Tijekom stoljeća rapske povijesti u rapskoj su Katedrali sjedeća mjesta, na svetoj misi, bila rezervirana za Građane, štoviše i oporučno su se ostavljala. Pošto je umrla Anastazija M. ‘ispraznilo se mjesto’ u kapeli sv. Antuna pa njezin sin Juraj pred svjedocima i notarom 1548. dopušta Matiji de Lucha da na isto mjesto smije slobodno sjesti, no ukoliko bi njegova supruga ili sestra željele to mjesto, gospa Matija im ga ima bez prigovora dati.(L. II., 157)
Piše: izv. prof. dr. sc. Saša Potočnjak Iz arhive Rapskog lista, br. 12, (str. 30-31) prosinac 2010.
Stoga ne čudi da se 1694. u kneževu vijeću povela rasprava o mržnji nekih populara prema plemstvu u Rabu. Iz zapisnika sjednice saznajemo da je vijeće zaključilo da je razlog taj što je plemstvo živjelo onako kako samo zna – plemićkim životom! (Varia, 65). No i rapski su se plemići pobunili i to 1792. Naime, kako je broj plemića sve veći, rapski suci u vijeću daju prijedlog da u klupama Katedrale smiju sjediti samo Rabljani. Paška obitelj Cassio bi htjela u crkvi sjediti u klupama plemića, što pripada samo rapskom plemstvu, u suprotnom klupe postaju tijesne. Obitelj Cassio se obratila duždu, a vijeće je odabralo legate koji će u Veneciji obrazložiti kako Cassio na to nema pravo (A. nota. 221). I dok su se jednaki bunili da postanu ‘jednakiji’ Rabom su harale kuga, malarija, kolera pa čak se i 1781. bilježi pojava boginja.
Za utažit Božju pravdu,…
Rapski plemić Marinelus Scaffa je 15. prosinca 1559. pod zakletvom, dao svoju izjavu pred komisijom kako je po jutarnjem običaju išao u crkvu svetoga Antuna moliti pred oltarom; najednom je iz Spasiteljeva lijevoga oka ugledao jednu suzu kako klizi na njegova prsa, a zatim druga suza… Nato pun straha ustade i izađe iz crkve i pozove druge… (L. III., 178). Biskupov vikar don Franjo Nigusantius sastavio je zapisnik u kojem navodi kako je odmah osobno pošao sa svećenicima vidjeti ono što je plemić ispričao. Došavši do crkve u kojoj je već zatekao i rapskoga kneza i mnoštvo naroda, stao je uz oltar i osobno se uvjerio da Isus plače! Sav je oltar već bio mokar, kao da se je na njega izlio vrutak. On pregleda oltar, da ne bi bila varka. Ali varke nije bilo. Isus je i dalje plakao… (L. III., 187) Više je svjedoka ispitano, i svi su posvjedočili: I ja sam vidio suze! Prema vjerovanju raspelo je proplakalo zbog nećudorednoga života Rabljana.
… jer vidjaše u ovem Gradu, / zlobu svaku i veliku, …
Rapski su biskup i knez 1662. pozvali na odgovornost Katarinu iz Baške, konkubinu Andrije iz Lopara jer se doznalo da se ona bavi vračanjem. Ispitivali su je, a glavni je svjedok bila Andrijina kćer Margarita. Optužba je odbačena jer je iz izjava svjedoka bilo vidljivo da je riječ o ženskoj ljubomori. (L. III., 143)
Kaptol 1663. šalje općini memorandum! Naime, bilo je dogovoreno da općina neće ubirati namet od klera, udova i pupila, no posebnim pozivom su tražili da se plati namet i za ‘orologista’ kojega već više godina niti nema na Rabu kako bi vodio računa o gradskom satu! Neka stoga općina ne pobire namet za činovnike koji ne opstoje. Iz ovoga dokumenta saznajemo i koje su to gradske ‘službe’ postojale u Rabu u 17. st.: liječnik, kirurg, učitelj. (L. III., 164) Iz 1672. poznat je ‘strašan događaj’ koji je započeo na Krku, a epilog je imao na Rabu. Iz zapisnika sjednice općinskoga vijeća saznajemo da su Rabljani pošli u grad Krk na svetkovinu nakon koje su neki od Rabljana umrli. Vijeće u Veneciju šalje tužbu da su bili otrovani! (L. III., 161).
