Foto: Arhiva Rapskog lista
Ljudska vrsta na vrhu je svih hranidbenih lanaca i ne postoji predator na Zemlji kojem su ljudi na redovitom jelovniku. No, nije uvijek bilo tako. U lovačko-sakupljačkim plemenskim zajednicama život je funkcionirao po principu „pojesti ili biti pojeden“. Razvojem civilizacije realni izgledi da čovjek bude pojeden svedeni su na puku slučajnost. Koliko god bili minimalni, izgledi da vas, primjerice, pojede morski pas ipak postoje.
Autor: Patrik Krstinić Iz arhive Rapskog lista br. 16 (str. 32-33) Rubrika BIORAZNOLIKOST OTOKA RABA, prosinac 2011.
Prema podacima Internacionalnog registra napada morskih pasa od 1580. do 2009. godine zabilježen je 2251 napad morskih pasa na ljude, od čega je 464 napada završilo smrću. Koliko zapravo rijetko ljudi umiru od ugriza morskih pasa zorno prikazuje usporedba ovih statističkih podataka sa smrtnošću uzrokovanom udarom munje. Godišnje u priobalnim područjima prosječno od udara munje umire 38 ljudi dok od ugriza morskih pasa umire manje od jedne osobe. Naravno, postavlja se pitanje: „Što je s Jadranskim morem?“ Kada nam to pitanje postave furešti bez razmišljanja ćemo im odgovoriti da je Jadran najsigurnije more (osim što je najljepše i najčišće) u koje uopće ne zalaze morski psi. Govorimo li pritom istinu? Ne baš. Najljepše možda, iako je ljepota vrlo subjektivna vrijednost. Najčišće? Definitivno ne. S obzirom na zatvorenost, veličinu i dubinu Jadranskog bazena, njegova čistoća puno je manja od ostalih dijelova Mediterana. Najsigurnije? Među sigurnijima, ali ne i najsigurnije. Primjerice, u Crnom moru žive tri vrste morskih pasa koje su potpuno bezopasne pa je ono definitivno sigurnije od Jadrana u kojem živi 29 vrsta morskih pasa. Premda je najveći dio od tih 29 vrsta bezopasan, ovdje će ipak nešto više biti rečeno o potencijalno vrstama opasnim za čovjeka. Za početak bi bilo dobro definirati što to znači potencijalno opasna vrsta morskog psa. Zapravo su potencijalno opasne sve vrste jer nas čak i morska mačka može ugristi za prst dok je skidamo s udice. Ipak, pogled na morsku mačku u nama neće izazvati onaj praiskonski strah da bi mogli skončati u njezinim raljama.
U Jadranu žive četiri vrste morskih pasa za koje postoje podaci o napadima sa smrtnim završetkom. To su velika bijela psina, kučak, modrulj i mlat. Kako posljednja od ovih četiriju vrsta vrlo rijetko zalazi u Jadran, i to samo u njegov južni dio, slijede opisi za tri vrste koje vas mogu napasti u rapskom akvatoriju.
Velika bijela psina (Carcharodon carcharias)
Ralje u našem moru? Da. I to ne samo kao slučajno zalutale jedinke koje prate prekooceanske brodove. Ovaj najpoznatiji morski predator kozmopolit je u umjereno hladnim i tropskim morima. Odrasli primjerci velike bijele psine mogu narasti i duži od 7 m, ali uobičajena dužina im je između 5 i 6 metara. Najveći primjerci ulovljeni u Jadranu bili su dugi oko 7 m i teški preko 2 t (Kraljevica, 1934. i Primošten, 1950.). Ženke velike bijele psine spolno sazrijevaju od dvanaeste do četrnaeste godine, a broj mladunaca u okotu rijetko prelazi deset. Tek okoćeni mladi dugi su između 106 i 165 cm. Tipična su im hrana ribe i tuljani, ali na jelovniku im se mogu naći i morske kornjače, ptice te strvine kitova. Najstarija ulovljena jedinka bila je stara 36 godina. U istočnom Jadranu je od 1868. zabilježeno više od 60 nalaza duž cijele obale, a najviše u sjevernom Jadranu (Tršćanski zaljev, Riječki zaljev, Kvarner i Kvarnerić). Sudeći prema količini nalaza, u Jadranu je brojnost populacije u 19. i prvoj polovici 20. stoljeća bila prilično velika.
