Foto: RabDanas
Otok Rab nije samo arhiv kamena i arhitekture; on je stoljećima pomno građen kao curia sacra – sveti dvor u kojem relikvije nisu bile tek pasivni predmeti vjerske pobožnosti, već najsnažniji instrumenti političke i društvene moći. Hodajući uskim ulicama staroga grada, današnji prolaznici rijetko razmišljaju o tome da su upravo sakralni predmeti bili “korak do božanskog” u svjetovnim i državnim pitanjima.
Rab je grad koji je svoj identitet, opstanak i status osiguravao, darivao i štitio upravo kroz svoje svece.
Fascinantna radionica “Rapske društvene prakse štovanja svetaca: rukopis, predmet i zajednica”, koju je vodila izv. prof. dr. sc. Saša Potočnjak, otkrila je ne samo povijesnu pozadinu ovih praksi, već i precizno mapirala gdje se neprocjenjivo rapsko blago nalazi danas – razasuto od gradskih muzeja i lapidarija, pa sve do najpoznatijih svjetskih institucija u Oxfordu, Washingtonu i Bostonu.
Lapidarij: Kamene “škape” i rapski tragovi u Oxfordu
Da je Rab bio iznimno moćna zajednica, svjedoči i Franciskanski katastar prema kojem je na otoku zabilježen nevjerojatan 101 titular posvećen nekome svecu. Mnoge od tih crkava danas su neprepoznatljive, utabane u puteve ili ugrađene u privatne kuće, no njihovi ostaci svjedoče o gustoj “hagiografskoj mreži”.
U današnjem gradskom lapidariju čuva se kameni relikvijar iz 5. stoljeća. Riječ je o jednostavnoj “škafi” s uklesanom alfom i omegom, koja dokazuje da se štovanje relikvija na otoku prakticiralo gotovo od samih početaka kršćanstva.
U istom tom lapidariju leži razlomljena ploča koja potvrđuje daje rapski kanonik Matej Picić bio prokurator katedrale. Iako je ploča danas skrivena među kamenjem u Rabu, pravo remek-djelo Matije Picića – čuvena rapska pjesmarica (kodeks) iz 1471. godine, u kojoj se nalaze pjesme pjevane u katedrali – odavno nije na otoku. Taj neprocjenjivi rukopis prodan je preko venecijanskog kolekcionara i danas se nalazi u Oxfordu, u Engleskoj, kao jedna od najvažnijih akvizicija tamošnje knjižnice.
Sveti Ivan Evanđelist: Od ljetnog kina do Washingtona
Priča o samostanu Svetog Ivana Evanđelista priča je o moći, ali i o gubitku. Ovaj je kompleks nekoć obuhvaćao ogroman prostor, protežući se od današnjih ostataka pa sve do ljetnog kina. Njegova devastacija kulminirala je početkom 20. stoljeća kada je doslovno razgrađen, a njegovo se kamenje iskoristilo za izgradnju Vile bana Perovića (današnje gradske knjižnice).
U skriptoriju ovog samostana nekoć se čuvao dragocjeni evanđelistar pisan pismom beneventanom iz 12. ili 13. stoljeća. Kada su franjevci preuzeli prostor, to im je pismo postalo neprepoznatljivo i nepotrebno. Pragmatika je presudila kulturi: izrezali su drevne pergamente i iskoristili ih kao čvrste omote za svoje kodekse iz 15. stoljeća. Danas se mali ulomci tih izrezanih pergamenata čuvaju u rapskom Muzeju svete Justine, dok je drugi, cjeloviti kodeks dvršen u rapskom skriptoriju (“Arbi”) završio preko oceana. Danas se taj rapski rukopis nalazi u čuvenoj Kongresnoj knjižnici (Library of Congress) u Washingtonu, a američki stručnjaci isprva nisu ni slutili da potječe s Raba.
Crkva Svetog Križa i relikvija u staklu
Osim službenih, elitnih relikvija, Rabom su vladale i snažne pučke pobožnosti. U crkvi Svetog Križa dogodilo se čudo koje je duboko definiralo moralni kompas grada. Krajem 16. stoljeća, jedan je plemić vidio kako Isus na raspelu plače krvavim suzama. Zajednica je to interpretirala kao strašnu božansku opomenu jer su Rabljani u to vrijeme bili “grešni i prokleti”. Osnovana je Bratovština Svetoga Križa Proplakaloga koja se stoljećima brinula za crkvu. Danas se u toj istoj crkvi, unutar stakla, čuva komadić raspela od terakote – relikvija koja se povezuje s tim događajem, zaštićena od dodira kako se ne bi oštetila.
