Zoran Debelić: Slika iza kredence

Zoran Debelić, to dijete Raba koje svjedoči neizbrisivu ljubav u svakoj pisanoj riječi spram rodnog otoka, ispovjednom formom, naratorski osebujno, u knjizi ”Slika iza kredence” priča o svojoj obitelji kroz razlomljenu akronološku vizuru jednog izgubljenog poslijeratnog vremena, vremena djetinjstva gdje u sjećanje tek ponekad zađu pokoji televizor i tranzistor.

Recenzent: Krešimir Butković
Iz arhive Rapskog lista br. 15
Rubrika: Svjetionici suvremene rapske književnosti
(str. 49) - listopad 2011. - Uredio: Hrvoje Hodak

Posjevši nas pred komin u kojem pucketaju ”žbice”, zajedno s njegovom brojnom ”famejon”, otkrivamo svijet kojeg mnogi od nas ili nisu doživjeli ili više ne pamte. Brižni otac, dobroćudni ”policijot” koji nakon posla žuri na barku ne bi li latil koju ribu za gladnu nejač.

Priča o obitelji kakvu bi svatko od otočana mogao ispričati da sjedne pod murvu i otvori dušu. Zoran je učinio upravo to; otvorio dušu i iscidio svaki sentiment iz sebe i zarobio naše suze u kutku očiju, pa onako suzna pogleda iščitavamo štivo koje ostaje na ponos i znanje rapske književnosti. Uistinu, Debelića već sada možemo svrstati među najplodnije rapske književnike. Svojim stilom pisanja možda je utro i novi pravac u književnosti koji bi slobodno mogli nazvati ”pozitivizmom”. Svojim životnim načelima i moralnom čistoćom odavno nas je spustio na zemlju i ponukao nas da se pitamo: Jesmo li to uistinu mi, konzumeristi koji zaboravljaju tradicionalne obiteljske vrijednosti?

Zatvorili smo se u ”zimmer frei” i apartmane brojeći šoldi, a zaboravili svoje prve korake u djetinjstvu, more prebogato ribom i dječju ciku u gradu kad su kicari gotovo nestali i kad je grad od pustoši spasio jutarnji pjev kokota u malim ograđenim dvorištima. Na sve nas to Debelić mirno i spontano podsjeća u svom prepoznatljivom rukopisu. Potpunu konkluziju postižemo čitanjem pjesme upućene pokojnoj majci, koja je samo naoko odijeljena od glavne priče.

“…Dojdeš mi kolo blagdanov,
Išćen darak pod teplin kušinon ki si mi užala ostavit.
Zamirišu mi tvoje frite kad se Isusić rodi.
Onda se zaprećeš med sićanja.
Pratiš me ko sena po kući.
Po kaletan i škalinan.
Po rivi, pod grad.
Zagrneš se va moje srce i bude ti lipo.
Bude mi lipo. Zaplačen od sriće.
Svaki moj rođendan si ondi negdi duboko.
Pa se zbudiš va meni.

Volil bi ti povidat čudo toga.
Ufan se da i bez riči ćutiš sve.
A jopet…” (Iz pjesme “Pismo majci”)

Čitajući tu poemu majci, ona zarobljena suza se konačno oslobađa i vjerujem da nema čitatelja koji u tom trenutku ne bi pohitao zagrliti majku ili nekog bližnjeg svog. Uhvaćeni u to vrijeme romantičnog socijalizma šezdesetih kad je ”Isukrst” visio u ladicama kredence, s osmjehom na licu zatvaramo to kratko, ali lijepo štivo. Majčina ”slika iza kredence” postaje tako slika koju bi svatko od nas volio imati i gledati, a i što je ljepše od slike brojne obitelji koja bogatstvo broji biserima s nasmijanih lica.