Upravo na sjevernom Jadranu početkom 20. stoljeća počinje se razvijati kupališni turizam pa su se u tom razdoblju zaredali i prvi napadi velikih bijelih na ljude. Prvi zabilježeni napad morskog psa u Jadranu dogodio se 1934. godine u Kraljevici. Velika bijela psina napala je 17-godišnju učenicu iz Slovenije. Njezino tijelo nikada nije pronađeno. Tijekom 1950-ih i 1960-ih dogodilo se nekoliko napada na riječkom području pa su tamošnja kupališta među prvima u svijetu dobila zaštitne mreže. Godine 1974. kod Lokve Rogoznice u blizini Omiša velika bijela psina napala je njemačkog turista koji je uspio doplivati do obale, ali je umro od posljedica velikoga gubitka krvi. Nakon tog napada velika bijela psina gotovo je u potpunosti nestala iz Jadranskog mora. Pretpostavlja se da su primarni razlozi nestanka usmjeren izlov (nekoć se za svaki ulovljeni primjerak ove vrste dodjeljivala nagrada) te pretjerano izlovljavanje plijena kojim se velika bijela psina hrani. U Jadranu su to prvenstveno tune. Do početka tridesetih godina prošlog stoljeća lov tune bio je pasivan, a temeljio se na dočeku tuna u uvalama u kojima su bile izgrađene tunere (promatračnice za tune). Upravo u istim tim dubokim i zaštićenim uvalama u to se je vrijeme počeo razvijati kupališni turizam (Uvala Sv. Eufemije). Pojavom motornih brodova plove tuna počele su se tražiti, slijediti i opkoljavati na otvorenom moru. Do početka 70-ih godina prošlog stoljeća priobalni se tunolov ugasio (posljednja rapska tunera, ona u Supetarskoj Dragi, ugasila se sredinom 60-ih godina), a zajedno s tunama nestala je i velika bijela psina. Post velikog bijelog u Jadranu trajao je 34 godine. Završen je u jesen 2008. kada je Slovenac (znakovitog prezimena) Damjan Pesek, loveći ribu podvodnom puškom u uvali Smokova na Visu, umalo izgubio nogu. Ovaj slučaj podsjetio je javnost da veliki bijeli nije u potpunosti nestao iz Jadrana. I to nas uopće ne treba zabrinjavati. Naprotiv, trebamo se nadati da nikada neće nestati jer je upravo brojnost vršnih predatora kao što je veliki bijeli dobar pokazatelj stanja u kojem se nalazi određena životna zajednica. Potpuni nestanak velike bijele psine značio bi sigurnije, ali beživotnije Jadransko more. Velika bijela psina na IUCN-ovoj (International Union for Conservation of Nature) listi ugroženih životinjskih vrsta svrstana je u kategoriju EN (Endangered species). U Hrvatskoj je Pravilnikom o proglašavanju divljih svojti zaštićenim i strogo zaštićenim (Narodne novine br. 7/06) svrstana u Strogo zaštićene zavičajne svojte..
Kučak (Isurus oxyrinchus)
Kučak je rasprostranjen u umjerenom i tropskom pojasu. U istočnom Jadranu do sada je zabilježen 51 primjerak, i to pretežno tijekom 19. stoljeća, što ga svrstava u vrlo rijetke vrste. Statistika Međunarodnog registra napada morskih pasa govori da je u razdoblju od 1980. do 2010. kučak okrivljen za 42 napada na ljude od kojih su 3 završila smrću žrtve. Ženke ove vrste mogu narasti do 4 m dužine i 500 kg, dok su mužjaci dosta manji. Dužina najvećega zabilježenog primjerka u Jadranu bila je 4 m, a uhvaćen je kod Novalje na Pagu. Povremeno se pojavljuje u priobalju u potrazi za glavonošcima i pridnenom ribom, ali ipak preferira otvoreno more gdje se većinom hrani plavom ribom. Ženke u okotu imaju do 15 mladih koji mogu doživjeti starost od oko 30 godina. Kučak je bolid među morskim psima. Iako se znanstvenici spore oko toga koja morska životinja postiže najveću brzinu mnogi smatraju da je to upravo kučak. Na kraćim relacijama njihova brzina doseže 74 km/h. Znanstvenici koji proučavaju građu mišića ove vrste smatraju da odrasle jedinke mogu postići brzinu i do 100 km/h.
Za vrijeme lova kučak često iskače iz mora, a pri ovakvim brzinama zabilježeni su skokovi od 9 m u visinu! Ali kučak nije isključivo sprinter već i prilično izdržljiv maratonac. Prilikom istraživanja migracija ove vrste jedna od označenih ženki prešla je 2128 km u 37 dana. Zbog svoje izdržljivosti, snage i nepredvidljivosti kučak visoko kotira na ljestvici poželjnih lovina big game ribolova. Na regionalnom IUCN Crvenom popisu hrskavičnih riba Sredozemnog mora kučak je svrstan u kategoriju kritično ugrožene svojte (CR, Critically endangered species). Glavni razlozi njegove ugroženosti u Jadranu su pretjerano iskorištavanje ribljih vrsta koje čine njegov glavni plijen te slučajni ulov ove vrste pučinskim parangalima. Zbog rijetkog pojavljivanja u Jadranskom moru nema djelotvornih mjera zaštite osim puštanja na slobodu ulovljenih primjeraka kad god je to moguće.
