Foto: Wikimedia Commons
Malo je poznato da je habsburški car Franjo Josip (vladao od 1848. do 1916.) tijekom svojega posjeta Dalmaciji od 10. travnja do 12. svibnja 1875. godine, 13. travnja posjetio i grad Rab. Taj njegov posjet Rabu trajao je vrlo kratko, svega sat i pol, ali zabilježen je u kratkom dopisu 32. broja novina Primorac iz 1875. godine, čiju presliku stavljamo odmah u nastavku teksta. Iako je to vrlo kratak dopis, u ovom članku iznijet ćemo njegovu nešto širu povijesnu pozadinu.
Osim u 32. broju Primorca, ponešto širi tekst o posjetu Franje Josipa Rabu zabilježen je i u Povjestnom dnevniko o putovanju Nj. c. i kr. ap. Vel. Franje Josipa I. cara Austrije, kralja Ugarske itd. itd. itd. po kraljevini Dalmaciji u mjesecima travnju i svibnju 1875. (u nastavku Dnevnik, inače digitaliziran i od strane NSK) koji je tiskan 1878. godine u nakladništvu Tiskare Vitaliani i Janković (Zadar), dakle tri godine nakon posjete cara Dalmaciji. Informacijama iz toga Dnevnika također ćemo se, kao nadopunom, voditi u nastavku.
Njegovo Veličanstvo car i kralj udostojao se je, iza kako je primio poklone glavnog grada Zadra, posjetiti starodavni nam grad Rab. Tom rečenicom započinje dopis od 13. travnja 1875. objavljen u Primorcu o posjetu cara Franje Josipa Rabu. Car Franjo Josip je, inače, grad Rab – zajedno s Pagom – posjetio u jednodnevnom izletu brodom, u sklopu svoga petodnevnoga boravka u Zadru od 10. do 14. travnja 1875.
Uplovljavanje Franje Josipa u rapsku luku bilo je zaista veličanstveno, ako je vjerovati dopisu iz Primorca: V ½ 8 sati izniknu iza rta Lun parnjača „Miramar“; koje došašće gruvanje mužara sa bedema grada naviesti. Zvona zazvoniše, a sa nebrojenih grla na obje strane rabske luke poredani ladjari zagrmiše uzklici „živio!“ (dijelove citata istaknuo L. B.).
Car Franjo Josip je, naime, tijekom čitava boravka u Dalmaciji ustajao rano u zoru (V ½ 8 sati izniknu iza rta Lun…) i odlazio rano na spavanje, a plovio je na tada novom željeznom brodu „Miramar“, sagrađenom 1872. godine u Londonu, dužine 82 metra, s pogonom na paru preko bočnih kotača i naoružanjem od dva topa kalibra 7 cm. „Miramar“ je, inače, imao više bogato namještenih salona, soba i radnih prostorija (Piplović 2006, 214, 215).
No, već sam izbor riječi i stilskih figura, te naglašavanje uzvika kod uvodnog opisivanja vladareva uplovljavanja u rapsku luku (Zvona zazvoniše, nebrojenih grla, zagrmiše) će nekome čitatelju naznačiti da je ovdje, umjesto profesionalnog novinskog izvještaja, prije riječ o propagandnoj glorifikaciji samog cara, pisanoj u maniri gotovo savršenog literarnog djela. No takva glorifikacija cara Franje Josipa prisutna je u tiskovinama tijekom cijelog njegova posjeta Dalmaciji, ne samo Rabu; glorifikacijom obiluje i spomenuti Dnevnik, a ni ovaj dopis iz Primorca nije izuzetak.
Kročenje na rapsko tlo
Kad se iskrcao na tlo grada Raba, Franju Josipa dočekao je općinski (rapski) načelnik. Kada mu je rapski načelnik uputio riječi dobrodošlice, Franjo Josip na besidu Načelnikovu dostoja se odgovoriti, kako je zabilježeno u Dnevniku: Sa zadovoljstvom primam poštene izraze podložničke ljubeznosti, što mi Vi dajete u ime stanovnika Raba. Drage volje dolazim da obadjem ovi krajnji otok Moje Kraljevine Dalmacije, koji nikad za drugim nezaosta u virnosti prema Mojoj Kući i Cesarstvu. Nek’ im je na uzdanu Moja Cesarska Milost.
