Foto: Josip Ivić Lero / Facebook
JOSIP IVIĆ – LERO, 27. 1. 2024.
Od kad je i nas i ljudskoga vijeka znamo da je rastanak od čovjeka jedan od najtežih trenutaka u našim životima. I težak i turoban i tužan. A ovih dana na Rabu, nažalost, zaredalo se previše takvih rastanaka, kao da nas je zatekao neki zli red, neka zla sudbina. Sve nas je to iznenađivalo, sve se događalo nešto neočekivano. I gotovo maglovita vijest da nas je napustio naš Lero, zatekla nas je u šoku, u nevjerici, jer sve do prije par dana ta mogućnost bila je gotovo nemoguća. Kako nas može napustiti čovjek s kojim smo se do neki dan susretali, čavrljali telefonom, bili u susretu na ulici ili kafiću. Lero! – onako po njegovu stamen, vedar, uvijek široka i glasna osmjeha i uvijek spreman na razgovor i iskazivanje svog mišljenja, baš onako široko – o svemu. I zato, dok mu ove riječi upućujemo, još kao da ne vjerujemo, kao da je to nešto što se u stvarnosti ne događa, kao da je neki neželjeni i iznenadni san. Ali kob sudbine pomalo nas vraća k sebi, jer pobjeći se od toga, na žalost baš nikud ne može.
“Kad nas iznenada napuste dragi i vrijedni ljudi, koji su u našem vremenu ostavili trag, ostajemo bez pravih riječi, ali sjećanje na sve ono dobro i vjera u dobro, to nam zauvijek ostaje” jedan je od komentara na Portalu….
Da, Josip Ivić Lero doista je čovjek koji je ostavljao tragove i neumorno ih ugrađivao zauvijek u ovaj naš i njegov otok Rab. Činio je to u čvrstom uvjerenju da će kroz lijevi socijal-politički duh ti njegovi tragovi biti još dublje zaorani. Hrabro je zato stao i na čelo rapske socijaldemokratske partije na čemu mu iskreno zahvaljujemo. Vjerovao je u socijaldemokraciju, a svojim antifašizmom, izražavao je ne samo svoj osobni stav, već potrebu odavanja počasti svima onima koji su stradali u ratovima na ovim prostorima, a nisu nikome htjeli činiti zlo, već samo braniti svoje i ono što je naše. Na tome mu možemo reći samo jedno veliko HVALA iako će ga po tome možda pamtiti ponajviše one starije generacije.
A svi zajedno, i one starije ali i one mlađe generacije pamtit će ga neizbježno i u onom drugom u čemu je također ostavio duboki trag, uvijek nudeći i nesebično darivajući sebe. Bio je to rapski nogomet, njegova nezaboravna igra na njegovom Blatu i njegov trenerski duh da vještinu igre prenese na mlađe generacije. S pravom mu je zato jedan njegov učenik poručio: „Treneru, ne brinite za rapski nogomet, a Vi i Hoba igrajte i nastavite učiti i druge, tamo gore po nebeskim travnjacima“.
I doista, dva Josipa Ivića, dva rođaka, Lero i Hoba ostaju čudesni simboli Nogometnog kluba Rab i cijelog rapskog nogometa. Imena i prezimena ćemo im s vremenom možda i zaboraviti, ali ono: LERO i HOBA, ostat će zauvijek uklesano uz legendarno ime našeg i njihovog igrališta Blato.
Lero ostaje uklesan i u svojoj obitelji, koja ga kao i svi mi, nažalost, prerano gubi. Gubi se njegova nazočnost, ali njegov duh ostaje, ostaje sve ono dobro učinjeno, ostaju djela, ostaju trud i brižljivost da se sve postavi na svoj put. Pamtit ćemo ga svi mi koji smo ga znali, bit će neprekidno nazočan među nama, sportski rastrčan, rječit u govoru i odlučan u iskazivanju svoga glasnog mišljenja, kroz osebujnost svojih usputnih gestikulacija. Jer to je Lero, takav je bio i ostaje, često namršten, ponekad i ljut, ali uvijek na kraju sve bi znao preliti onim svojim širokim ali i dobronamjernim osmjehom.
Lero na ponos ostaje i svojoj obitelji kroz brižljivi trud da i tu bude sve na svojem mjestu. Lero je bio jedinstven, pišu ljudi odavajući sućut obitelji. Da, bio je doista jedinstven, jer sve što je činio u svom životu činio je na svoj način, ali uvijek i samo u dobroj namjeri.
Dragi naš Lero, možda bi trebalo i puno više riječi za rastanak s tobom, ali najvažnija i najveća riječ koju ti želimo uputiti je HVALA. Velika je to riječ za čovjeka i prijatelja koji samo najveće riječi i zaslužuje. Hvala ti u ime obitelji, hvala ti u ime brojnih poznanika i hvala ti u ime svih nas koji smo se s tobom susreli. Hvala ti u ime cijelog tvog Raba, koji će te s ponosom pamtiti, a dovoljno će biti samo spomenuti ime LERO.
Hvala i zbogom dragi prijatelju!
Joso Fafanđel
