Nedavno je u kinu Rab, točnije 8. svibnja 2026. godine, održana svečana sjednica Gradskog vijeća Grada Raba u povodu obilježavanja Dana Grada, Dana pobjede i Dana Europe. Okupila je brojne uzvanike iz političkog, društvenog i javnog života. Među njima je bio i Željko Peran koji je dobio nagradu za životno djelo za dugogodišnji doprinos razvoju maslinarstva, očuvanju čakavštine i tradicijske kulture, a baš se on u ime svih laureata obratio okupljenima zahvalivši na priznanju i istaknuvši važnost zajedništva i očuvanja identiteta otoka.
Peran je, gotovo pa bi rekli, utjelovljenje Raba u svim svojim pozitivnim korelacijama. Stoga ni ne čudi da je Željko Peran dobitnik ove izuzetno vrijedne nagrade. Čuvar tradicije, hrvatske čakavske baštine kroz poeziju, prozu i nedavno objavljen dijalektalni rapski čakavski rječnik “Požmarane besede”, branitelj u Domovinskom ratu, agronom koji je mnogima svojim savjetima pomogao da smisleno i kvalitetno osmisle, zazelene i florom obogate naš otok. Posebno se istaknuo u očuvanju rapskog maslinarstva koje se kroz desetljeća njegovog rada prometnulo u dominantnu granu poljoprivrede.
OGLAS
OGLAS
Sve navedeno tek je djelić širokog dijapazona zanimanja kojim se naš slavodobitnik bavi. Rab Danas ima privilegiju i čast napraviti ‘životni intervju’ s dobitnikom nagrade za životno djelo s našim Željkom Peranom. Budući smo stari prijatelji i “Grpari”, u intervjuu mu neću persirati, već ćemo, nadam se, uživati u jednom opuštenom, otočnom, rapskom ozračju.
Otkad te znam sakupljao si rapske besede da nikada ne bi ostale ”požmarane”…
“Naime, na većem broju knjiga, Rječnika na koricama je tiskano “POŽMARANE”, a na određenom broju knjiga piše “POŽMARENE” “besede”. Kako ne bi došlo do zabune i jedna i druga riječ je ispravna s tom razlikom da zasigurno već više od četrdeset godina nisam čuo riječ “POŽMARANE”, što znači da je ta riječ praktički izbrisana iz našeg sjećanja, Upravo zato većina knjiga nosi naslov “POŽMARANE BESEDE”, dok se riječ “POŽMARENE” koristi još i danas.
Moj iskonski govor počeo je čakavštinom, njome su utkane u mene gotovo sve bazne spoznaje u životu s čakavštinom sam sačuvao svoje bivstvovanje i bivstvovanje svi nas na ovom otoku. Sakupljanjem čakavskih riječi započeo sam u 8. razredu osnovne škole u Literarnoj grupi pod vodstvom pok. Blanke Tonković, koja nam je tada predavala hrvatski ili već kako se onda zvao taj jezik.
Naime, tu sam se ozbiljnije počeo baviti poezijom i započeo pisati moje prve pjesme. Bilo je to daleke 1968 godine. Tu mi je i pok. Blanka Tonković postavila i akcente na nekih onda stotinjak sakupljenih riječi ili kroz riječi u pjesmama.
Poslije osnovne škole otišao sam u Hrvatsko zagorje u srednju Vrtlarsku tehničku školu u tadašnjoj općini Varaždin, gdje sam došao u kontakt s kajkavštinom. U to je vrijeme izlazila revija “KAJ” koja mi je zapravo bila stimulacija za nastavak sakupljanja čakavskih riječi. Premda sam dobro savladao kajkavštinu i dalje sam nastavio bilježiti riječi rapskog čakavskog govora koje bi mi pale na pamet te intenzivno nastavio sakupljati svakom prilikom kad bi dolazio doma za praznike. Tako je moje sakupljanje i bilježenje riječi rapske čakavštine trajalo više od pola stoljeća.”