Nakon što se pozdravio s rapskim načelnikom, kako stoji u Primorcu, upustio se u stolnu crkvu (Uznesenja BDM, op.), kamo ga pod novim za otu svečanost nabavljenim nebom (baldachin) uvedoše. Prema nešto detaljnijem Dnevniku, Franjo Josip posjetio je i crkvu sv. Justine nakon toga, pa rapsku obćinsku kuću. U obćinskoj kući, kako stoji u Primorcu, car Franjo Josip načelniku obeća svoju milost za dobro grada. Što je Franjo Josip mislio pod svojom obećanom milošću gradu Rabu nije poznato, no primjerice, nije naodmet spomenuti da je 1879. godine (dakle, 4 godine nakon posjeta Rabu) Franjo Josip darovao 400 fiorina za gradnju škole u Banjolu (Ljubičić 2012, 614).
Nakon obćinske kuće, kako stoji dalje u Dnevniku, Franjo Josip posjetio je rapske učionice (tj. rapske škole, op.), gdje dječaci i djevojčice izgovoriše pred Njegovim Veličanstvom besjede u jednom i drugom jeziku (moguće na hrvatskom i njemačkom, op.); a nekoje djevojčice prikazaše Njegovu Veličanstvu preliepih kita cvieća (Primorac navodi da je prvo posjetio rapske škole, pa tek onda obćinsku kuću, a u Dnevniku je, dakle, obrnuto). Nije precizirano o kojim se školama radi, a osim toga, u Primorcu se spominje da je posjetio samo jednu rapsku učionu, a u Dnevniku učionice (više škola?).
Koliko je poznato, u Rabu su u to vrijeme postojale i ženska, i muška škola. Ženska škola u Rabu sve do 1873. godine bila je u ženskom benediktinskom samostanu sv. Andrije, a od 1873. do 1879. godine (dakle i u vrijeme posjeta Franje Josipa 1875.) koristila se jedna soba u kući Uršule Brozović. Muška škola u Rabu bila je od 1862. do 1873. smještena u kući Josipa Bakote, a od 1873. do 1906. u kući Ivana Galzigne pok. Ivana (Ljubičić 2012, 612).
Prema tome, kuće Uršule Brozović i Ivana Galzigne neke su od mogućnosti, iako za konačnu potvrdu da je Franjo Josip bio baš u njima manjka još informacija. Nije isključeno ni da su učenice i učenici zajedno dočekali cara u samo jednoj od tih škola i zapjevali mu ili ga samo pozdravili, dok drugu, možda zbog manjka vremena (a u Rabu je bio samo sat i pol), nije uspio posjetiti.
Jedan od razloga dolaska Franje Josipa u Dalmaciju prema mišljenju Stanka Piplovića (2006, 213, 214), bio je taj i da se on osobno upozna s gospodarskim, kulturnim i prosvjetnim prilikama te daleke pokrajine. Zato je i na Rabu posjetio kulturne (katedralu Uznesenja BDM i sv. Justinu), prosvjetne (rapsku školu/škole) i gospodarske institucije (obćinsku kuću, kamo se kroz razgovor s rapskim načelnikom mogao svakako upoznati s gospodarskim prilikama na Rabu). U Dnevniku je ostala zabilježena i sljedeća rečenica: Pošto se obavijestilo o mjestnim okolnostima, o obrtu, o pomorskim okolnostima, o zdravstvenom stanju, o uspjehu lovljenja tunja, Njegovo se Veličanstvo povratilo na Miramar, uzhićenim klikovanjem pozdravljeno po cielom pučanstvu. Tu lagano i završava kratki boravak cara na Rabu.
Razumljivo je da su gospodarstvo, obrazovanje i školstvo vjerojatno od najvećeg interesa za svakodnevni život običnom pojedincu. O tome se Franjo Josip definitivno raspitivao tijekom svog boravka na Rabu, no značajni je dio vremena svojeg puta po Dalmaciji proveo i u razgledavanju kulturnih i sakralnih građevina (na Rabu je razgledao katedralu Uznesenja BDM i sv. Justinu). Koja je bit izdvajanja značajnog dijela vremena na razgledavanje sakralnih institucija prilikom posjeta Dalmaciji, gospodarski najzaostalijoj pokrajini Monarhije?
Netko će možda pomisliti da je Franjo Josip to radio „za svoj gušt“. To možda i nije netočno, no njegovi posjeti sakralnim građevinama zaista su bili naglašavani u ondašnjim tiskovinama, pa tako i u Primorcu, i Dnevniku. Naime, upravo se kroz zastupljenost niza primjera kulturne baštine u Dalmaciji u ono vrijeme stvarao novi narativ o Dalmaciji, prikazivanoj u svjetlu uspavane i neotkrivene zemlje bogate prošlosti, evidentne na svakom koraku brojnim važnim spomenicima, koja čeka novu orijentaciju od svoje vlade, najavljene vladarevim trijumfalnim obilaskom pokrajine (Žaja Vrbica 2023, 202).
