Foto: Iz arhive Dražena Štroka
Od parketa do međunarodne scene, od sudačke zviždaljke do organizacije najvećih utakmica — život našeg sugovornika, Dražena Štroka, gotovo je u potpunosti ispisan košarkom. Kroz desetljeća rada prošao je put od igrača do suca, delegata, instruktora i tehničkog delegata na najvišoj razini, a danas svoje bogato iskustvo nastoji prenijeti i lokalnoj sredini. U razgovoru otkriva što ga je privuklo sudačkom pozivu, kako izgleda nositi se sa stresom velikih utakmica te zašto vjeruje da i male sredine, poput Raba, mogu stvarati velike sportske priče.
Za početak, kako biste ukratko predstavili svoj put u košarci?
Košarka je obilježila velik dio mog života i razvijala se u dva smjera. S jedne strane, moj put išao je kroz igranje, suđenje, delegiranje, instruktorski rad i danas tehničko delegiranje na međunarodnoj razini. S druge strane, košarka me vodila i kroz organizacijski dio, kroz rad u savezima, vođenje natjecanja i pomoć klubovima u razvoju. Mogu reći da sam prošao gotovo sve razine košarke i da sam u svakoj od njih pokušao dati svoj maksimum.
Krenuli ste kao igrač, ali vrlo rano ste postali sudac. Kako se to dogodilo?
Da, igrao sam košarku, ali vrlo rano, već do 21. godine, moj se put okrenuo prema suđenju. To je bila jedna specifična priča — praktički usred jednog razdoblja igranja odlučio sam postati sudac. Isprva je to možda djelovalo kao neobičan zaokret, ali vrlo brzo sam shvatio da sam pronašao nešto što me istinski privlači. Kasnije sam 18 godina sudio na visokoj razini, nakon toga postao delegat, pa međunarodni delegat, zatim instruktor suđenja u Hrvatskoj i na međunarodnoj razini i moje zadnje dostignuće je tehnički delegat s međunarodnom licencom. Tako da istovremeno imam tri međunarodne licence: delegat, instruktor suđenja i tehnički delegat, što je vrlo rijetko u Europi.
Što zapravo radi tehnički delegat na velikim utakmicama?
Kad se igraju kvalifikacije za svjetsko ili europsko prvenstvo, tehnički delegat je osoba zadužena za kompletnu organizaciju utakmice. To znači koordinaciju i nadzor svega: od organizacijskih i tehničkih detalja, do suradnje sa sucima, svim službenim osobama koji sudjeluju u organizaciji utakmica (od radnika u dvorani, marketinga, TV prava, transporta, medicinske službe, akreditacijske službe, hotela sl.) i nacionalnim federacijama. Ukratko, moraš osigurati da sve funkcionira besprijekorno. To školovanje je vrlo zahtjevno i traje oko godinu dana. Nedavno sam imao i svoju prvu samostalnu utakmicu u toj ulozi, u Rumunjskoj na kvalifikacijama za svjetsko prvenstvo za muškarce, a prije nekoliko dana i na Cipru, na kvalifikacijama za EuroBasket za žene. To mi je veliko priznanje i lijepo postignuće.
Koliko vam znači kada na takvim međunarodnim utakmicama uz vaše ime stoji da dolazite s Raba, iz Hrvatske?
Kada dobiješ međunarodni nalog koji ide po cijeloj Europi i uz tvoje ime stoji da dolaziš s Raba, iz Hrvatske, to je lijep osjećaj. Na neki način predstavljaš i sebe i svoju zemlju. To je nešto što me uvijek posebno veseli. Također, kad međusobno razgovaramo, puno ljudi interesira gdje je to mjesto od kuda dolazim i s turističko-marketinške strane činjenica da mogu podijeliti informaciju o našem otoku je dodatna vrijednost.
Osim na međunarodnoj sceni, imali ste i niz važnih funkcija u domaćoj košarci.
Da, bio sam predsjednik Košarkaškog saveza, vodio sam natjecanja, bio sam u Upravnom odboru Udruge hrvatskih sudaca i dugo godina sam uključen u edukaciju sudaca. I danas sam aktivan u organizaciji i razvoju natjecanja, a uz to još uvijek sudim i radim na edukaciji sudaca u Hrvatskoj i na međunarodnoj razini. Osim što sam involviran u, nazovimo je standardnu košarku, vodim i organiziram natjecanja u Hrvatskoj za košarku u kolicima koju igraju igrači s invaliditetom. Osim što organiziram natjecanja i međunarodni sam košarkaški sudac košarke u kolicima i imam privilegiju sudjelovati na najvećim europskim i svjetskim natjecanjima kao što su europska i svjetska prvenstva, te paraolimpijske igre. Kad pogledam unatrag, mogu reći da je to doista široka i zaokružena priča. Posebno mi je drago što sam kroz sve te uloge mogao pomoći košarci i ljudima u njoj.
Što vas je najviše privuklo sudačkom pozivu?
Adrenalin. Mislim da je to najveći razlog. To je slično kao kod vozača trkaćih automobila — taj osjećaj intenziteta, odgovornosti i koncentracije. Kad sudiš utakmicu na kojoj su svi protiv tebe, a ti moraš ostati miran i donijeti pravu odluku, to je poseban izazov. I mi suci smo sportaši. Naši ciljevi nešto su drugačiji od igrača i kad ispunimo te ciljeve doživljavamo slične emocije kao i igrači i treneri. Kad se pokušavam prisjetiti najljepših trenutaka iz karijere, sjećam se jedne utakmice juniorskih reprezentacija Grčke i Turske u Grčkoj. Dvorana je bila prepuna, atmosfera usijana, rivalstvo golemo. Imaš osjećaj da su baš svi protiv tebe, od tribina do ljudi uz parket. Kad takvu utakmicu odradiš kako treba, to je jedna unutarnja pobjeda. S druge strane suđenje na Paraolimpijskim igrama predstavlja najviše postignuće. Teško je sažeti i opisati osjećaje kad predstavljate svoju zemlju i izađete na teren pred 15.000 ljudi na najvažnijem događaju u tom trenutku na planeti. Zaista nešto neopisivo.
Koji je najstresniji trenutak vaše karijere?
Teško je izdvojiti samo jedan, ali bilo je nekoliko izrazito stresnih utakmica. Jedna od najzahtjevnijih bila je i jedna ženska utakmica u domaćem prvenstvu, u kojoj su se susrele vrlo jake ekipe iza kojih su stajale snažne klupske strukture i veliki ulozi. Od prve do zadnje sekunde bilo je iznimno napeto. Dan-danas se pitam kako smo to izdržali, ali na kraju smo utakmicu odradili vrlo dobro i za nju dobili priznanje. U pravilu su najstresnije završnice utakmica, kad je rezultat tijesan i kad jedna odluka može imati veliku težinu. Pogotovo kad su u pitanju profesionalni igrači koji od toga žive. Tada osjećate veliku odgovornost da svojim odlukama ne narušite nečiji rad.
Kako se čovjek nosi s tolikim stresom?
Stres je uvijek prisutan, ne može se izbjeći. Postojala su i istraživanja na sucima, gdje su im tijekom utakmica mjerili puls, i jasno se vidi da postoje velike amplitude. Razlika između dobrog i vrhunskog suca često je upravo u tome kako se nosi sa stresom. Ali to nije važno samo u sportu. I u poslovnom svijetu je isto. Bio sam godinama regionalni direktor u jednoj velikoj banci i tamo je razina stresa velika, samo drukčije prirode. Naučiš živjeti s tim, ali i prepoznati trenutak kad moraš nešto promijeniti u životu.
Paralelno s košarkom imali ste vrlo zahtjevnu poslovnu karijeru. Kako ste uspijevali uskladiti jedno i drugo?
Radio sam paralelno, i ta kombinacija mi je zapravo odgovarala. Posao je bio vrlo intenzivan, iako na papiru izgleda kao uredski. Godišnje sam znao prijeći i oko 80 tisuća kilometara, pokrivajući velik dio Hrvatske. U tom smislu, košarka mi je bila i svojevrsna regeneracija. Druga vrsta stresa, ali i druga vrsta energije. Imao sam sreću da sam s poslodavcem imao dobar dogovor i da su razumjeli koliko mi znači sportski angažman. Svoje sam obveze odrađivao ozbiljno, često i od doma, prekovremeno, ali kada bi stigao nalog za utakmicu, to mi je uvijek bio poseban trenutak. Kad vidiš svoje ime i destinaciju na koju putuješ — to je lijep osjećaj. No prije svega trebam naglasiti da sve to ne bi bilo moguće bez bezrezervne podrške obitelji. Veliki dio svog uspjeha dugujem i njima. Radi toga mi je posebno drago što je i mlađa kćer krenula mojim stopama i uspješno se razvija kao košarkaški sudac.
Koliko ste otprilike utakmica odsudili u karijeri?
Nikad ih nisam precizno brojao, ali sigurno ih je bilo jako puno. Ako uzmemo mlađe dobne kategorije, znao sam imati oko 70 utakmica po sezoni, kroz otprilike 30 godina. A u prvoj ligi prosječno desetak utakmica po sezoni, što znači najmanje oko 200 utakmica na toj razini. Kad se sve zbroji, riječ je o zaista velikom broju.
Sudili ste i velika natjecanja. Koji su vrhunci karijere koje posebno pamtite?
Bilo ih je nekoliko. Sudio sam jako puno finalnih utakmica europskih i svjetskih prvenstava i eurokupova, što samo po sebi predstavlja veliko postignuće, no kako sam i ranije naveo, vrhunac moje karijere je svakako suđenje na paraolimpijskim igrama u Parizu, posebno polufinalne utakmice. No jednako veliku vrijednost ima i moja sljedeća nominacija u kojoj sam određen da budem sudac na svjetskom prvenstvu u košarci u kolicima koje će se u rujnu održati u Ottawi u Kanadi.
Danas ste aktivni i na Rabu, gdje pomažete lokalnoj košarci. Kako vidite rad kluba i sporta na otoku?
Na Rabu ima puno entuzijazma i to je najvažnije. Klub ima kvalitetne ljude koji se bave organizacijom funkcioniranja kluba kao i vrlo dobrog trenera koji radi s djecom na ozbiljan i stručan način. Uz njega se školuje još nekoliko mladih trenera koji su prije svega dobri ljudi, a uz to i talentirani treneri što je jako važno s aspekta održavanja kontinuiteta bavljenja košarkom na Rabu. S njima sam gotovo svakodnevno u kontaktu i nastojim pomoći savjetima, iskustvom i nekim “know-how” pristupom iz sredina u kojima sam vidio kako stvari funkcioniraju na višoj razini. Između ostalog, održao sam i predavanja djeci o košarkaškim pravilima, što se pokazalo jako korisnim. Djeca to dobro prihvaćaju, opuste se, pitaju i kroz to zapravo bolje razumiju igru. Mislim da je to važan segment razvoja koji se često zanemaruje.
Koji su najveći izazovi za razvoj košarke na otoku?
Najveći je izazov broj djece i činjenica da djeca s otoka ranije odlaze u veće sredine, često već u srednjoj školi. U nekim drugim gradovima djeca ostaju duže, pa imaju više vremena za razvoj unutar lokalnog kluba. Ovdje to nije tako i zato je teže graditi kontinuitet. Ali to ne znači da nema rješenja. Mislim da klub treba imati dugoročan model u kojem djeca, i kad odu na školovanje, mogu ostati vezana uz klub, povremeno trenirati, vraćati se i jednog dana možda opet zaigrati za seniorsku momčad. Ne mora to biti prva ili druga liga — važno je da postoji put, cilj i osjećaj pripadnosti.
Spomenuli ste i važnost razgovora s mladima koji odlaze iz male sredine. Zašto je to toliko važno?
Zato što odlazak u veću sredinu ne znači automatski i uspjeh, ali ni neuspjeh ako se netko vrati. Mlada osoba mora znati da ima podršku, da smije pokušati i da ukoliko trenutno ne ostvari svoje trenutne ciljeve, povratak nije sramota. Nekad nije problem talent, nego uvjeti rada, stručni pristup ili jednostavno sazrijevanje. Bitno je djeci objasniti da sport nije samo priča o instant uspjehu. Treba vremena, upornosti i zdravog okruženja.
