Tijekom desetak dana, od 28. listopada do 7. studenoga, na inicijativu Župe Lopar i Centra za kulturu i sport Lopar, uz podršku Općine Lopar, umjetnica Jana Danilović, uz pomoć Jovana Arsića, oslikala je mural kojim se odaje počast svetomu Marinu i vrijednim loparskim generacijama koje su tijekom stoljeća težačkim načinom života opstale na otoku i ostavile svoj slȇd.
OGLAS
OGLAS
Središnji dio zauzima sedammetarski sveti Marin koji iz kamena simbolično kleše i stvara San Marino (tri tornja na Monte Titanu koji se nalaze i u grbu državne zastave – Guaita, Cesta i Montale). Marin je prikazan kao svetac s aureolom odjeven u pustinjačku odjeću. Zbog kompozicije i samoga prostora u kojemu je mural smješten, okrenut je nazmȍrac licem i tijelom prema loparskoj uvali, luci i rivi, drži čekić u lijevoj ruci i klesarsko šiljasto dlijeto u desnoj, što je svojevrsno umjetničko odstupanje od uobičajenoga prikaza držanja alata ovoga sveca (npr. kao što je u grbu Općine Lopȃr).
Iza Marina otvara se plodno Lopȃrsko polje s kulturama koje su prehranile generacije poput krumpira (kumpȋr), rajčice (pumidȏr), grožđa (grȏjze), kukuruza (fremetȗn), pšenice (šenȉca) i dr. Zemlja je vraćala uloženi trud i znoj težaka u polju, a poveznica između težaka i polja su i životinje koje su, zajedno sa stanovništvom, živjele teškim i skromnim životom. Upravo zbog važnosti polja i, u moderno doba, pijeska u brojnim loparskim uvalama, muralom dominiraju zemljani tonovi. S Marinove desne strane, osim muškarca i žene u polju, nalazi se njegov vjerni pomoćnik magarac (tovȃr/tovȏr) koji je donedavno, do dolaska mehanizacije, bio i desna ruka loparskih težaka. Magarac ujedno predstavlja i ostale brojne životinje, poput ovaca i volova, koje su se oduvijek u narodu, s pravom, nazivale blagom. S lijeve strane nalazi se žena koja na glavi nosi vodu. Ta voda je poveznica između polja i mora, to jest ona simbolizira život koji bez vode ne bi bio moguć, kao ni rast poljoprivrednih kultura. Lopar, kao i cijeli otok, imao je brojne izvore pitke vode koji su omogućili život od prapovijesti.
OGLAS
OGLAS
Polje i zemlja pretaču i rastaču se u zlatni sitni pijesak (mȇl) i prelaze u nježno plavetnilo neba i mora – još jednog hranitelja brojnih generacija Loparki i Loparana, dok pri vrhu otočić Lukovac, iza kojeg se nalaze obrisi Gologa otoka, svojim zelenilom označava i vraća sigurnost loparske uvale Vazjȕgo, kao što krov kući daje sigurnost. U gornjemu desnom kutu (s Marinove lijeve strane) nalaze se ribari koji potežu mrȉžu vođeni ferȁlun, baš kao što su Marin i Leo, dva klesara iz Lopara, vođeni vjerom života raširili jedro i zaplovili u nepoznato prije više od 1700 godina stvarajući time neraskidivi most koji spaja dvije obale Jadrana.
Proces je, od ideje do realizacije, trajao više od jedne godine (od ljeta 2025.) i uključivao je rad na idejnome rješenju, izradu nekoliko skica i doradu istih, pripremu fasade i skele (zahvaljujemo obrtu „Milo“ na suradnji), izradu popratne table koja će se postaviti kad se uskoro uredi prikladno mjesto za istu, pripremu za bojanje murala (skice), samo bojanje murala i još brojne popratne stvari. Tijekom bojanja zapuhala je i olujna bura koja je tijekom dva dana prekinula izradu donoseći podosta posolice pa je trebalo pričekati da se vjetar smiri kako bi se zid mogao oprati, a posljednji dan izrade bio je obilježen kišom koja, srećom, nije pretjerano utjecala na završetak radova. Sav trud naposljetku se i više nego isplatio jer se sa zadovoljstvom može reći da je Sveti Marin, konačno, našal, posle toliko godišć, mirnu valu i vrnul se va svoj Lopar. Isto tako moremo reć da je prikazan i del naše baštine. To je samo poticaj da nastavimo u istom smjeru i planiramo ostale aktivnosti kojima će Centar, samostalno ili u suradnji, predstaviti naš lokalni identitet, običaje i govor koji nam trebaju biti na ponos.
***
Dodatak
Prema legendi i određenim interpretacijama danas se vjeruje da je sveti Marin podrijetlom iz Lopara. Malo je toga poznato iz njegova života na otoku Rabu, posebice što se tiče godine rođenja (pretpostavlja se da je to bila 275.) i njegove obitelji, osim da je bio klesar. Marin je u vrijeme rimskoga cara Dioklecijana (284. – 305.), zajedno s prijateljem Leom, obilježen nadasve vlastitim imenom (od lat. marinus – ‘morski, od mora’), otplovio do Apeninskoga poluotoka, točnije do Riminija (lat. Ariminum) koji je udaljen 20-ak kilometara od planine imena Monte Titano (Planina Titana), gdje je i ostao do kraja ovozemaljskoga života. Postoje tri verzije o motivima prelaska i to: 1.) da je otišao radi potrage za poslom kamenoresca i klesara, 2.) da je pobjegao pred strašnim progonom kršćana koji je provodio rimski car, 3.) da je bio poslan na zadatak obnove luke i grada Riminija.
Marin se isticao vještim oblikovanjem kamena, radnom etikom i zalaganjem, a uza sebe je uvijek imao svoga vjernog pomoćnika magarca. Posvetio se propovijedima u slavu Boga, te su on i Leo bili podržani od strane biskupa Gaudencija koji je Marina zaredio za đakona, a Lea za svećenika. Zbog lažnih optužbi jedne žene, koja se navodno predstavljala kao njegova supruga iz Dalmacije, pobjegao je u spilju na Monte Titanu gdje je u početku živio kao pustinjak, dok je kasnije izgradio kapelicu u čast sv. Petra i okupio brojne sljedbenike koji su slijedili njegovu vjeru i svetost. Iz te grupe sljedbenika nastao je samostan, gradić i postupno najstarija republika na svijetu – Republika San Marino. Smatra se da je sveti Marin preminuo 3. rujna 301. ili 366 (?). Blagdan svetoga Marina, upravo na dan 3. rujna, Sanmarinci obilježavaju kao Dan Republike San Marino, poput svojevrsnoga dana slobode (libertas) koju im je podario svetac s Raba riječima: „Ostavljam vas slobodnima od drugih ljudi.“
Tekst i foto – Antonio Škarić (Centar za kulturu i sport Lopar); dron – Franko Benić
OGLAS
OGLAS
