Foto: Miroslav Maroević | Iz privatne zbirke gospodina Josipa Andrića
Gotovo četiri desetljeća dijeli nas od trenutka kada se na stranicama lokalnog lista Rab prvi put pojavila ova kratka, topla i pomalo zagonetna priča potpisana tek pseudonimom »Domaćica«. Bilo je to 1987. godine u listu List Rab, u vrijeme kada je njegovu uređivačku riječ vodio moj pokojni otac. U malom novinskom prostoru, među vijestima iz svakodnevice otoka, našla se i ova skromna, ali životna uspomena ispričana na domaćem rapskom govoru.
Piše: Hrvoje Hodak
Već tada je uredništvo s dozom simpatične znatiželje napomenulo kako anonimni tekstovi nisu uobičajena praksa, no odlučilo je učiniti iznimku. Razlog je bio jednostavan: u nekoliko redaka bilo je sačuvano nešto što se ne može izmisliti – miris kuhinje, zvuk klupe koja škripi pod dječjim nemirom, hladna voda subotnjeg pranja i toplina obiteljskog stola oko kojega su se skupljale generacije.
Danas, gotovo četrdeset godina kasnije, ta mala priča o “tavli” djeluje poput vremenske kapsule. U njezinim riječima živi ritam nekadašnjeg kućnog života: skromnog, živog i punog ljudi. Čitajući je ponovno, lako je zamisliti kuću u kojoj se stol stalno širio – najprije za braću i sestre, potom za prijatelje, goste i sve one koji su kroz vrata donosili dio svijeta.
Naravno, pomalo nas kopka i pitanje koje je još tada visjelo u zraku: tko je bila »Domaćica«? Tko je ta žena koja je tako jednostavno, bez imena, ostavila trag jedne obiteljske svakodnevice? Možda je bila susjeda, možda učiteljica, možda netko čije su se ruke doista svake subote smrzavale u vodi dok je tavla morala “bit bela”.
Možda njezin identitet nikada nećemo saznati. Ali možda to i nije najvažnije. Jer ono što je ostalo iza te anonimne šifre vrijedi i danas – toplina sjećanja, snaga domaćeg govora i podsjetnik da se velike priče ponekad kriju upravo u najobičnijem komadu drva oko kojeg se okuplja obitelj.
A upravo zato riječi »Domaćice« i nakon četrdeset godina zaslužuju biti ponovno pročitane. Možda danas čak i pažljivije nego onda.
Evo njezine priče iz 1987. godine:
TAVLA
Na jednom kraju sedil je otac, na drugomu mat, dvi tete, pa mi dica jedan do drugoga sve do broja dvanaist. Bila nan je malo mića naša tavla. Kada smo se mi dica z nogami busali šoto njezine vele ploče, mat bi nas dva mlađi poslala sest na pod. Nama to ni puno smetalo, boj i tako smo ili z iste zdelice. Uz zid, naslonjen, bil je banak. Kako smo mi dica imali črva, banak bi se za vrime ubeda ljuljal i cvilil. Otac bi onda rekal: »Jedva potrefin žlicon usta koliko van črv ne da mira!«
Svaku subotu san morala tavlu posmucat na dvor, ofregat je s kožicon od maške i pustit da na suncu pobeli. Ni bilo lako ofregat kolumbari od bevande ča je učinil naš vrč »Pij Mare«. Ruke su me zeble od mrzle vode, ali tavla je morala bit bela.
Va kući su bile i divojke za ženit. A dolazili su va kuću ribari račun činit. Oni bi tavlu najviše i šporkali.
Unda je od tavle najprije šal ća najstariji brat. Šal je za uvik, a za njin i drugi brat. Tavla je bila sve veća i veća. I sestre su se poženile i unda je bilo još više mesta. Počale su meni dolaziti prijateljice i prijatelji od škole. Fregala san tavlu dva puta na šetimanu.
U trgatvi je došla »Vlahinja« mendule minjat za grozje. Kad san je dala potić bevande, stavila san ispod potića pijatić. Strina Vlahinja je stisla oči i rekla: »Ej, gosposkog li diteta…!«
U potpisu pristiglom u redakciju 1987. piše samo: DOMAĆICA
