstvenik, esejist, paleograf, arheolog, putopisac, vodeći stručnjak i promicatelj glagoljaške baštine i srednjevjekovnog zidnog slikarstva Istre. Od 1989. godine dopisni je član Slovenske akademije znanosti in umetnosti u Ljubljani, a od 1991. godine redoviti je član Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti.