Foto: Wikipedija
Andrija Maurović bio je stvarna osoba, s porocima i talentima koji su se mukotrpno sudarali u njegovu životu — ponekad rušeći ga, ponekad rađajući iz njega umjetnost koja traje.
Autor: Hrvoje Hodak
Rođen je 1901. u mjestu Muo u Boki Kotorskoj, a tijekom svog je života stekao nevjerojatnu reputaciju kao prvi veliki hrvatski strip-crtač i ilustrator, čovjek koji je znao svoj talent pretvoriti u novac, a zatim ga jednako nemilice trošiti na ljude, piće i društvo.
Kao ilustrator i strip-crtač, Maurović je ostavio neizbrisiv trag u kulturi. Početkom 1930-ih stvorio je neke od prvih hrvatskih stripova — Vjerenicu mača, Ljubavnicu s Marsa, Trojicu u mraku — i niz drugih radova koje danas smatramo temeljima domaće devete umjetnosti. Njegov stil bio je drugačiji: bez tipičnih “oblačića” teksta u vinjetama, s naglaskom na vizualnu snagu i izražajnost linije, tako da se njegovi crteži i danas čitaju kao vizualni romani koji vladaju prostorom papira bez pomoći riječi.
No, ono što uvijek fascinira kod Maurovića nije samo taj njegov stripovski izraz — nego oči kojima je gledao svijet. Nije ga zanimao svijet kao metafora, nego kao stvarnost. More nije plavo pozadinsko polje, nego energija i ritam; kamen nije dekor, nego element koji nosi težinu prostora; ljudi nisu simboli, nego protagonisti vlastite kože i kostiju. A kamo god je kročio, taj isti senzibilitet provlačio se kroz njegove crteže, skice i ilustracije.
To se posebno vidi u motivima koji su bliski onome što bismo mogli vidjeti i na otoku Rabu: svjetlost koja udara u kamen, linija obale koja se lomi o more, tihe uvale ispunjene nekom tišinom prije vala. Rab nije bio samo mjesto koje je posjetio — on je ovdje provodio više mjeseci godišnje, promatrao, upijao i zatim sve to urezao u svoj mentalni atlas vizualnih sjećanja.
Tu se, možda, najbolje vidi suština njegove povezanosti s lokalitetima poput Raba: nije to specifična slika koja se mora imenovati, nego osjećaj prostora koji ostaje u crtežu. U njegovim ilustracijama i stripovima, more se pojavljuje opet i opet kao nemirni lik — ne ravnodušan promatrač — i kao trajna metafora za dinamiku života.
Maurović je imao višestruke živote: boem, neumjeren trošitelj, ali i kasnije asket koji odbacuje svjetovne užitke — promatrač i preispitivač svega što je nekada volio. Ipak, njegova stvarna ostavština nije u životnim ekstazama ili padovima — već u onome što je ostavio na papiru i platnu: oblikujući i promatrajući ljude oko sebe bez uljepšavanja.
Kad danas gledamo njegove crteže, stripove i ilustracije, ne vidimo samo tehničku vještinu – vidimo pogled koji zna što vrijedi zapamtiti. I upravo zato, prostor koji je jednom vidio, poput Raba ili morskih obala, ostaje s nama kroz njegove crtačke linije. Ne kao ime na karti, nego kao očima upamćen svijet koji traje i dalje.
Autor: Hrvoje Hodak
Izvrstan članak i jako dobar izbor fotografija djela podcijenjenog umjetnika, osebujnog lika koji mnoga ljeta proveo na Rabu. Moj otac je imao kolekciju njegovih stripova koje sam i ja kao dijete čitao. Krajem šesdesetih godina prošlog stoljeća nekoliko puta sam ga vidio kako polugol trči uzbrdo strmim zagrebačkim Pantovčakom gdje je živio. Maurović je ljeta provodio na Rabu spavajući u unajmljenoj sobi kod obitelji Vidas (Maračić) u Kamporu. Prije pedesetak godina sam biciklom išao na posao i gledao ga kako trči prema nudističkoj plaži gdje se je zadržavao cijeli dan. U grad je dolazio rijetko, a nikad ga nisam vidio u društvu niti sam ikad s njim razgovarao (osim pozdrava “dobro jutro!”).
Hvala Hrvoje na ovom članku, podsjetio me na dobra stara vremena.
Puno hvala na komentaru. Lijepo je to čuti iz prve ruke. Nisam znao za te informacije, a Maurović, što god neki mislili o njemu, bio je i ostao je moj crtački uzor i stripovska fascinacija u vrijeme mojeg sazrijevanja i bavljenja stripom. Zato sam se i latio ovog teksta. Hvala još jednom, Hrvoje H.