SLOBODAN NOVAK – Devet godina od književnikovog konačnog povratka iznova pronađenom zavičaju

Danas kada se navršava 9 godina od smrti klasika hrvatske suvremene književnosti, dobitnika brojnih nagrada, našeg dragog sugrađanina, akademika Slobodana Novaka, tek ćemo se prigodno prisjetiti što nam je, među ostalim, rekao u intervjuu 20. kolovoza 2005. godine:

– Ja sam, zapravo, zbog jedne familijarne nesreće – a to je rana smrt moje majke – doveden na Rab sa 16 mjeseci kod tetke koja nije imala djece, i tako se onda ta nesreća, zapravo, pretvorila u nekakvu sreću da imam dva zavičaja. Kasnije se pokazalo da je Zagreb postao trećim, dakle tri zavičaja. Ali Rab je moj emocionalni zavičaj, jer to je djetinjstvo, a djetinjstvo, zapravo je zavičaj.

„Izgubljeni zavičaj“, roman „Mirisi, zlato i tamjan“, trilogija „Izvanbrodski dnevnik“ ili roman iz 2005. „Pristajanje“ kao i autobigrafski tekstovi „Digresije“ i „Protimbe“, sva ta djela na poseban način uprisutnjuju Novakovo iskustvo Raba i donose atmosferu rabske otočnosti toliko imanentnu središnjim Novakovim književnim ostvarenjima. Sam književnik na tu temu nam je kazao:

– Što se tiče spomenutih proza, logično je, budući da sam pisac takve fizionomije, da sam se prije svega vezao za te rabske uspomene, jer je to bilo i najdojmljivije, pa je to tako imalo i najviše odraza u mojim prozama.

Upravo ta Novakova slojevita veza sa starim Rabom, po mnogočemu neobična i zagonetna biografska supstanca, dala je poseban ton i bila poticajem velikom dijelu piščevog opusa.

I da se na kraju poslužimo riječima književnika Pavla Pavličića; Slobodan Novak je prije 9 godina svoj zavičaj ipak ponovo našao, i to zauvijek. Tu je na svom Rabu, u zemlji svojega zavičaja, zauvijek otpočinuo. Hvala mu na svemu.

Autor: Hrvoje Hodak