Foto: Hrvoje Keko
Dok se turisti spuštaju na more i poput plamenaca u jatu slijeću na rapske plaže, na drugom kraju, pomalo zaboravljena, samuje Fruška lokva.
Draški fenomen omiljeno je odredište brojnih Rabljana i istinskih zaljubljenika u prirodu. Tako je i Hrvoje Keko, zaljubljenik u biciklizam i prirodu navratio u rapsku idilu na kakvu se nailazi tek ponekad na BBC dokumentarcima. Uhvativši ljetnu usahlost ”Lokve” poput one na afričkim savanama gdje se divlja fauna bori za nasušnu kaplju života, Keko nam predstavlja kontrast prirode prije i nakon ljetne kiše.
Presušena, Fruška lokva, kao da hibernira čuvajući tako svu svoju floru i faunu. Žapci u sijesti. ”Torro” odmara na isušenom rubu lokve. Poncho ga preskače. Nagazivši ga, ovaj mrmlja i negoduje. Sasvim obični, lijeni ljetni dan. – prepričava nam Hrvoje.
U fotografijama nakon kiše, sve oživljava. Biljke su zelenije, ozračje poput onog, ranojesenjeg.
Odnekud, dvije mame patke u predvečernjoj šetnji. Kao iz nekog Peićevog opisa slika u vječitom ”Kalendaru”.
Pred suton, dok vilinski konjici plešu svoj ”vilenjački” ples, umiruje se životinjski svijet što se sprema na počinak. Dvije, pak, žabe nastavljaju svoju svađu krekećući jedna na drugu.
I dok tamo neki ljudski plamenci imaju završetak svoje Fjere, dok odjekuju pucnji samo njima potrebnog vatrometa, ”Lokva” slavi svoju svakodnevnu fjeru u kojoj su svi dobrodošli koji znaju cijeniti i čuvati njezinu izvornu ljepotu.
Priroda se odjenula u večernju haljinu posutu zvijezdama. I otok udiše tišinu, onu koju već milenijima upija u sebe. Postojan, ispraća i dočekuje nove generacije ”plamenaca” koji tako olako zaboravljaju da su tek prolazni svjedoci ovog Božjeg dara na Kvarnersko-dalmatinskom dlanu.
Čekajući jesen, oduševljavajući putnike namjernike, Fruška lokva nestaje i vraća se po suzama Božjeg blagoslova.
Napisao: Krešimir Butković
