Foto: više autora; Montaža: Hrvoje Hodak
Bio je igrač od samog osnutka kluba, prošao je sve uspjehe i neuspjehe tih početnih godina, doživio njegovo gašenje i ponovno “oživljavanje” 2004. godine kada je postao “alfa i omega” Košarkaškog kluba Rab, te uz pomoć nekolicine drugih entuzijasta, predvodnik košarkaške renesanse na otoku Rabu.
Povodom 50 godina postojanja kluba, ali i vlastite 20. obljetnice djelovanja u tom istom klubu, prošli je tjedan dobio plaketu Grada Raba za izuzetne rezultate i doprinos razvoju Grada na području košarkaškog sporta.
Dame i gospodo, gospodin Žarko Matušan!
Košarkaški klub Rab osnovan je prije 50 godina. Možete li nam malo pobliže objasniti okolnosti i ljude koji su osnovali KK Rab?
“Godine 1975. gosp. Ive Staničić počeo je s treninzima. Na neki je način uspio preusmjeriti koševe koji su trebali biti za Rijeku kod nas na Rab, i tako je to počelo. Godina 1977.-78. igrali smo Hrvatsku ligu Zapad, i to na otvorenom ACI igralištu. Te godine smo ispali – diskvalificirali su nas zbog nedostatka opreme. Ponovno smo išli na kvalifikacije, ali pošto nismo imali dvoranu, nismo mogli proći dalje. Istovremeno, počelo se govoriti da će se ukinuti igrališta i na njihovom mjestu raditi ACI marina.
Na Rabu se u to vrijeme održavao Dona turnir. Naime, legendarni košarkaški trener Mirko Novosel volio je Rab, pa su on i njegova ekipa organizirali taj turnir s Ivom Staničićem. Na rapski turnir dolazili su Cibona (Zagreb), Jugoplastika (Split), Zadar (Zadar), Bokolje (otok Pašman)… Na turniru je svake godine sudjelovala po jedna europska reprezentacija, primjerice Poljska. Danas nevjerojatno zvuči i činjenica da je svaki put na Rab dolazila i po jedna košarkaška ekipa iz SAD-a, odnosno košarkaši s nekog američkog sveučilišta. Sjećam se da su gostujući košarkaši spavali u tadašnjem hotelu Internacional, pa je osoblje hotela negodovalo da su razbili krevete jer su bili toliko visoki da nisu mogli u njih stati.
Na rapskom turniru za klub Bokolje prijateljski bi igrao i jedan od najboljih hrvatskih košarkaša Krešo Ćosić, koji je tada već igrao za Zadar. Krešo je također jako volio Rab. Zanimala ga je otočna povijest i volio je istraživati grad i sakralnu baštinu. Više puta se dogodilo da bi se bez riječi “izgubio”, a nakon potrage našli bismo ga u nekoj od rapskih crkava.
Naša zadnja službena utakmica bila je u Veneciji na otoku Lido, a turnir su igrali Venecija, Kvarner, Rab i Cortina d’Ampezzo. Talijani bi dolazili i kod nas na Dona turnir koji se igrao na spomenutom igralištu kod INE i u Loparu, dok se nije počela graditi ACI marina pa se sve preselilo u Lopar. Pokrovitelj košarke bio je HTP Imperial.
Svih 50 godina od osnivanja kluba ja sam bio igrač – od prve utakmice koja se održala 1975. godine kod škole, točnije iza Osnovne škole kod bunara, a koja se igrala se protiv Mlake. Na tom mjestu sada je novo krilo škole i donedavni parking. Kada je počeo Domovinski rat privremeno se prekinuo rad Košarkaškoga kluba. Nije bilo ni pravog terena, nego se igralo na igralištu koje se nalazilo na prostoru današnjega Šarengrada, nasuprot robne kuće, kod topola – što bi danas bilo otprilike kod “kantuna” nove dvorane. Košarka se igrala i u Kamporu, u Loparu…. S igranjem u ligi prekinuli smo kad smo izgubili igralište, a za vrijeme Domovinskoga rata nije ni bilo lige, tako da se sve do 2004. godine na Rabu više nije igralo.”
Kako je došlo do Vašeg značajnijeg angažmana u klubu, koji traje već više od 20 godina?
