Foto: Goran Novotny
Jedna od uredničkih misija magazina Rapski list, bila je prepoznati i javnosti predstaviti ljude koji su svojim životima ostavili neizbrisivi trag u vremenu, bilo ljepotom duha, snagom svoje mudrosti ili pak nasljedovanjem tradicijskih vještina, čineći tako i ljude oko sebe i svoj otok bogatijima na vrlo poseban, materijalno nemjerljiv način.
U rubrici PORTRETI za koju je, razgovarajući s brojnim legendama Raba, s istančanim senzibilitetom pisala gospođa Mira Belamarić, neizostavno se našao i Rabljanima dobro znani majstor, bolje reći, umjetnik svojeg zanata, veliki promicatelj tradicijske brodogradnje, veseo i drag čovjek Josip Perčinić – Belo.
Ovim tužnim povodom, u znak poštovanja prema svemu što je tijekom svojeg životnog vijeka činio, donosimo vam intervju kojeg je za 6. broj Rapskog lista, iz travnja 2009. godine, s gospodinom Perčinićem vodila gospođa Belamarić. (H.H.)
Josip Perčinić Belo – čovjek zlatnih ruku i dobre volje
Razgovarala: Mira Belamarić Iz arhive Rapskog lista br. 6 (str. 10 i 11) rubrika PORTRETI, travanj 2009.
U ljetnim večerima tisuće turista stranih i domaćih, i samih Rabljana, kao najomiljeniju zabavu odabiru šetnju rivom. Pogledi većine usmjereni su prema raznim plovilima privezanim duž kilometarske rive. Ima tu uobičajenih ribarskih brodica rapskih ribara, izletničkih plovila, barki, glisera… Pažnju ipak posebno privlače drveni jedrenjaci i jahte za čiju se izradu u pravilu koristi sve više plastika. Šetači zastaju, prilaze što bliže, a ako ima mjesta na kamenim klupama, sjedaju kako bi što dulje gledali i divili se prelijepim brodovima.
Većina odabire elegantne, sofisticirane, pomalo tajanstvene jahte koje su naoko prazne i mirne, a odaju bogatstvo vlasnika ili unajmljivača i daju naslutiti svu raskoš i udobnost unutrašnjosti. Manji broj zastaje pored drvenih jedrenjaka za krstarenja, snažnih masivnih trupova i visokih paluba s brojnim kabinama, punih često mladih ljudi između rasprostrtih ručnika i robe koja se suši. Pomalo škripe, ali puni su života tako prenapučeni i stabilni s visokim jarbolima. Putovanje njima je većini dostupno samo se treba odučiti jer ljudskoj duši svojstvena je čežnja za putovanjem, za bijegom od svakodnevice, a more svojom ljepotom, punom obećanja, zove u svijet uživanja i opuštanja, dok jahte ostaju nedostižan i lijep san, koji brzo zaboravljamo.
Drvene brodice gradile su ljudske ruke, svaki komad nosi tisuće dodira ruku brodograditelja koji su u svaki dio broda unijeli mnogo vremena i svo svoje umijeće. Stoga razgovor s Josipom Perčinićem, poznatijem po nadimku BELO, odaje svu ljubav prema zanimanju brodograditelja, zanatu kojim se u životu bavio.
– Rođen sam 1941. u Barbatu gdje i danas živim. Rano sam ostao bez majke te nas iz dva braka moga oca ima dva brata i dvije sestre. Nadimak BELO dobio sam po ocu kojeg su, zbog njegove bijele kose, tako zvali.
Kad smo se supruga Biserka i ja oženili nismo imali ništa. Počeli smo, kako se ono kaže, život od nule. Oboje smo radili, punica je čuvala djecu, a kuću smo sagradili u vremenu kada je to bilo lakše ostvariti. Imamo dvije kćerke, Sanju i Irenu te divne unučiće Chiaru, malog Duju i, naravno, dobrog zeta. Bavimo se iznajmljivanjem, oboje smo u mirovini, dosta putujemo s obitelji, a ja sam još uvijek – brodograditelj.
Kako ste postali brodograditelj i je li taj zanat pomalo izumire?