Nekada se po govoru znalo točno iz kojeg je tko dijela Raba. Uz to što svojim besedama čuvaš naš identitet, čuvaš i uspomene na mnoge ljude koje je vrijeme odnijelo u zaborav. Hoće li, možda, i knjiga o tim našim, posebnim, a zaboravljenim ljudima?
“Premda nije bilo velikih razlika u govoru među mjestima na otoku, ipak se po nekim specifičnim riječima pri govoru moglo razaznati tko je iz kojeg mjesta, onda su to bila sela. Tako, naprimjer, u Barbatu su Zumbul nazivali Zumbul, u Kamporu Hrćiž, u Supeterskoj Dragi Vrćuz. Racimo i to, uz mnoge druge razlike u govoru, sjeverozapadni dio otoka govor na “H” a jugoistočni na “F”. Primjerice, u Kamporu se reče HRATAR, a u Barbatu Fratar, to je ono “Hranka hriga hrite Hranu za hruštik – Franka friga frite Franu za doručak”.
Danas se čuje samo još naziv Zumbul. Zapravo ja tim sakupljenim riječima pokušavam bar donekle sačuvati naš identitet. Te tople čakavske riječi su nas ispraćale u svijet, u škole i neke bolje budućnosti. Tim su nas riječima dočekali svi naši dragi i mili kad bi se vraćali svojim kućama.
Postoje mnogi ljudi koji su bili osebujni, dragi, poštovani koje smo cijenili i kao djeca slušali njihove mudre savjete. Postojalo je i nekoliko ridikulula, pomalo otkačenih ili intelektualno ne baš bogati ljudi, ali koji su bili dobronamjerni i koji su nas uveseljavali svojim pričama i djelima. Žao mi je da o tome nisam sakupio više materijala, ali možda još nije kasno. Bila bi to jedna lijepa humoristička serija. Tu je ipak najviše uspio zabilježiti gospodin Josip Fafanđel, čiji nas zapisi nedvojbeno vraćaju u našu davnu mladosti i ljepote življenja i radosti u ona davna vremena.
Koliko je Rab, sredina, tradicija, majčino rapsko mlijeko utjecalo na stvaranje današnjeg Željka Perana, dobitnika nagrade za životno djelo?
“Ajmo reći, kako kaže pitanje, majčino rapsko mlijeko je imalo bitan utjecaj na stvaranje današnjeg Željka Perana. Prvenstveno odgojem, uvijek je bilo ono upamćeno “Imat strah od Boga i sram od naroda”. Dakle, trebalo je poštivati Božje zapovjedi i zakonitosti te nikada nikome ne nauditi ili nešto napraviti kako se ne bi obitelji svaki ponaosob sramotio.
Normalno da je takav odgoj imao i određen utjecaj na moju životnu profesiju, rad i odnos s ljudima. Ovdje moram napomenuti, bez hvaljenja, uz nagradu za životno djelo koje sam dobio od Grada Raba ove godine, prošle sam godine također dobio izuzetno priznanje na međunarodnoj manifestaciji “Noćnjak 2025” za životni doprinos razvoju maslinarstva i uljarstva u Lijepoj Našoj.
Vjerujem da je bio poseban osjećaj stati na binu u jednoj drugoj ulozi, sada kao nagrađenog Rabljanina. Što se sve, u tom trenutku, saželo u tvoje misli? Laureat si koji ima bogatu životnu priču koju bi mogao danima pričati.
“Kao prvo, nisam očekivao nikakvu nagradu. Ipak su se našle osobe koje se razumiju u ono što sam radio desetljećima, poglavito iz Grada Raba koji su prepoznali to kao veliki doprinos očuvanju nematerijalne kulturne baštine našeg otoka. S toga sam svim predlagateljima neizmjerno zahvalan.
