Feljton | NAŠ OTOČKI (RAPSKI) TANAC (3)

NAŠ OTOČKI (RAPSKI) TANAC (3)

Piše: Anđelo Brna
Snimio: Goran Novotny | Grafička montaža: Hrvoje Hodak
Iz arhive Rapskog lista br. 15 (listopad, 2011.) 
Za tisak priredio: Josip Fafanđel

Rapski tanac ili tancanje uz mih kao narodni ples nastao je pod okriljem rapskih sela, dok se u samom gradu Rabu ta vrsta zabave odvijala na drugačiji način. U svim selima na Rabu, uz svakodnevni težački posao, naši su se preci i družili, veseli, pjevali, šalili, pa i zaplesali. Najčešće u vrijeme vjerskih blagdana, u danima mesopusta i svečanostima vjenčanja.

Budući da po našim selima nije bilo javnih ustanova, kulturnih domova i slično (rijetko i danas, a kamo li u ta stara vremena) druženja uz pjesmu i ples (tanac) uglavnom su se događala po seoskim kućama. Ako bi bilo mogućnosti sve bi se odvijalo u dvije prostorije. U jednoj su se skupljali oni za ples, i to ženske na jednu stranu, muški na drugu, a svirac u sredini. U drugoj bi uglavnom sjedili stariji ljudi. Pili bi vino iz vrča, ćakulali i pivali pisme starinske.

Tancalo se obično po dogovorenim grupama. Ona grupa koja se odluči za ples dogovorila bi se sa svircem što će se i kako otplesati, svirku bi uredno platili, dogovorilo bi se tko će biti prvi tancarin (vođa tanca) i tanac je mogao započeti. Tanac bi redovito započinjao s grupom muških, dok bi ženske bile po strani. Odtancali bi dva kruga “po starinski”, u različitim figurama, ali uvijek izrazito živo (muški), da bi se partnericama pokazali u svjetlu živahnosti, snage i vedrine. Nakon odtancana dva kruga slijedilo bi biranje partnerica za tanac. To se zove ženidba. Onaj koji vodi tanac prvi bi se i ženio, a to je bila velika prednost jer bi imao punu mogućnost odabira, a često bi kao prvi “oženjeni” jedini u paru otplesao cijeli jedan krug, dok bi se ostali “ženili” poslije njega. Ponekad svi zajedno, ali izvorno (ponekad i po dogovoru) najčešće jedan po jedan, što bi dosta odužilo čin ženidbe, ali bi stvorilo slatku napetost i znatiželju, pa i nagađanja, koju će partnericu odabrati tancarin koji je na redu za ženidbu.

Nakon što su se parovi izabrali (oženili) slijedio bi nastavak tanca. No, Rapski tanac nije jedan ples, već je to naziv za tri tanca zajedno. Počinje se onako kako smo već opisali (dakle, po starinski, po našu ili našega) a taj se dio Rapskog tanca sastoji od tri “motića” ili vrste plesa: šutanje (šetnja), šepanje (prsti) i na vajer (na iša). U tom se dijelu tancanja izvode različite figure, a najčešće: kolo, kuntra, šija, sebi i od sebe, a i druge, što zavisi od ideje i spretnosti prvog tancarina.

Drugi dio Rapskog plesa je mahlina, a treći (najmlađi) je nerezinka, na raka, ili polka. Nazivi su različiti od mjesta do mjesta. Kada se Rapski tanac promatra u cjelini, uzimam si za slobodu iznijeti nadam se zanimljivo zapažanje po kome je redoslijed plesa smišljen ne nasumice, već mudro i namjerno. U igri je postepeno približavanje muškarca ženi (mladića djevojci). Sve započinje odabirom na početku (ženidbom), zatim dolazi prvi dodir i to samo za mali prst jedne ruke, potom hvatanje prstima za obje ruke, pa u mahlini za ruku i ispod ruke, a u nerezinki oboje su već jedan drugomu nasuprot i posve blizu.

Naša folklorna društva danas njeguju više koreografija za tanac, a najčešće se zapravo pleše cjeloviti Rapski tanac sa svim svojim sastavnicama. Zna se međutim posebno plesati “starinski” tanac, tanac od svati u kome je središnji dio mahlina sa prominom i u kome svi plesači izmjene svoje partnerice. Danas se taj tanac ili dio tanca najčešće zatanca u svatovima (na piru).

Kao što je već naglašeno, Rapski tanac je vrlo živahan ples u kojem prevladava vrlo žustar ritam (poput Linđa) s naglašenom muškom ulogom u kojoj se ističe snaga i vedrina plesača. To najbolje naglašava običaj u ne tako davnim vremenima da se ta muškost plesača pokaže i pokušajem probijanja poda u figuri zabijanja (snažni udarci nogom u pod). Tu izvornu žestinu plesa valjalo bi njegovati i danas.