Paradoksi Muzeja Svete Justine
Zgrada nekadašnjeg ženskog benediktinskog samostana Svete Justine danas funkcionira kao Muzej sakralne umjetnosti, no njezin je prostor doživio nevjerojatne transformacije. Dio samostana danas služi kao dječji vrtić, dok je jedan privatnik doslovno probio prolaz kroz stari zvonik kako bi izgradio svoju privatnu vilu na samostanskom tlu.
Unutar samog muzeja nalaze se iznimno vrijedni artefakti
Veduta Raba: Slika grada koja je izvorno stajala u crkvi Svetog Antuna Opata, a u muzej je prenesena zaslugom Miljenka Domjana. Zanimljivo je da je slika naknadno prepravljana i na nju su domalovani brodovi i sveci, a na njoj se još vidi kula Revelin – koja je u stvarnosti srušena jer se tvrdilo da se u njoj “legu malarični komarci”.
Liber Ruber (Crvena knjiga): Glavna knjiga rapske komune. U njoj je pod 1364. godinom zapisana odluka o osnivanju gradskih blagdana (današnje Fjere). Zanimljivo je da se u izvornom tekstu u Muzeju sv. Justine nigdje ne spominje kralj Ljudevit Anžuvinac, s kojim se praznik danas često povezuje. Knjiga eksplicitno slavi Krista kralja, Djevicu Mariju i svetog Kristofora.
Pala Paola Veneziana: Riječ je o djelu slavnog venecijanskog majstora koje je također doživjelo bizarnu sudbinu. Pala je u jednom trenutku izrezana i njeni su sveci pogrešno nalijepljeni na oltar Gospe Žalosne (Pietà) u katedrali. Nakon restauracije vraćena je u originalni oblik, no majstori su slučajno zamijenili mjesta dvojici svetaca. Danas je ova pala prikovana za zid u muzeju Svete Justine, iako je izvorno napravljena da bude okretna pala koja je stajala na oltaru u katedrali. Tijekom procesija, ona bi se okretala kako bi građanima vizualno prikazala sveca čije su se kosti u tom trenutku nalazile skrivene iza nje.
Sanktuarij u katedrali: Ispražnjeni sef
Kako je tijekom svog detaljnog izlaganja istaknula Potočnjak, središnje mjesto moći rapske komune nalazilo se u katedrali Uznesenja Blažene Djevice Marije, točnije u njezinom sanktuariju (svetištu). Ormarić s drvenim vratašcima, koji se nalazi sa stražnje strane današnjeg glavnog oltara, služio je kao glavni komunalni sef. Tu su se stoljećima čuvale najsvetije relikvije (pet svetačkih glava), ali i najvažniji dokumenti, povelje i dokazi o plemićkom podrijetlu.
Sanktuarij su čuvala četiri plemića (“sanktuariji”) s četiri ključa. Koliko je to mjesto bilo strogo branjeno, svjedoči i pokušaj biskupa Spaderija iz 18. stoljeća da ga samovoljno otvori. Rapska je rulja bila toliko bijesna da su biskupa namjeravali baciti s vrha katedrale, zbog čega je morao trajno pobjeći s otoka.
Sanktuarij je prisilno otvoren 1806. godine pod pritiskom austrijskih vlasti, kada su plemići u panici vadili svoje pergamene kako bi dokazali plemstvo. Budući da Austrija nije priznavala mletačko plemstvo, ti su dokumenti postali bezvrijedni i ispražnjeni su sa svog originalnog mjesta. Jedan rapski činovnik poslije ih je pronašao u Zadru i prodao Hrvatskom državnom arhivu u Zagrebu (gdje se dijelom i danas nalaze) za samo 500 forinti. Danas je rapski sanktuarij potpuno prazan od svojih pergamena.
