Svaki čovjek u sebi nosi želju ili čežnju prema kojoj usmjerava svoje korake. Ponekad mislimo da znamo što je naš cilj: uspjeh, priznanje, ostvarenje vlastitih snova ili vrh na koji se želimo popeti. Ipak, u žurbi da stignemo tamo gdje mislimo da trebamo biti, često zaboravljamo jednu od važnih duhovnih istina – smisao života nije u samom dolasku na cilj, već u preobrazbi srca koju doživimo putem.

OGLAS

urbanoasis_banner_desktop
urbanoasis_banner_desktop600x155
urbanoasis_banner_desktop_300x250

OGLAS

Foto: Sanjin Badurina Piloto

Na tom putu susrećemo vlastite strahove i otkrivamo snagu za koju nismo znali da je posjedujemo. Kamen spoticanja nije prepreka, već Božji poziv da zastanemo i pogledamo dublje u sebe. Duhovni rast događa se u trenucima kada prestanemo opsesivno gledati u daljinu i spustimo pogled na tlo kojim koračamo s Gospodinom. Događa se onda kada dopustimo da nas Bog vodi stazama koje nismo sami zacrtali, jer putovanje tako postaje sveti prostor obraćenja, poniznosti i nesebičnog davanja.

Foto: Sanjin Badurina Piloto

A na kraju nećemo biti pitani koliko smo uspjeha i ciljeva ostvarili, već kakvi smo ljudi postali dok smo prema njima hodali. Ljudski ciljevi bez Boga i ljubavi lako postanu varka.

OGLAS

plin-rab_banner_970x250
plin-rab_banner_970x250
plin-rab_banner_300x250

OGLAS

Foto: Sanjin Badurina Piloto

O tome govori i životno svjedočanstvo koje je iznio dubrovački tenor Stijepo Gleđ Markos, istaknuvši da slava i postignuća ne mogu ispuniti unutarnju prazninu bez vjere i ljubavi prema Bogu i bližnjima. Svoju životnu priču o preobrazbi i putu iz svijeta glamura i svjetovnih pozornica prema dubokom, intimnom odnosu s Bogom podijelio je na duhovnoj obnovi održanoj 19. studenoga u rapskoj katedrali Uznesenja Blažene Djevice Marije, gdje se okupio velik broj vjernika iz svih otočnih župa.

Na samom početku svjedočenja Stijepo je rekao:

„Ljubav je poziv i smisao našeg života jer nas je Bog stvorio iz čiste ljubavi. Mi samo trebamo doći do spoznaje da ne treba ništa posebno napraviti u životu da bismo zadovoljili Boga, već samo imati ljubavi…”

Foto: Sanjin Badurina Piloto

U nastavku je govorio o ranama iz djetinjstva. Njegova je obitelj živjela tradicionalnu vjeru, a on je odrastao bez oca, koji je tragično poginuo u prometnoj nesreći. Godinama je nosio duboke unutarnje rane i osjećaj praznine.

„Uvijek sam žeđao za Bogom, tražio veći smisao, tražio svoj identitet”, kazao je.

Foto: Lela Vidas

Tijekom odrastanja uslijedila su njegova najdublja lutanja. Bio je zaokupljen vlastitim svijetom, a nakon sakramenta svete potvrde udaljio se od Crkve. Prolazio je kroz izazove s kojima se susreću mladi ljudi i razne nevolje, pun bunta i mladenačkog inata.

Foto: Lela Vidas

Godinama poslije pokušavao je svoj život ispuniti onime što svijet nudi – pljeskom, glazbenim uspjesima i noćnim životom. Čak i kada je u Londonu dostigao vrhunac svoje karijere i ostvario zapažene uloge, u srcu je osjećao nemir, dok mu je brak bio pred raspadom. Vjera je dotad za njega bila tek vanjska forma, daleko od stvarnog iskustva odnosa s Bogom.

Stijepo i supruga počeli su živjeti na dvije adrese – ona u Zagrebu, a on u Londonu. S vremenom su se sve manje čuli, a utjecaj društva u kojem su se kretali i stalne svađe doveli su ih pred rastavu braka.

Prekretnica u njegovu životu dogodila se kada je na poziv fra Ljubomira iz Hrvatske katoličke misije u Londonu počeo pjevati na misama i čitati Sveto pismo. Zatim je, na svećenikov poticaj, obavio životnu ispovijed i iskreno, od srca, zavapio Isusu. Te trenutke Stijepo opisuje kao potpuno oslobođenje od tereta prošlosti.

„I prvi put u životu zazovem Isusa, kao osoba osobu: ‘Isuse moj, ako postojiš, evo, nakon ove ispovijedi dajem ti svoje srce. Pomozi mi, uđi u moj život, spasi me… Predajem ti svoj život, brak, karijeru…’”

Stijepo je promijenio svoj život. Počeo je svakodnevno odlaziti na misu i pričest, jednom tjedno pristupati ispovijedi te moliti za svoju suprugu. Istodobno se i njegova supruga obratila. Nakon pomirenja i obnove braka, poslije 13 godina čekanja i neuspjelih pokušaja, dobili su sina Mateja, što je u svojem svjedočanstvu pripisao Gospinu zagovoru. Istaknuo je i da mu je Gospodin u snu otkrio ime djeteta. Sve je to, naglasio je, plod vjere, žrtve i molitve krunice, kojoj se u početku žestoko protivio.

Napustivši svijet slave, vratio se u Dubrovnik i počeo volontirati na odjelu palijativne skrbi Opće bolnice Dubrovnik, gdje je pjesmom i glazbom olakšavao najteže trenutke bolesnicima. Za taj je rad dobio nagradu „Palijativac godine”. Suosnivač je i pokretač festivala Sentimento, u sklopu kojega glazbom pomaže osobama s invaliditetom i ranjivim društvenim skupinama. Svoj je glas potpuno posvetio slavljenju Boga, nastupajući na duhovnim događanjima poput koncerta „Progledaj srcem” i Mladifesta u Međugorju.

Pri samom kraju svjedočenja Stijepo je istaknuo da mu cilj nije samo prenositi vlastitu životnu priču, već pokazati da je naš jedini smisao primiti Božju ljubav i davati je drugima.

„Isus želi da imamo živi odnos s Bogom, da nam bude prijatelj… Isus nas poziva da pustimo svijet i da mu se vratimo…”

Večer slavljenja bila je obogaćena klanjanjem i duhovnom glazbom. Svaka je pjesma u njegovoj interpretaciji nadilazila okvire glazbenog djela i postajala duboko molitveno iskustvo. Markosov snažan i topao tenor nosio je emotivnu dubinu, zvučeći poput osobne ispovijesti duše koja je iskusila Božju ljubav.

Smirenim, molitvenim glasom kroz meditaciju je vodio sve prisutne prema kontemplaciji i potpunom predanju Kristu, budeći nadu u Božji iscjeljujući dodir i mir. Duhovna je večer prenijela snažnu poruku da Božja milost i ljubav nisu zabluda, već dar koji podiže iz najdubljih životnih padova i praznina.

Tekst: Lela Vidas

 

KOMENTIRAJ ČLANAK

Molimo, unesite Vaš komentar!
Molimo, ovdje unesite Vaše ime