Foto: RabDanas
Znaš, Mili…sad Ti se obraćam onako kako sam Te oduvijek osjećao, prisnog i prepunog ljubavi, bez one ”Vi” granice koju sam prepriječio između nas…
Napisao: Krešimir Butković
Znaš, Mili, stalno mi se mota po glavi ona genijalna filmska metafora: ”Das ist Walter!” i pomislim: ”To je Ivica!” Ovaj Rab koji se zbog Tebe gleda drukčijim očima. Pogled koji je i novinarski i umjetnički blažio svu otočku grubost, a resio ju nestvarnim bojama u svojim slikama i riječima veličanstvenog timbra koje je svakodnevno poklanjao svom Rabu od svojih jedvice punoljetnih dana. Od dolaska pa do svog, samo fizičkog, odlaska, Rab je bio Tvoja ljubav pored Tvoje ljubljene, doživotne suputnice i podrške, supruge Marije.
U obitelji Hodak oduvijek se pjevalo. Od bake Katarine, do Tebe i sestre Marice pa do Tvojih sinova Igora i Hrvoja. Oduvijek je bilo razloga za pjesmu. I onda kad je težina života bila snažnija od Tvog glasa, od srca koje je bilo šire od slavonskih ravnica i preplavljeno nebeskim plavetnilom mora što je u njeg’ ulijevalo tu posebnu mediteransku ljubav, toplinu, odanost, posvećenost otoku i razvijalo taj prkos-dišpet imanentan kraju koji je preživio pakao da bi stvorio ovakav raj na Zemlji.
I Ti si to vidio. Bilježio si sva rapska zrnca i pretvarao u duhovni rapski kruh kojeg si nudio kroz svoja radijska javljanja, uređivanje glasila, sudioništvom u pokretanju Rapskih glazbenih večeri, prvim međunarodnim radijskim javljanjem iz San Marina, onomad dok se još nije ni postavljala lansirna rampa za put na Mjesec.
O da, moj i naš Mili, odlaskom u mirovinu dizao si mnoge u ona posebna jutra četvrtkom kad bi se tako razigrano, duhovito i ”fakinski” javljao na svoju omiljenu radio postaju Rijeka te šarmirao uvijek svima nam dragu Ivu. I skupio si tim javljanjem vojsku svojih obožavateljica koje bi u tom kratkotrajnom javljanju dobivale podstrek za ulazak u dan s osmijehom na licu.
Upravo Te takvog pamtim, s osmijehom na licu, kad si nas po onom srpanjskom zvizdanu dočekao, Raku, mene i Domagoja (u pratnji s brodićem) kao da vani nije 100 stupnjeva već ugodno, jesensko jutro. Mili moj, onako klasično u novinarskom prsluku, s fotoaparatom, blago bež hlače i majica, naočale, markantno ali umilno lice te onaj Tvoj tonu težak magnetofon „Nagra“ s mikrofonom za snimanje radijskih priloga.
Došao si da Ti dam intervju, a ja se bojah da će nam svoj trojici naplatit kaznu zbog nedopuštenog preplivavanja, tamo negdje 2010. Otad sam se nadavao intervjua i intervjua, a Ti si, s tim velikim, prvim intervjuom jednog kroničnog introverta pretvorio u ekstroverta i borca za prava osoba s invaliditetom. Neizmjerna Ti hvala na tome jer si pokrenuo lavinu pozitivnih promjena ne samo u meni već i u lokalnom te općem, hrvatskom društvu.
Onaj koji je povezivao ljude i stvarao prijateljstva
Bože, godinama su mi i moj pokojni kum Ivica i moj pokojni otac Vlado pričali o Tebi. Da se znate još od ranih sedamdesetih kad su u Banjol dolazili u odmaralište DHMZ-a te kako bi bilo baš lijepo da se sprijateljim s njegovim sinom Hrvojem jer da obojica sviramo i volimo glazbu. Ni ne znajući, obojica smo nastradali u razmaku od tjedan dana; ja skokom u more 24. 7., a Hrvoje na motoru 1. 8. te sada već davne 1990-e godine.
I spomenem Ti ja to nakon davanja onog našeg intervjua na ”taračici” (kako ju onomad prozvaše Damir Ćopić) i Ti, ne budi lijen, zoveš Hrkija da barem nakratko dođe da se upoznamo. I, opet si povezao i nas u prijateljsko bratstvo kakvo se rijetko živi i doživi. Mileni, Waltere naš, ni ne znaš koliko je ljudi došlo i zavoljelo, te se doživotno zaljubilo u Tvoj i naš Rab.