Kako gledate na današnji odnos djece prema sportu?
Djeca su danas često manje strpljiva, žele sve odmah i sada. Nakon korone taj je problem još izraženiji. Više vremena provodi se uz ekrane, a manje u igri i sportu. Zato mislim da je danas najveći zadatak svake zajednice vratiti djecu u kretanje, igru i organizirane aktivnosti. Što više djece uključimo u sport, to će sport biti zdraviji i masovniji. Tu su važni i roditelji, i škole, i lokalna zajednica.
Znači li to da djeci treba nuditi više aktivnosti, čak i tijekom ljeta?
Apsolutno. Mislim da je za djecu bolje da imaju aktivnosti, nego da ih nemaju. Ne mora to uvijek biti strogo natjecateljski pristup. Važno je da istražuju, isprobavaju, pomiču granice i razvijaju navike. Naravno da djeca trebaju i odmor, ali dobra sportska ili kreativna aktivnost nije nužno opterećenje — često je baš mentalni odmor. I sam se sjećam koliko mi je trening značio kao djetetu. Kad odradiš dobar trening i trener ti kaže da si bio dobar, to ostaje u tebi.
Koliko lokalna zajednica može pomoći sportu na Rabu?
Može puno. Uvijek će netko reći da može i više, ali važno je biti realan. Sport na otoku ima dodatne troškove, posebno zbog putovanja. S te strane, podrška lokalne zajednice je jako važna. Ono što je ovdje vrlo dobro su sportske dvorane u Rabu i Loparu, koje su praktički besplatne za korištenje, a to je u današnje vrijeme rijetkost. Mislim da bi dodatni fokus trebao biti na trenerima, jer su oni generator svega. Oni stvaraju igrače i sportsku budućnost. Kad bi se još više ulagalo u stručni rad i pokrivanje osnovnih troškova, to bi puno značilo.
Smatrate li da bi sport za djecu trebao biti besplatan?
Po mom mišljenju, trebalo bi težiti tome da svako dijete koje želi trenirati može to raditi besplatno ili uz minimalan trošak. Sustav članarina često stvara dodatne pritiske i na klubove i na roditelje, a ponekad i na samu sportsku selekciju. Sport bi trebao biti dostupan svima, a lokalna zajednica tu može imati veliku ulogu.
Vi ste spominjali i nove ideje za promociju sporta na Rabu, poput košarke u kolicima i 3×3 turnira. Koliko je to izvedivo?
Mislim da je izvedivo. Već sam pokrenuo neke razgovore i postoji otvorenost za takve ideje. Košarka u kolicima bila bi sjajna i kao sportska i kao društveno-turistička promocija, a 3×3 turniri su danas jako atraktivni i mogu se organizirati na vrlo zanimljivim lokacijama, primjerice na gradskom trgu. To nisu samo sportski događaji, nego i turistička i promotivna prilika. Djeca to vide, ljudi se okupe, a sport dobije dodatnu vidljivost.
Kako danas gledate na život na Rabu?
Mislim da ljudi na Rabu ponekad premalo cijene gdje žive. Rab je prekrasno mjesto za život. Naravno da ima i ograničenja, kao i svaka sredina, ali ima i puno kvaliteta koje mnogi nisu dovoljno svjesni. Ljudi iz velikih gradova jedva čekaju doći na more, a kad živiš ovdje, zapravo živiš u prostoru koji mnogi smatraju idealom. Baš zato vjerujem da se i ovdje mogu raditi velike stvari, uz malo više organizacije, vizije i samopouzdanja.
Za kraj, koja bi bila vaša poruka mladima iz manjih sredina koji sanjaju velike sportske priče?
Moguće je. Možda će trebati malo više truda, malo više upornosti i možda će put biti nešto teži nego nekome iz velikog centra, ali moguće je. Ako postoji talent, rad i karakter, mala sredina nije prepreka. Može čak biti i dodatna snaga. Važno je samo da mladi vide da se može uspjeti i da ih netko na tom putu podrži.
Razgovarao: Lucian Borić