Štujmo bratjo Blagdan danas…
Na dan 14. prosinca 1559. u tri sata poslijepodne prema svjedočenju rapskoga plemića Marinelusa (Marinella) Scaffe dogodilo se čudo! U crkvi svetoga Antuna maloga na Gornjoj ulici, danas crkva sv. Križa, proplakalo je terakotno Raspelo. Sljedeće, tisuć petsto godišć biše, / i šestdeset jošće više, osnovana je bratovština Svetoga Križa Proplakanoga kako bi svojim djelovanjem promicala pobožnost prema Svetome Križu i kako bi okupljala sve vjerne kršćane, plemiće i pučane, muškarce i žene, pripadnike/ce svih crkvenih redova. O regulama te bratovštine saznajemo iz zapisa kasnijih stoljeća, prvenstveno iz Obrednika i Statuta, a zatim iz Blagajničkoga dnevnika, iz Blagajničkoga zapisnika te iz Imenika bratovštine. Sve knjige i spise objedinjuje pripadnost Archivium venerabilis Capituli Arbi.
Obrednik bratovštine Svetoga Križa Proplakanoga (Confraternitas S. Crucis Lacrimosae, Arbi) iz 1765. nastao je u vrijeme biskupovanja Ivana Luke Garanjina. On je obnovio crkvu bratovštine i od njegova je vremena bila praksa da je sav kler u bratovštini Svetoga Križa Proplakanoga. Njihov je obrednik trojezičan, zapisao ga je don Andrija Peručić, tada meštar ceremonije u Katedrali. U njemu se nalaze zapisane latinske Veni creator spiritus što je hvalospjev Duhu Stvoritelju i Vexilla regis prodeunt koja je vezana uz Sveti Križ, te hrvatska Štujmo bratjo blagdan danas što je najstarija do sada poznata zapisana varijanta ove pjesme. Kasnije su nešto izmijenjene varijante I. Tomljanovića, M. Maroević, T. Fafanđela, B. Širole, ali i sve usmene izvedbe kojima se pjesma kao vrijedno nasljeđe prenosila generacijama pjevanjem u crkvi. Središnji dio Obrednika sadrži obred oblačenja odjeće i ulaska u bratovštinu, molitve za braću i sestre bratovštine, razmišljanja o otajstvima vjere i proštenja za bratovštinu, ali i za one koji nisu njezina bratja.
Statut bratovštine Svetoga Križa Proplakanoga (Statuto della Confraternita di S. croce Lagrimosa) nastao je 1560., a poznat je iz nekoliko kasnijih prijepisa. U Statutu se uređuje osnivanje, funkcioniranje, izbori rukovodstva i obveze braće i sestara, te se definiraju nazivi i obilježja. Naime, rapski se Kaptol sastao u biskupovoj rezidenciji 2. siječnja 1560. te je tada formirao i proglasio statut buduće bratovštine i proslavu godišnjice čuda.
Kasnije varijante Statuta donose i promjene nekih odredaba u odnosu na prvotno uspostavljene regule. U odnosu na 1560. godinu kasnije je članom bratovštine mogao postati svaki stanovnik grada, otoka ili stranac ne mlađi od 14 godina ako plati 1fr. za upis i godišnju članarinu (muškarci 24 solda, a žene 12). Iz Imenika bratovštine poznato je da su njezini članovi bili i iz Venecije, Trsta, Rovinja, Pule, Prizne, Lovrana, Trsata, Rijeke, Stinice, Starigrada, Jakina, Treviza. Bratovština je 1878. godine brojila 89 članova, znatno manje nego li ona Gospe od Karmela koja je primjerice iste godine imala 104 muška i 313 ženskih članova (L. III., 781). Bilo je i pokušaja obnavljanja Bratovštine. Tako rapski kapelan don Ivan Tomljanović, ujedno i predsjednik Bratovštine 1867. godine šalje provikarijatu primjerak Statuta, navodi kako je djelatnost Bratovštine bila zanemarena no sada ju iznova podižu. Od iste osobe potječe i jedan neznatno izmijenjen prijepis/zapis pjesme Štujmo bratjo koji je izravna potvrda da se krajem 19. stoljeća na Rabu još uvijek pjevala starija, čakavska varijanta (u odnosu na kasniju štokaviziranu verziju): Činmo ča Bog bude hotit.
… uklonit će Raba Grada, kuge, rati tere glada.