– Godine 1958. pošao sam u trogodišnju školu učenika u privredi u Novom Vinodolskom. Praksu sam naukovao kod Tona Pičuljana, poznatog rapskog brodograditelja. Unatoč očevoj želji da budem pitur, zanat brodograditelja zavolio sam od početka i dan danas ga volim. Rad kod privatnika omogućio mi je da naučim sve tajne brodograditeljstva i postanem dobar u tom poslu.
Brodovi su se tada, da kažem, u moje vrijeme, gradili od drveta. Najviše se koristila hrastovina, murva, smreka… uglavnom drvo čvrste građe koje dobro podnosi more. U prosjeku, jedan se brod gradio oko godinu dana. Gradili smo pretežno ribarske brodove i manja plovila kao što su „pasare”, „gucevi” i batane. Rabljani su najviše naručivali barke „pasare”. U početku se najviše radilo ručno, a kasnije su došli, najprije ručni, a zatim i motorni strojevi koji su taj rad uveliko olakšali. Finale rada na izgradnji broda bilo je u pravilu pituranje i opremanje namještajem. Na gradnji broda uglavnom je radilo nas dva do tri radnika, a na početak same gradnje, sjećam se, ponekad se čekalo i do 5 godina. Moram naglasiti da nismo gradili brodove samo za Rabljane, nego i za naručitelje iz Splita, Zadra i ostalih mjesta duž Jadrana. Vikendima smo znali odlaziti graditi brodove u Novalju i Karlobag.
Ako se dobro održava, drveni brod može trajati 100 i više godina. Volim drvene brodove jer me drvo, na neki način, vuče. Takav brod je teži i bolje tuče more. Danas je plastika prevladala jer je lakša za održavanje, dok je drveni brod zahtjevniji i zbog dodatnog troška na materijal za njegovo održavanje, ali i zbog vremena koje za održavanje treba odvojiti. Pa ipak, i danas mnogi ljudi više vole drveni brod jer je u njemu ugodnije ploviti, ima drugačiji miris…, a budući je izgrađen pažljivom ljudskom rukom, čovjek jednostavno osjeća da to plovilo ima svoju dušu.
Kad na pučini vidim „svoj” brod (plovilo koje sam s ostalima gradio) uživam ga gledati, volim ga i ponosan sam na njega.
Objasnite nam značenje zanimanja KALAFAT, jer je kao tradicijski zanat mnogima, naročito mladima, posve nepoznat.
– U brodograditeljskom zanatu uči se sve o brodu, a kada je riječ o drvenom brodu onda valja naučiti i kalafatati, ali i postaviti (montirati) motor. Kalafat je majstor koji poslije završetka gradnje broda zatvara stupom sve rupe na brodu. Stupa je specijalna kudelja, a ima je dvije vrste. Obična kudelja se koristi za dio broda izvan razine mora, dok se tzv. katramana stupa stavlja na dio broda koji se nalazi ispod razine mora, znači u moru – jer je manje podložna truljenju.
Kod kalafatanja se upotrebljava specijalni alat: drveni čekić i dlijeta tanka, šira i za nabijanje. Kalafatanje je potrebno i danas, jer se brod rasuši ili mu potruli dno. Poslije se preko stupe stavlja kit i pitura i tako popravljen brod nastavlja trajati godinama. Na Rabu nas ima još samo nekoliko kalafata, mladih nema, jer oni više u tehnologiji gradnje brodova u plastici nisu potrebni.
Čini se da više nitko ne želi učiti rad na gradnji drvenih brodova i to je zanat koji izumire. Ja sam ipak uvjerenja da će se kad tad drveni brodovi vratiti jer oni imaju vrijednost koju zaslužuju.
Od prve „RABSKE FJERE” njen ste sudionik. Vaš portret kalafata, koji je snimio rapski umjetnik Mladen ŠĆERBE u katalogu „FJERE” oduševio je mnoge. U smeđem koloritu, s brojnim borama koje daju posebnu ljepotu i životnost licu – čini nam se – kao da je pred nama lik s nekog Rembrantovog platna. Što vas je privuklo „Fjeri” ?