“Te 2004. godine ponovno smo osnovali klub. Osnivanje kluba snažno je poticala rapska Srednja škola na čelu s ravnateljicom Ankom Bišić te njihovim profesorom tjelesnog Maksimom Bilobrkom. Oni su me nazvali i izložili mi plan, a to je da počnemo igrati kao školski klub. Mene su predložili za predsjednika, a Zlatka Blagdana (Brca) za trenera. Razgovarao sam o tome sa svojom familijom, radi budućih obaveza, i oni su mi pružili podršku.
Najprije smo trenirali srednjoškolsku djecu, a vrlo brzo poslije toga osnovali smo KK Rab sa statutom i drugim potrebnim aktima. Četiri godine bili smo domaćini, ali u Crikvenici – u tome nam je puno pomogla ravnateljica Bišić i prof. Gračaković iz Crikvenice. Nismo trebali plaćati dvoranu, samo prijevoz – a vozili smo Brco, Pero Ulemek i ja – sami smo financirali gorivo i trajekt. Kasnije nas je u tome dijelu počelo sponzorirati Elektroprimorje.
Već od osnutka kluba Grad Rab nam je davao sredstva za financiranje kluba, povremeno i TZG Raba… – tko god je bio vlasti, svi su nam pomogli i financirali klub. Također su nam povremeno neki pojedinci davali donacije, no neću ih sada nabrajati da ne bih nekoga zaboravio.
Te 2004. godine prva ekipa bila je srednja škola, čak smo i juniore odmah formirali. Nakon toga krenuli smo i s osnovnom školom, pa smo ubrzo imali i jedne i druge. Iako smo stalno trenirali niže uzraste, nikada nismo mogli imati prvu ekipu, što je čitavo vrijeme bio naš cilj. Naime, djeca kad bi naučila osnove, otišla bi u srednju školu van Raba.
Mogu posebno istaknuti dva naša igrača koja su postigla veći uspjeh, a to su Andro Krstinić, koji je kasnije igrao i prvu hrvatsku košarkašku ligu u Kvarneru (Rijeka), te Karlo Kuparić koji je igrao drugu hrvatsku ligu u Vindiji (Varaždin), a trenutno je u klubu Grafičar (Ludbreg).”
Kakva je danas situacija u KK Rab? Koji su planovi? Postoji li košarkaška baza i s kojim se problemima susrećete?
“Predsjednik sam 21 godinu… Danas igramo Primorsko-goransku županiju, liga mlađi kadeti i liga dječaci. Ušli smo u završnicu Lige za prvaka ili Final Four – s obzirom da Kraljevica i Rab imaju isti broj bodova, zajedno smo ušli, pa nas je 5 u borbi za prvo mjesto. No napomenuo bih da u tim drugim ekipama igraju rođeni 2010., dok mi imamo samo trojicu takvih igrača. Ostali naši dečki rođeni su 2011. tako da smo svi godinu dana mlađi od njih. Znači, iako smo ušli u završnicu, u lošijoj smo poziciji zbog mlađeg godišta…
Prošle godine bili smo prvi na tablici Primorsko-goranske županije u mlađoj kadetskoj ligi, što je povijesni uspjeh za Rab! Svi se tako veselimo što klub napreduje.
Također, s obzirom na mogućnost korištenja nove sportske dvorane ove godine u Loparu, prije nekoliko mjeseci uveden je i novitet – dodatni rad s djecom u Loparu koju vode dva trenera, a to su Mario Pičuljan i Silvio Vedrić. Lopar broji 10-15 djece koja također potpada pod KK Rab.
U dvorani u Rabu trenira između 30 i 50 djece, treneri smo Ivor Vinski i ja, a povremeno nam pomaže i naš dugovječni trener Zlatko Blagdan – Brco, iako posljednje dvije sezone manje sudjeluje radi vlastitih brojnih poslovnih obaveza. Treba istaknuti da je upravo Zlatko Blagdan kroz svih dvadesetak godina bio glavni trener i organizator, koji je u ovaj klub kroz cijelo to vrijeme od osnivanja uložio svoj zaista veliki i svakodnevni angažman i trud te su njegove zasluge u današnjem funkcioniranju kluba nemjerljive.
