Na travnatoj površini u Loparu fotografirana je ptica upečatljivog izgleda – bijelog lica, crnog vrata i prsa te sivih, prošaranih leđa. Prema obilježjima vidljivima na fotografijama, riječ je o bjelolicoj guski (Branta leucopsis), koja se u popisu ptica Hrvatske objavljenom 2024. u časopisu „Larus“ vodi kao rijetka vrsta.
OGLAS
OGLAS
Ova guska pripada manjim vrstama gusaka – duga je približno 58 do 70 centimetara, a raspon krila doseže između 132 i 145 centimetara. Osim izraženih kontrasta u perju, karakterističan joj je kratak crni kljun, dok njezino glasanje može podsjećati na lavež.
Bjelolice guske povezujemo ponajprije sa sjevernim krajevima. Njihova gnjezdilišta nalaze se, među ostalim, na Grenlandu, Svalbardu i sjeverozapadu Rusije, a pojedine populacije zimuju u Irskoj, Velikoj Britaniji, Nizozemskoj i Njemačkoj.
OGLAS
OGLAS

Ipak, fotografija iz Lopara ne otkriva odakle je došla upravo ova jedinka. Vrsta se drži i u zbirkama vodenih ptica, a u Europi postoje populacije povezane s pticama pobjeglima iz zatočeništva. Zato se samo na temelju izgleda ne može zaključiti je li loparska guska stigla prirodnom selidbom ili potječe iz uzgoja.
Na jednoj od fotografija ptica pase, što odgovara prehrambenim navikama vrste – bjelolice guske pretežno se hrane biljkama, osobito travom. Zanimljive su i po čvrstim obiteljskim vezama. Parovi često ostaju zajedno cijeli život, a oba roditelja brinu o mladuncima, koji se sami hrane već nakon napuštanja gnijezda.

Jedna od najneobičnijih pojedinosti njihova života vezana je uz gniježđenje na visokim liticama. Mladunci takvih parova već nekoliko dana nakon izlijeganja napuštaju gnijezdo skokom kako bi se pridružili roditeljima i došli do hrane. Litice ih štite od dijela grabežljivaca, ali početak života zato uključuje iznimno zahtjevan silazak.
Uz ovu se vrstu veže i srednjovjekovna zabluda – naime, nekada se vjerovalo da se ove guske razvijaju iz morskih vitičara, rakova pričvršćenih za različite podloge! Trag toga vjerovanja ostao je u njihovu engleskom nazivu barnacle goose.
Autor: Lucian Borić




