Stati na binu nije bilo teško, to je bilo uobičajeno u mojim stručnim predavanjima tijekom mojeg rada do mirovine. Ipak stati na binu u nekom drugom svojstvu bio je sasvim drugačiji osjećaj prožet emocijama, trebalo je znati što reći u ime svih nagrađenih. Svi ti nagrađeni izuzetno su zaslužni svako u svojoj djelatnosti za priznanja koje su dobili. Normalno je da prije odlaska na binu i tijekom govora na bini lete mnoge misli, vraćaju se sjećanja , prožimlje te neki zanos, ponos na uspjeh i ljepotu prepoznavanja nečije vrijednosti. O mojem životu bi se mogle pričati priče a o tom potom.
Jedan dio te priče je i Domovinski rat. Puno je prašine dignuto oko nagrade Marku Perkoviću Thompsonu. Zanima me ona druga strana tebe i rapskih dragovoljaca koji su u velikom broju dragovoljno otišli braniti ranjenu nam i okupiranu Lijepu Našu. Prošlo je 35 godina od početka rata. Kako ti, a kako i drugi branitelji gledate na Rab, ali i na Hrvatsku danas? U kojem smjeru bi se trebali razvijati? Na što bi trebali staviti težište?
“Pa da, dio ove priče i moje životne priče je i Domovinski obrambeni rat u koje sam sudjelovao kao zapovjednik. Svaki branitelj mi je bio dragocjen i prema svakom sam se odnosio jednako. Bili su to dečki kojima skidam kapu do poda i sve posebno cijenim. Dakako dio priče je u tome i Marko Perković Thompson. Njegove pjesme početkom rata bile su neizmjerni doprinos podizanju morala među našim braniteljima. Taj doživljaj i doživljaj rasta morala među braniteljima nitko ne može razumjeti osim onih koji su bili na ratištu. Glede dragovoljaca oni su bili naš prvi stup obrane, da nije bilo njih na samom početku velikosrpske četničke horde pokosile bi Lijepu Našu. Oni su bili ti koju su u početku velikom mjerom zaustavljali njihov prodor na našu zemlju, na naš teritorij. Nažalost, izgleda da ni danas još nekima nije sve jasno i još uvijek ima onih koji žaluju za propalom državom i to javno obznanjujući. Mislim da bi tu država više trebala napraviti za očuvanje digniteta Domovinskog obrambenog rata.
Ovo je pitanje i dosta kompleksno. Zasigurno se većina branitelja nije borila za neke stvari koje se danas događaju. Eto, poslije 35 godina od rata, mi još uvijek nismo dovoljno pravno uređeni. Pogledajmo samo našu poljoprivredu. Znamo da je u razvijenom svijetu država jaka onoliko koliko ima jaku samoopskrbu hranom, a ona bi morala biti najmanje 84%, tako smo bar onda učili na studiju u susjednoj nam sjeverozapadnoj zemlji, mi danas nemam ni polovicu toga. O drugim stvarima moglo bi se pisati još danima. Međutim moramo razumjeti i svjetske trendove za sve ostalo što se događa. Ipak danas možemo reći da živimo u slobodnoj i demokratskoj zemlji iako i to još treba uređivati. Život je neusporedivo veće kvalitete općenito gledajući na sve segmente društva i osobnih potreba.
Nekoć je otok bio prepun vinograda, obrađivanih polja, bavilo se stočarstvom. Kako sada, iz svoje domene, gledaš na Rab danas te na Rab od prije pedesetak godina, te kako pomiriti sraz urbanog i agrarnog života na otoku?
“Da nekoć je otok imao cca. 1200 ha obradivog zemljišta od kojeg se strojno moglo obraditi skoro tisuću hektara. Danas su ta polja zapuštena, gotovo 96 % obradivih površina je zapušteno. Nekad je otok proizvodio 4.000.000 litara (četiri milijuna litara vina) vina, danas proizvodi manje od 1 % nekadašnje proizvodnje. No znamo da vinogradarstvo i turizam ne idu baš zajedno. Najveći poslovi u vinogradarstvu se obavljaju tijekom turističke sezone kad za vinograd baš i nemamo puno vremena. Svoj utjecaj na to imale su i male katastarske čestice, što iziskuje veće troškove pri proizvodnji vina.
Ovčarstvo je spalo ne manje od 20 % prijašnjeg stanja od samo prije tridesetak godina.