Godine 1443. mletačka je vlada odbila molbu Rabljana da dobiju liječnika, no bili su uporni te je liječnik ipak došao na Rab iako je općina za njegovo uzdržavanje pučanima udarila velike takse. Nedugo zatim, 1449. Rab će zadesiti i kuga – pomor 2/3 stanovništva, a nakon kuge, oko godine 1456. rapski su plemići počeli svoja imanja naseljavati došljacima koji su im od svega morali davati dio: zato je sve bilo gospodarevo, dapače i kokošja jaja! (L. II., 825). Iz molbi rapskih pučana od 5. 11. 1471. saznajemo – od kada su se Ungari et Turchi približili granicama po naredbi vlade i Rabljani sudjeluju u obrani. Međutim, šalju se samo pučani i to o svom trošku bez ikakve plaće. Plemići hoće od toga biti oslobođeni! Pučani se ujedno tuže na plemiće i zato što su za dan ‘Viktorije’ potrošili 100 lira umjesto za ‘dasku s balestrom’ na svoj način – narod se treba izvježbati u balestriranju radi eventualne obrane zemlje, a ne da plemstvo traži pare dobavljajući druge ratne igre i vježbe. Tuženje ne prestaje, dolaze i mnogi tuđinci koji zatim traže da ih se ubroji u građane. Dužd odgovara da oni ne dolaze u grad Rab već na otok Rab.
Dužd Krsto Moro piše 1471. rapskome knezu da su pašnjake dali Rabu kao zajednici te se oni moraju dijeliti između naroda svakih 10 godina, no doznalo se da pašnjaci nisu podijeljeni. Bilježe rapske kronike i kako je nastala razmirica između pučana i plemića oko opreme ratnih trirema za što su samo pučani trebali snositi terete. Plemstvo se pozivalo na stare običaje i privilegije po kojima je toga bilo oslobođeno. Nakon iscrpnih vijećanja 19. veljače 1481. vijećnici zaključuju: Pri otpremanju trirema po Dalmaciji, neka se postupa po starim običajima i povlasticama. Fra Odorik Badurina nadodaje: (…) pučani ostaše kraćih rukava! (L. II., 39).
Mletački je dužd Petar (Pietro) Lando u pismu rapskom knezu 1539. izrazio žaljenje (sic!) što rapski populari dižu svoj glas protiv odlaska na galiju jer je stvar već uređena u korist plemstva (ACA, 44). Dotični Joannis de Arbo i Jerko de Zaro obvezuju se 1543. urediti pitanje nekih galiota. Pojedince će osloboditi, no oni su (im) dužni platiti galiote koji će ih zamijeniti (L. II., 150). Don Petar Lemessich, glavni sakristan, 1662. godine izjavljuje u kuriji da su tri klerika koja zvone nezadovoljna jer više ne žele spavati uz zvona te da im je jedini posao zvoniti za dobro vrijeme. Don Petar moli biskupa da ih prisili da ostanu makar dok se ne pokupi ljetina jer on nema koga staviti na njihovo mjesto. No pravi razlog nezadovoljstva klerika bio je taj što im knežev sin s još nekolicinom prijeti nožem te ih noću uznemiruju. (L., III, 144).
Kuga je često harala Rabom, no i u bolesti nisu svi bili jednaki. Rapski su se zanatlije 1531. požalili knezu da oni sami moraju čuvati stražu na gradskim vratima. Knez je dosudio neka je i dalje čuvaju sami, a populares et cives nisu obavezni – jer je oduvijek bilo tako! (ACA, 44)
To čineći Bog će vidit, / i oće se na nas smilit,…
Prema Obredniku i Statutu Bratovštine 14. prosinac je određen kao zapovijedani blagdan za Grad i njegovu okolicu pa se članovi bratovštine kao i svi Rabljani pozivaju na poštivanje zavjetnoga blagdana. Stoga, utvrđuje tada Statut, u večer 13. prosinca na način kako to predviđaju pravila katoličke crkve uoči svih zapovijedanih blagdana je bdijenje, a na sam blagdan sveta misa i procesija kojima su obavezni prisustvovati klerici, pripadnici svih crkvenih redova, bratovštine Svetoga Tijela Isusova i Svetoga Kristofora, svi članovi kaptolskoga zbora kao i svi članovi bratovštine Svetoga Križa Proplakanoga. Sa zvonika katedrale zvoni zvono, a pjevaju se i pjesme u čast Proplakanoga.
U vremenu iščekivanja Božića bratja i sestre Svetoga Križa Proplakanoga zdušno su pjevali Obilna će dati lita, / vina, ulja tere žita, / još svakoga voća i zelja, / mira, zdravja i veselja ujedno moleći… na puk ovi ti smiluj se, / očuvaj ga zla svakoga, / i napasti duha zloga…