U prijevodu, Rab je dakle, kao i Dalmacija, bogat povijesnom ostavštinom. On je „egzotičan“, on je bogatim bečkim investitorima i zapadu Europe neotkriveni dragulj koji tek treba ugledati svijetlo dana … Takva je promidžba Dalmacije rađena u tiskovinama koje su pomno pratile putovanje cara Franje Josipa Dalmacijom, a nije slučajno da su s velikom pozornošću njegov put po Dalmaciji pratili – osim bečkih – i talijanski, i britanski mediji (usp. Žaja Vrbica 2023, 202). U konačnici, je li slučajnost da je svega koje desetljeće nakon posjeta Franje Josipa krenuo i turizam na Rabu? No u vrijeme posjete cara 1875., Rab još uvijek „spava“, i tek se treba probuditi i otkriti bogatom zapadnom i bečkom svijetu … Zato naglasak na tim povijesnim spomenicima koje je po Dalmaciji, i na Rabu, Franjo Josip posjećivao. Brojni povijesni spomenici potvrđuju zapadnom svijetu kako Dalmacija nije beznačajna i kako u nju vrijedi investirati.
Osim kulturnih spomenika, i isticanje lojalnosti dalmatinskih (i rapskih) žitelja Franji Josipu u tiskovinama, caru koji prvi puta dolazi u Dalmaciju, očito je monarhijskoj populaciji trebalo ilustrirati privrženost daleke i nepoznate Dalmacije kruni, te ohrabriti potencijalne investitore u gospodarski najzaostaliju pokrajinu Austro-Ugarske Monarhije (Žaja Vrbica 2023, 200, 202). Pa i kada je car već napustio Rab i zaputio se prema Pagu, kako stoji u istom ovom dopisu iz Primorca, pozdravili su ga i Jablanac i Karlobag (Prohodeć Nj. Veličanstvo uz krajiško primorje, pozdravi ga isto na liep način. Jablanac bio je zastavami izkićen, gruvanju mužara nije bilo kraja (…) Karlobag isto tako pozdravi svoga cara).
No dok je car, nakon posjete Rabu, prolazio pored Jablanca i Karlobaga, Primorac bilježi i još jednu vrlo indikativnu rečenicu (… a da su se uz obalu uz narodne zastave i magjarske vijale, to stoji, te su i po kućah nudjene bile, ali se toj naredbi hrabri Velebićani oprieše; istaknuo: L. B.). Naime, nakon Austro-ugarske nagodbe iz 1867., kada je nakon poraza protiv Pruske austrijski car Franjo Josip morao popustiti ojačalim Mađarima i odlučiti se za dualizam vlasti, Dalmacija (pod kojom je bio i Rab) i Istra ušle su u austrijski dio Monarhije, a Banska Hrvatska pod ugarski, i tako je bilo do kraja Prvog svjetskog rata. Mađari su u Monarhiji, kao drugi najmoćniji narod iza Austrijanaca, vrlo često iznosili zahtjeve za većom autonomijom, a nekad i za nezavisnošću, a odbijanjem nuđenih mađarskih zastava hrabri Velebićani pokazuju caru kako je u dualističkoj podjeli vlasti između Austrijanaca i Mađara te u njihovom međusobnom višedesetljetnom nadmetanju, upravo austrijska strana ona „prava“, kojoj treba ostati vjeran. Tu se ne smije smetnuti s uma i da je malo prije posjeta Dalmaciji, 1871. godine car Franjo Josip, zbog povijesnih obveza svoje dinastije, a moguće i zbog zahvalnosti u gušenju mađarske revolucije 1848. koju je predvodio Jelačić, uvjetovao da Hrvatska u sklopu ugarskog dijela carstva bude autonomna politička cjelina s vlastitim parlamentom i vojskom (domobranstvo). Tim osobnim zalaganjem cara Franje, Hrvatska je tako postala tada jedina zemlja u Dvojnoj Monarhiji s takvim statusom (Oršolić 2020, 363).
Posjet Franje Josipa Rabu pratile su i ne baš najpovoljnije vremenske prilike – kad je već napustio Rab i uputio se prema Pagu, prolazeći pored Jablanca, Primorac navodi da se je vidilo pet šest časova smirom stojati parobrod, koj bi i više bio ostao, da nije strašna bura duvati počela, a dok je Franjo Josip još bio u gradu Rabu, nakon posjeta općinskoj kući i školama, počelo je, kako navodi Dnevnik, i dažditi.