Moram sada otkriti našu malu tajnu; stalno si mi govorio koliko se ponosiš i koliko cijeniš Hrvoja, jer crtao je na Tebe, bio je glazbeno talentiran-autorski, pjesnički te uz verbalne imao je i spisateljske kvalitete koje su odavno nadilazile one informativno-zaljubljene novinarske crtice. Eto, sad tu tajnu prenosim Hrvoju. Ne boj se, nećeš ga razmaziti. Na zemlji je on iako mu je duša nebeska i puna duhovnog etera.
Život posvećen otoku
Mili, znaš li što još pamtim? Imao si takvu radnu volju da ti nije bilo teško letjeti s događaja na događaj samo da bi sve bilo pokriveno, preneseno u medije te da bi svi bili sretni i zadovoljni jer su i oni dobili priliku biti dijelom svih onih događanja o kojima bi s takvim ponosom izvješćivao u medije ne bi li Rab bio jednako velik kao i svi njegovi sportsko-kulturno-gastronomsko-politički uspjesi. Izvješćivao si o onima koje je Rab tako toplo prigrlio s prvim udahom zraka, kao što si i s pijetetom odašiljao tužne vijesti onih s kojima se Rab opraštao.
A, Mili, trebalo je još tako malo, malo da Hrvoje napravi dokumentarac o Tebi, o dolasku, o životu. Da Tvoje srce zbori umjesto Tebe o svim Tvojim ljubavima.
Ostavio si nam snimke svog snažnog glasa. Ostavio si nam slike predivnih rapskih veduta, aktova, prirode, a nadasve konja i pasa koje si tako precizno slikao. Pa i karikature Rake i mene, pa mog psa Joleta, Hrvojeve Nile…
E, da, koji si Ti maher bio kad bi ugledao kakvu zgodnu šinjorinu na štekatu, u prolazu ili na nekom događanju. Ajme, jedno oko ju snima, drugim rišeš brzi kroki s njenim likom i već u trenu joj poklanjaš portret s datumom, potpisom i Rabom kojeg će zauvijek pamtiti. Bog zna koliko si tih portreta poklonio, i koliko ljepotica usrećio.
No, najveću sreću, ljepotu, darivao si nam kroz svoj glazbeni rad. Ostavio si nama i generacijama iza nas predivnu posvetu Rabu: “Spava moj Rab”.
Predivne si mu riječi posvetio, a prof. Franjo Habazin odjenuo ih je u svevremensko glazbeno ruho.
Rapski tragovi jednog velikog srca
Mili moj, sve je to trebalo biti u dokumentarcu o Tebi i s Tobom. Vjerujem i da će biti. Kao što su ostali i Tvoji tragovi u ”Rapskim tragovima” i monografiji znakovita imena “Rabu s ljubavlju”, kao što su Tvoje slike bile izlagane diljem Hrvatske, u Sloveniji i Njemačkoj.
Znaš, moj i naš Mili, da… Ti uistinu jesi Rab. Rab je progovarao iz Tebe i živio kroz Tebe i bivao obasjan i onda kad bi ga tukle sve nevere ovoga svijeta.
Mnogi se rode na Rabu, napiju se majčina mlijeka, udahnu to posebno, rapsko ”Ča” i odu. Zamjere i Bogu i vragu, odmaknu taj svoj otok od sebe kao da im je maćeha, a ne majka, a Ti, Ti – Mili, Ti si sa svojim dolaskom, tamo ’62., kao dvadesetogodišnjak, udahnuo onaj iskonski Rab u kušu, magrižu, soli s rapskih vriština, i to je bilo Tvoje mlijeko koje je utješilo Tvoje srce i nahranilo dušu prepunu ljubavi za Rabom.
Spava moj Rab. Spava moj i naš Mili na rapskoj zemlji, na rajskom otoku ponad kojeg mu duša plovi. I kad se začuje maestral, i ako začujete jedan topli glas što se ističe u tom klapskom povjetarcu, e znajte, to naš Mili pjeva o Rabu kojem je posvetio cijeli svoj život.
Hvala Ti, Mili, naš Mili!
Napisao: Krešimir Butković
Stihovi Ivičine pjesme “Spava moj Rab” zaodjenuti u glazbeno ruho prof. Franje Habazina u izvedbi sina Hrvoje Hodaka i Marka Tolje (arr. Olja Dešić)
