Foto: Hrvoje Hodak
Na samom rubu Palita, kod lokaliteta Idila, uz novoizgrađeno veliko stambeno naselje, nalazi se impresivan sklop ruševina. Taj sklop sačinjavaju ostaci nekoliko objekata, ostaci zida oko njih, najvjerojatnije kamenoloma te velebnog sustava dovodnih i odvodnih kanala.
Piše: docent dr. sc. Dušan Mlacović Iz arhive Rapskog lista br. 21 (str. 21) (travanj, 2013.) Foto: Hrvoje Hodak
Sustavom dovodnih kanala voda je usmjeravana iz obližnjih potočića do središnjeg objekta s bazenom gdje počinju kanali za odvodnjavanje što se ulijevaju u veliki potok koji je nedavno reguliran i koji se kod nekadašnjih Solina izlijeva u Zaljev sv. Eufemije.
Fra Odorik Badurina, pisac Kamporske kronike, iz dokumenata i iz svjedočanstava okolnih seljaka zaključio je da je lokalitet, kojeg ljudi nisu uzalud zvali Polačine (= palača) jako interesantan i da je, prema svemu sudeći, tamo nekada bila i crkvica sv. Damjana zvana u Pesalu (Sct. Damianus in Pesalo). Kako su mu kazivali stari ljudi, crkvica je postojala sve do 19. stoljeća, a njoj je po pričanju pripadao i ukrašeni križ uklesan u kamen (crux gemmata) koji se danas nalazi u hodniku samostana sv. Eufemije.
Arheolozi nikada nisu pristupili ozbiljnijem istraživanju Polačina, stoga o tom lokalitetu ne znamo gotovo ništa – ne samo da nema jasne predodžbe o namjeni cijelog kompleksa, nego ne znamo niti kada je kompleks bio sagrađen, niti je li bio izgrađen u cjelosti u isto vrijeme.
Veliki kompleks nije bio uzalud ograđen kamenim zidom, a i njegovo ime Polačine nije puka besmislica. Ako je brižljivo izgrađeni sustav kanala jednako star koliko i sami objekti, od kojih bi jedan trebao biti ranosrednjovjekovna crkva, onda se radi o značajnom, najmanje 500 godina starom, industrijskom postrojenju kojeg bi trebalo dobro čuvati.
U malobrojnim očuvanim izvorima s Raba nema spomena velikoga zidanog kompleksa u Palitu. U jednom dokumentu iz 16. stoljeća spominje se neka palača u Palitu, no bez jasne naznake gdje je bila pa tu vijest ne možemo čvrsto vezati uz Polačine.
U 19. stoljeću na Rabu su, vjerujući kako se nekada na otoku proizvodila svila, uveli suvremenu proizvodnju te dragocjene tkanine. Za njenu proizvodnju trebalo je jako puno vode, a kako su na Polačinama, za neku svrhu, očito koristili ogromne količine vode, nije posve isključeno da su je Rabljani, u vrijeme kada je Rab svoju pripadnost Mlečanima (11. stoljeće) trebao dokazivati svilom – tamo doista i proizvodili. Za takvo što postoji vrlo mala vjerojatnost, no ako su Rabljani na Polačinama nekoć uistinu proizvodili svilu, onda Rab ima očuvano jedno od najstarijih svilarskih postrojenja u Europi. Svila ili ne, Polačine je potrebno zaštititi i pomno istražiti.