Košarkaška baza na Rabu definitivno postoji…. Košarkaški savez Primorsko-goranske županije pomaže nam s trenerom koji povremeno dolazi na Rab i po čijem programu radimo treninge za mlađe uzraste. Riječ je o velikom košarkaškom imenu u Hrvatskoj, instruktoru Damiru Rajkoviću.
Planovi su nam veliki, a to je: prva momčad, odnosno, za pet godina imati seniorsku ekipu. Jedan od najvećih problema s kojima se pritom susrećemo su trenerski kadrovi – kao najbitnije htjeli bismo školovati trenere i imati ih za daljnji kvalitetan rad sa svim uzrastima. Također, problem je i što djeca po završetku 8. razreda odlaze izvan otoka na školovanje.
Grad Rab nam još uvijek pruža značajnu potporu, kao i mnogi pojedinci koji nam povremeno daju donacije. Zato bismo se ovom prilikom htjeli zahvaliti kako Gradu, tako i svim pojedinačnim malim sponzorima, tvrtkama i pojedincima osobno uključenima u podršku rada kluba. Klub ima velik potencijal i veliku budućnost, veselimo se novim uspjesima. Mogu zaključiti da smo se trudili svi koliko god smo mogli u svoje slobodno vrijeme zbog ljubavi prema ovom sportu”, ispričao je Žarko u razgovoru za Rab Danas.
Nominacija za plaketu Grad Raba za 2025.
Već smo ranije spomenuli da je ove godine Žarko Matušan dobio plaketu Grada Raba za izuzetne rezultate i doprinos razvoju Grada na području košarkaškog sporta, a nominirajući ga za tu nagradu, članovi Košarkaškoga kluba Rab o Žarku su napisali sljedeće:
“Ove godine Košarkaški klub Rab obilježava vrlo značajnu obljetnicu 50 godina djelovanja kluba. Također, predsjednik našeg kluba Žarko Matušan prešao je 20. obljetnicu djelovanja u ovome klubu. Tim povodom, koji nije samo iniciran zbog slavljeničkoga jubileja, već prvenstveno činjenicom o iznimnome trudu, zalaganju i požrtvovnosti našega predsjednika Žarka Matušana, htjeli bismo ga predložiti kao dobitnika Plakete Grada Raba.
Iako je predsjednik kluba, Žarko Matušan nema samo protokolarnu ulogu u administrativnim poslovima već se dvadesetak godina iz dana u dan brine o funkcioniranju kluba, organizaciji svih treninga, natjecanja i putovanja. Povrh svega, gotovo svakodnevno žrtvuje svoje slobodno vrijeme trenirajući različite uzraste djece. Surađuje i s njihovim roditeljima kojima po potrebi pomaže u rješavanju različitih poteškoća djece. Vikendima vodi djecu na natjecanja izvan otoka što često budu i cjelodnevna putovanja za koja ne dobiva nikakvu naknadu. Nikada ga nismo mogli čuti da se požalio za sav svoj angažman, već naprotiv, konstantno ga potiče inspiracija i želja za postizanjem sve boljih rezultata i veće kvalitete i motivacije malih sportaša.
Trener i predsjednik Žarko Matušan podredio je svoj, a možemo slobodno reći i život svoje obitelji, poučavanju i odgajanju mladih naraštaja rapskih sportaša – košarkaša, kojima nesebično prenosi ljubav prema ovome sportu i prema ispravnim životnim vrijednostima. O treneru Žarku svi članovi kluba, kako prošli tako i sadašnji, mogu reći samo riječi hvale.
Prijedlogom za Plaketu Grada Raba htjeli bismo mu se barem malo odužiti za sve što je učinio za rapsku djecu i ovaj otok te mu tako izraziti svoju zahvalnost, jer vjerujemo da je to itekako zaslužio”, piše u prijedlogu nominacije članova KK Rab.
Žarku želimo još puno, puno uspjeha na čelu rapskog kluba te da nastavi s predanim radom na popularizaciji košarke na Rabu!
Razgovor vodila Milena Marijan Peranić Pripremio: Mario Kojundžić FOTOGRAFIJE iz arhive pok. Miljenka Montana (poklonio ih Damiru Mlacoviću–Boleru)