Jedina proizvodnja koja je vidno i kvalitetno napredovala je maslinarstvo. Nekad, do prije Domovinskog rata, po statističkim podacima koji se vuku još od Austrougarske, na Rabu je bilo oko 45.000 stabala maslina. Poslije Domovinskog rata na Rabu je, zaslugom Poljoprivredne savjetodavne službe, te sufinanciranjem Grada Raba i Županije i individualnom zainteresiranošću zasađeno oko 120.000 stabala maslina, od kojih je, nažalost, velik broj propao slabim uzdržavanjem. Ipak, danas na otoku ima cca. 100.000 rodnih dobro održavanih maslina. Ne smijemo zaboraviti da je negdje 1993. godine na Rabu bilo samo 1,8 % extra djevičanskog maslinovog ulja i izuzetno puno gotovo nejestivog ulja zbog visokih kiselina. Danas se proizvodi oko 76 % extra djevičanskog ulja, tek zanemarujuće malo je slabih i nekvalitetnih ulja. Tehnologija uzgoja i prerade gotovo je prihvaćena u svim domaćinstvima što doprinosi tako visokoj kvaliteti. Moramo znati da danas Rabljani osvajaju mnoge medalje diljem raznih i visoko uvaženih natjecanja na kvalitetu maslinova ulja. Glavni razlog takvog napretka leži u tome što se većina poslova u maslinarstvu odvija izvan glavne turističke sezone, te se ljudi tako mogu gotovo potpuno posvetiti maslinarstvu.
Kako eksponirati to rapsko blago proizašlo iz tradicionalnog, baštinjenog truda, te treba li Kvarner, u nekoj zajedničkoj formi, istupiti na međunarodno tržište?
“Ovo naše baštinsko blago može se sačuvati samo u pojedinim skupinama objedinjenim u jedan zajednički oblik na kvarnerskom području. Svaki otok ovog našeg kvarnerskog područja ima svoje specifičnosti i između njih postoje velike razlike. Zato svako treba sačuvati svoje, ali objedinjeni u neku zajedničku formu koja će to akceptirati.
Može li se živjeti od poljoprivrede i stočarstva, te kako ga uklopiti u neku OPG ponudu kako to čini OPG Kanat i ini, tako da imamo neki “Rapski gastronomski put” koji bi oživio i posezonsku, a možda i zimski dio ”sezone”?
“Nekad, u doba bez današnje suvremene tehnike i dostignuća, ljudi su živjeli i preživljavali, uglavnom poprilično pristojno na ovim našim otočnim prostorima. Dakako da se od poljoprivrede može dobro živjeti pod uvjetom da postoje veće zemljišne površine po svakom proizvođaču. To se odnosi na ratarstvo, vinogradarstvo, stočarstvo, dok povrćarstvo kao visoko dohodovna proizvodnja može se uzdržati i na nešto manjim površinama. Recimo samo ovčarstvo kao izuzetno profitabilnu granu proizvodnja, koja iziskuje najviše vremena van turističke sezone.
Svakako tu su i OPG-ovi. Danas bi na otoku moglo profitirati stotinjak OPG-ova s visokom dohodovnom osnovom, ali ljudi jednostavno od straha ili neznanja ne žele se time baviti. Međutim, kad se pojavi netko izvana i počne s visoko profitabilnom poljoprivrednom djelatnošću, ona većina postaje ljubomorna na njihov uspjeh. Ta bi domaćinstva mogla većinu svojih proizvoda prodati kroz vlastito iznajmljivanje, ostatak kao rijetki i specifični te specijalno kvalitetni proizvodi. Samo uzgoj stotinjak ovaca može biti izuzetno visoko dohodovno domaćinstvo kroz prodaju rapskog sira, skute i rapske janjetine.
Dalo bi se o svemu tome mnogo pričati,ali još više napraviti.
Malo još tvog književnog rada… Što je utjecalo na tvoj pjesnički izričaj? Ti i Josip Fafanđel gajite tu posebnu, otočnu poetiku koja oživljava kako događaje, tako i sudionike rapskog života koji je bio prije i u vaše vrijeme. Tu je i manifestacija “Ča vrh Arbe” na kojoj sve više sudjeluje i mladih zaljubljenika u ovaj naš specifični idiom.