Škrinjica Svetog Kristofora i relikvijar Svetog Marina
U katedrali, odnosno u njenom Trezoru (riznici), danas se čuva najpoznatija rapska relikvija – glava svetog Kristofora. Na njenoj se škrinjici nalazi prikaz Kristofora ne kao nositelja Isusa, već kao vojnika s tunikom i štapom, dok je sama lubana okrunjena s dvije krune. To dokazuje da je Kristofor za Rabljane prvenstveno bio vojnički svetac i zaštitnik grada u bitkama protiv Normana i drugih osvajača.
Zanimljiva priča veže se i uz relikvijar Svetog Marina, koji se također čuva u katedrali i duguljastog je oblika. Rapski kanonik Marin Biza donio je u 16. stoljeću iz San Marina relikviju – malenu koščicu (rebro) svetog Marina, koja je pohranjena u sanktuariju. Međutim, raskošni relikvijar u obliku ruke, koji nosi ime Svetog Marina, zapravo sadrži veliku kost ljudske ruke. Istraživanja i arhivski autentici sugeriraju da se u toj kutiji uopće ne nalazi sveti Marin, već najvjerojatnije kost ruke svete Tekle, jedne od najštovanijih rapskih svetica!
Sveti Andrija i rasprodano blago u Bostonu
U crkvi Svetog Andrije čuva se ikona Čudotvorne Gospe Rapske koji se nosila u procesijama za blagoslov polja, te u Rapskim križima. No, najvredniji predmet ove crkve više nije na otoku.
Na glavnom oltaru nekoć je stajao spektakularni drveni poliptih majstora Bartolomea Vivarinija iz 1485. godine. Prikazivao je sve najvažnije rapske svece, uključujući svetog Jeronima kao zaštitnika hrvatskog jezika (kojim su časne sestre govorile i pisale). Krajem 19. stoljeća, samostan je spao na samo dvije časne sestre koje su doslovno gladovale. Kako bi spasila zajednicu i popravila urušeni krov, poglavarica Benedetta Rossi donijela je tešku odluku i 1876. godine prodala poliptih za 3000 forinti.
Danas rapski poliptih ima svoju vlastitu, prostranu prostoriju u prestižnom Muzeju primijenjenih umjetnosti (Museum of Fine Arts) u Bostonu.
Ono što posjetitelji danas gledaju na oltaru crkve Svetog Andrije na Rabu samo je suvremena, suvremena kopija ovog nevjerojatnog remek-djela, pojasnila je izv. prof. dr. sc. Potočnjak okupljenima na edukativnom susretu.
Kaldanac, San Marino i zaboravljeni plemići
Tragovi štovanja svetaca odveli su nas i na Kaldanac. Na mjestu uz današnji župni ured (dvor), gdje se čuva najstariji arhiv rapskog kaptola, nekada je stajala crkvica Svetog Marina i Ddaka. Nju su izgradili franjevci, a u njoj je stajala oltarna ploča s natpisom biskupa Paskvala Padavina. Ta je crkvica 1921. godine pretvorena u kovačnicu, a dragocjenu oltarnu ploču spasili su građani San Marina. Ona se danas nalazi izvan Raba, smještena u kripti crkve Svetog Petra u San Marinu, naglašeno je tijekom ovog jedinstvenog vodstva kroz rapsku povijest.
U starom spisu Petra de Natalibusa, upravo je na Rabu zabilježeno da su sv. Marin i Leo bili građani Raba, što je potaknulo stvaranje mita.
Koliko su Rabljani željeli prisvojiti svetog Marina, pokazuje podatak da su neke plemićke obitelji (poput Marinčića i Marinovića) počele izmišljati vlastite genealogije, tvrdeći da genetski potječu od njega. Glavni promotor tog “novog identiteta”, Marin Biza, pokopan je u crkvi Svetog Antuna Opata (za koju se pogrešno misli da su je osnovale klarise, a zapravo ju je osnovala plemkinja Magdalena Budrišić s trećoredicama).
Otok Rab je tako sačuvao mnoge svoje tajne, no ova nas radionica podsjeća da velik dio naše prošlosti i najvrijednijih artefakata danas krasi vitrine muzeja i arhiva od Zadra i Zagreba, pa sve do Oxforda, Bostona i Washingtona. Baština koja nam je ostala unutar gradskih zidina traži da je se konačno pravilno čita, čuva i iznad svega – razumije.