Modrulj (Prionace glauca)
Modrulj je vjerojatno najšire rasprostranjena vrsta morskog psa na svijetu. Nije nastanjen samo hladnim morima. U Jadranu je najčešća vrsta velikih morskih pasa, a brojnost mu je veća u srednjem i južnom Jadranu. U svijetu postoje zapisi o ulovljenim jedinkama većim od 4 m i težim od 200 kg, ali podaci iz Jadrana ne prelaze ove vrijednosti. Skotne ženke u proljeće i ljeto dolaze u pliće more gdje na svijet donose najčešće između 15 i 30 mladunaca. U proljeće 2008. godine ribari su uz obalu blizu mjesta Povljana na Pagu u moru pronašli mrtvu ženku modrulja dugačku oko 3 i pol metra i u njezinoj neposrednoj blizini sedam tek okoćenih, također mrtvih, mladunaca. To je jedan od rijetkih zabilježenih slučajeva okota modrulja u Jadranu. Nažalost, pretpostavlja se da su ženka i mladunci prilikom okota u plitkom moru stradali od valova olujnog juga. Modrulji se često nazivaju „vukovima mora“ zbog toga što migriraju i love u skupinama. Zanimljivo je da se pojedine skupine razlikuju prema dobi i spolu pa postoje skupine mladih ženki, spolno zrelih ženki, mladih mužjaka i spolno zrelih mužjaka. S obzirom da je primarna hrana modrulja manja plava riba koja se zadržava u plovama, lov u skupini je puno učinkovitiji. Do 2009. godine zabilježeno je 13 napada na čovjeka od čega 4 sa smrtnim ishodom. Kako su modrulji aktivniji noću kada se hrane i dolaze bliže obalnom području, zabilježeni napadi na čovjeka uglavnom su se dogodili u sumrak ili za vrijeme noćnog kupanja.
Modrulj je jedna od ribolovno važnijih vrsta morskih pasa. Procijenjeno je da se godišnje u svijetu ulovi 10 – 20 milijuna jedinki ove vrste. U Mediteranu se najviše izlovljava uz obale sjeverne Afrike. Za prehranu se koristi svjež, soljen i sušen, a iz jetre se dobiva ulje. Najviše se lovi pelagičkim parangalima i plivaricama. Na regionalnom IUCN Crvenom popisu svrstan je u kategoriju osjetljive svojte (VU, Vulnerable species). U Jadranu razlog ugroženosti modrulja nije u ciljanom lovu već u slučajnom ulovu pučinskim parangalima. Prekomjerno izlovljavanje njegova plijena također doprinosi ugroženosti. Zabrana lova u vrijeme kada ženke kote mlade trebala bi biti jedna od prvih mjera zaštite.
Nastavi li se trend uništavanja podmorja, nameće se pitanje: tko se koga treba plašiti, čovjek morskog psa ili morski pas čovjeka? Statistika govori dovoljno. Čovjek godišnje ubije 100 milijuna morskih pasa, dok morski psi godišnje ubiju možda jednog čovjeka. Većina napada morskih pasa rezultat su pogreške u procjeni. Uglavnom ugriz završava time da morski pas ispljune čovjeka. Srećom za morskog psa. Naime, najtoksičnija hrana koja postoji na ovoj planeti je ljudsko meso. Razlog tome je što čovjek u svom životu u sebe utrpa gomile smeća (teških metala, pesticida, konzervansa, aditiva…) koje se dugi niz godina talože u organizmu. Nažalost, niti meso morskih pasa nije puno zdravije.
Zapravo, ribe hrskavičnjače (morski psi i raže) zbog svoga dugog životnog vijeka spadaju u organizme s najvišim koncentracijama teških metala u tkivima. Jadranski morski psi pri vrhu su tog popisa. U sjeverni se Jadran putem rijeke Po godišnje ulijeva ogromna količina teških metala: 2500 t cinka, 1500 t bakra, 480 t olova, 89 t nikla i 65 t žive. Usprkos tome, čovjek neće ispljunuti odrezak morskog psa. Štoviše, veliki morski psi još su traženija roba. Kako onda objasniti ribarima da takvoga morskog psa, ukoliko je živ, trebaju vratiti natrag u more? Kako spriječiti istodobni izlov morskih pasa i trovanje ljudi njihovim mesom? Čini se da je jedini način edukacija i podizanje razine svijesti o ovim problemima. Krenimo s ovim člankom.
Povezana vijest
Mnoge pojave iz svijeta sadašnjosti asociraju nas na neka minula vremena. Nekoga okus kolačića madeleine, a mene prizor gušterice na mociri. Taj me prizor gotovo uvijek podsjeti na masakr. Masakr iz djetinjstva. Pojasnit ću. Šarengrad je u to vrijeme bio gradilište, a gradilišta su tada bila El Dorado za klince. Od užih letvica za šalovanje izrađivali smo škljocarice, potrošene kantice od piture koristili smo za pucanje na karbit, a od električnih kablova radili smo fjondre.