Franjo Josip tijekom posjeta družio se i s rapskim pukom. Primorac tako piše: Nemogu se opisati uzklici pučanstva — „Živio naš mili car i kralj!“ orilo se neprestrano. Obćinstvo, koliko mu je u sila bilo, nakitilo je svakovrstnimi zastavami kuće; krasni slavoluk (istaknuo: L. B.) podignut na vratih grada uzveličivao je čitavu svečanost. Njegovo Veličanstvo primalo je molbenice od svakog, te se je i blago razgovorilo s dotičnikom. Jednu djevojčicu, koja se je na koljena bacila preporučujuć svoga brata, udostojalo se Nj. Veličanstvo podignuti.
Dnevnik ide još i korak dalje u glorifikaciji samog vladara, a navodi i kako su se neki Rabljani bojali prići samom caru: Mnogi, klečeći na putu pri Njegovu prolazku, pružahu Mu drhtajućim rukama svoje molbe, pošto se nisu usudjivali približati se. No predobri Vladar idjaše k njima te ih ohrabrivaše onim sladkim riečima i dobrostivim pogledom što su Njemu svojstveni te pokupljivaše molbenice i predavaše ih svome nadpobočnikom. Tolika dobrostivost, toli prosta u osobi toli previšnjoj, granula je prisutne do suza.
Nažalost, većina toga puka koju je Franjo Josip pozdravio bila je siromašna, a to uvelike može otkriti arhivski podatak o porezu zemljarine iz 1873., svega dvije godine prije posjete cara Rabu. Iz njega je vidljivo da je od 621 poreznika 1873. godine, njih 550 plaćalo porez manji od 10 fiorina, a među tih 550 bilo je 380 onih čiji porez nije prelazio 3 fiorina. Najbogatiji su, inače, imali porez zemljarine veći od 100 fiorina, a od privatnih poreznika takvih je bilo samo 9 (Ganza-Aras 1984, 445).
Rab, naravno, nije imao nikakav „prepoznatljivi“ povijesni monumentalni slavoluk, a ovaj koji se ovdje spominje je zapravo montažni slavoluk, posebno za ovu ceremoniju dočeka Franje Josipa. S takvim slavolucima dočekivali su cara i u drugim gradovima Dalmacije. Kako je dobro prokomentirao u jednom radu Dalibor Prančević, iako vizualno dojmljivi, ti naizgled izolirani arhitektonski entiteti zapravo su integralni dijelovi scenografije protokolarnog hoda i proširenoga gradskog ‘dekoruma’, čija narav nije bila trajati vječno. (Prančević 2020, 136).
Franjo Josip, ako je vjerovati istom broju Primorca, navodno je i razumio nešto hrvatskoga, ali ne dovoljno da bi se upustio u razgovor. Isti broj Primorca bilježi da kada je Franjo Josip tek stigao u Zadar i primio poklone od Matice dalmatinske po ondašnjem njenom predsjedniku Mihi Klaiću, inače jednom od pokretača narodnoga preporoda u Dalmaciji, Franjo Josip je navodno odgovorio da mu je žao, da nemože hrvatski odgovoriti; ali da razumi sve i u tom jeziku, no da se neuzda upuštati se u govor. Češki da govori.
Sve u svemu, bez obzira što izvještaji o posjeti cara Franje Josipa imaju duboku pozadinu, vjerujem da će se svatko na kraju ovoga teksta složiti – taj posjet, bez obzira što je trajao samo sat i pol, još je jedan dijelić bogate rapske povijest koji treba ostati ovjekovječen …
Autor: Lucian Borić
*Reference
Tereza Ganza-Aras, Život na Rabu na prijelazu iz 19. u 20. stoljeće (Presjek kroz društvo otoka Raba u vrijeme austrijske vladavine), Rapski zbornik I (Andre Mohorovičić, ur.), 1984, 439-456.
Šime Ljubičić, Školstvo otoka Raba do 1920. godine, Rapski zbornik II (Josip Andrić i Robert Lončarić, ur.), 2012, 603-623.
Tado Oršolić, Smrt cara Franje Josipa prikazana u dalmatinskim novinama (studeni – prosinac 1916.), Radovi Zavoda za povijesne znanosti HAZU u Zadru, br. 62, 2020, 357-382.
Stanko Piplović, Posjet cara Franje Josipa I. Dalmaciji 1875. godine, Godišnjak Njemačke narodnosne zajednice – VDG Jahrbuch, sv. 13. br. 01, 2006, 213–227.
Dalibor Prančević, Slavoluci i(li) spomenici. Načini obilježavanja prisutnosti cara i kralja Franje Josipa I. u javnom prostoru Dalmacije i Kvarnera u drugoj polovini 19. stoljeća, Rad. Inst. povij. umjet., 44/1, 2020, 131–148.
Sanja Žaja Vrbica, Predstavljanje umjetničke i prirodne baštine Dalmacije tijekom posjeta cara i kralja Franje Josipa I. 1875. godine, Ars Adriatica, sv. 13, 2023, 199-210.