– Od prve godine sudjelujem u „Fjeri”, jer me je privukla želja da pokazujem ljudima i, naravno, brojnim gostima, jedan stari zanat. Drago mi je kada ljudi sa zanimanjem to gledaju i pitaju kako se to kalafata. A ja opet volim ljude, volim druženje. Imam dosta starog alata kojeg više gotovo da i nema, a mladi ne znaju čak ni kako se on zove. Imam staru rasušenu barku koju koristim u prikazivnju tog zanata. S njom sam prikazujući taj zanat gostovao u Zadru, a u Šibeniku, gdje sam svake godine gost na sličnoj manifestaciji, već imam svoje stalno radno mjesto, podno katedrale. Zainteresiranima, pogotovo djeci – dajem alat i poučim ih kako se zabijaju čavli i kako se kalafata i oni u tome uživaju zajedno sa mnom. Na jednoj tzv. „Maloj fjeri” u Rabu cijeli je jedan razred osnovne škole s učiteljicom marljivo radio sa mnom i to smatram posebnom vrijednošću u svom nastupu.
Kada već govorimo o „Rabskoj fjeri” zalažem se za to da njena bit ostane u pokazivanju, a manje u trgovini i zaradi.
Što ste još radili, osim svog osnovnog brodograditeljskog zanata, jer poznati ste na cijelom otoku. Poštu bi naime, rekli ste mi, primili uredno kada bi na mjestu adrese stajalo samo BELO!?
– Po naravi sam veseo čovjek, uvijek zadovoljan i to me drži. Radim ono što volim. Kod privatnog brodograditelja Josa Pičuljana i nešto u „Kamenjaku” radio sam oko 25 godina. Radilo se tada po cijeli dan, jer trebalo je poslije u tvrtki koristiti preostali dio dana i vrlo često i u dane vikenda. Uza sve to našlo se tu vremena i za malo ribarenja. Prednost sam u tome davao vršama i lovu na škampe. U takvoj situaciji malo sam imao vremena za suprugu i kćerke. Inače, već godinama, a i danas, radim za Upravu prihoda kao procjenitelj vrijednosti brodova.
Kada govorim u ukupnosti o stolariji, uvijek naglašavam da sam, primjerice, kod gradnje svoje obiteljske kuće svu drvenariju (prozore, vrata i drugo) napravio sam. Isto tako, međutim, napominjem da je klasična stolarija zanat, dok je brodogradnja osim zanata i umjetnost – posebno zbog izrade velikog broja zaobljenih površina. I dalje popravljam brodove i radim na izradi jednog novog plovila u Supetarskoj Dragi. Imam snage i zdravlja i ono najvažnije – volje i ljubavi za taj posao. Ponavljam, sretan sam čovjek jer ne bolujem od jurnjave za novcem. Radim iz zadovoljstva. Nikada nisam prevario naručitelja, nikada nisam nešto obećao a da to nisam i izvršio.
Pri dolasku u kuću Josipa Perčinića, koja je nešto malo udaljenija od šetnice uz more, iznenađuje maštovito uređen i osvijetljen cvjetnjak ispod ogromne palme i limuna punog plodova. Neki bi taj prostor pretvorili u parking ili povrtnjak. Upravo radi toga dvorište Perčinićevih je nešto posebno. U kući smijeh i igra unučića, kćerke i zeta. Vidi se da je riječ o toploj obiteljskoj atmosferi punoj ljubavi i sloge. BELO sada ima dovoljno vremena za obitelj. Na upit kakav brod ima, dobivamo iznenađujući odgovor:
– Imam batanu duljine 4 metra. Ne želim veći brod jer nemam više vremena za brod. Ne vuče me more više kao nekada. Više volim biti s prijateljima i s obitelji.
Nagradio se BELO brodova, naribario se u neprospavanim noćima, a more? Ono je svoje namreškane valove prenijelo na BELOVO lice, lice sretnog čovjeka ispunjenoga života.
Razgovarala: Mira Belamarić Iz arhive Rapskog lista br. 6 (str. 10 i 11) rubrika PORTRETI, travanj 2009.