“Na moj pjesnički izražaj uvelike je utjecala poezija koju sam volio čitati. Tada sam zapravo dao sebi zadatak kako bi trebao pisanjem naslikati život na otoku, zapravo život mediteranskog čovjeka, žene, obitelji. Uglavnom su sudbine svim koji nastanjuju Mediteran poprilično slične, jednako teške, jednako sretne. Uvijek u ispraćanju nekoga u svijet i uvijek u očekivanju njihovih povrataka.
Na Rabu imamo sreću da uz Josipa Fafanđela postoje još desetak osoba koje se bave prekrasnom i sadržajnom poezijom, ali koji su nažalost puno manje uočeni i prepoznati na otoku od nas dvojice.
Većina naših otočnih pjesnika često sudjeluje na manifestaciji održavanja jadranske čakavštine “Ča vrh Arbe”, koju redovno dopunjuju svojom nazočnošću mnogi pjesnici i pjesnikinje diljem naše Hrvatske.
Što bi trebalo učiniti da ovaj dio rapske umjetnosti dođe do još većeg prepoznavanja na književnoj sceni? Bi li neko otočko natjecanje za najbolji tekst na rapskoj čakavštini bio dobar poticaj za još veću angažiranost mladih? Možda da taj tekst bude uglazbljen od rapskih kompozitora, pa se ponudi MiK-u ili nekom drugom festivalu, ili nekom našem, radijskom koji bi se pokrenu kao nagrada svih hrvatskih otočnih radija čiji bi žiriji dodijelili na kraju neku nagradu…?
“Možda bi se trebali još više družiti i ujediniti, te kroz posjete i predstavljanja prenositi po otočnim školama naš iskonski govor koji neminovno sve više nestaje.
Doduše neke moje pjesme i pjesme Snježane Perić su uglazbljene za klapsko pjevanje i znamo ih ponekad čuti od raznih izvođača. Možda bi se moglo prezentirati i kroz MIK, međutim zasad nisam imao vremena za nametnuti se Mikovcima, koji su, nažalost, vrlo rijetko na Rabu. Ova ideja o pokretanju nagrada za čakavštinu na otočnim možda i priobalnim radijima vrlo je zanimljiv, pa čak izazovna i izvodiva.
Na kraju, nagrada za životno djelo nipošto nije i nagrada za kraj. Vjerujem da će te ona samo još više motivirati na daljnji rad. Vidim, “u’ja” ima još puno u ”svići”…koji su ti daljnji planovi?
“Glede toga da mi je ovo zapravo druga nagrada za životno djelo, jedan prijatelj mi se našalio da bi sad morao bar dva puta umrijet, svaki put za drugu nagradu. Ne, ovo nije kraj moje djelatnosti i bavljenja poezijom, dapače, pjesme se i nadalje pišu kako na čakavštini, tako i na standardnom, hrvatskom jeziku. Ako stignem, a nadam se pozitivnom, bit će i novih izdanja knjiga poezije.
Želiš li se nekome posebno zahvaliti, poručiti…?
“Morao bih se zahvaliti mnogim dragim prijateljicama i prijateljima koji su me uvijek podržavali kroz moj rad. Ne bih sada nikog posebno izdvajao, jer bi zasigurno nekog preskočio, a ne bih htio nikoga povrijediti. Veliko im hvala svima.
Poručio bih svima da svoju djecu podučavaju izvornom govoru njihove sredine, kako čakavcima, tako i kajkavcima, neka to ne doživljavaju kao neki niži nivo, što nažalost neki tako i misle. Neka nitko ne zaboravi; samo izvornim jezikom svojih majki možemo u potpunosti reći sve naše tuge, radosti, sreće i ljubavi u životu.
Srdačno vas sve pozdravljam,
Željko”.
Razgovarao: Krešimir Butković Foto: Arhiva Rab Danas
