Foto: RabDanas
Prije točno mjesec dana, 5. prosinca 2025., navršilo se 85 godina od smrti Marcela Kušara (1858.–1940.), jednoga od onih hrvatskih filologa čije ime danas češće susrećemo u znanstvenim fusnotama nego u javnom prostoru kojemu je cijeloga života pripadao.
Piše: Hrvoje Hodak
A Kušar nije bio tek kabinetni znanstvenik. Bio je filolog na terenu, pedagog u nemirnim vremenima, kulturni radnik i tihi, ali postojani branitelj hrvatskoga jezika i identiteta. I bio je – Rabljanin. Rođen na otoku Rabu, s njega je otišao u svijet znanja, da bi se na Rab, nakon burna i plodna života, ponovno vratio i na njemu umro.
Rab kao ishodište i povratak
Marcel (Marćel) Kušar rođen je 16. siječnja 1858. u gradu Rabu, u skromnoj obitelji u kojoj su se politika, zanat i narodna svijest isprepletali s borbom za svakodnevicu. Njegov otac Ivan, krojač i trgovac, bio je i osnivač Narodne stranke na Rabu – podatak koji mnogo govori o ozračju u kojem je Kušar odrastao. Kušar je prve školske godine proveo u talijanskoj osnovnoj školi, a njegovo je znanje hrvatskoga jezika u ranoj mladosti bilo oskudno. Kušar je školovanje nastavio u riječkoj gimnaziji, gdje se – prema vlastitim kasnijim zapisima – pod utjecajem profesora Tadije Smičiklasa prvi put ozbiljnije susreo s hrvatskom knjigom i idejama koje će u njemu probuditi trajnu strast prema jeziku i filologiji.
Rab će se u Kušarovu znanstvenom radu pojaviti ne samo kao sentimentalno ishodište, nego i kao predmet ozbiljne filološke analize. Njegova rasprava „Rapski dijalekat“ iz 1894. godine i danas je vrijedna u dijalektološkim istraživanjima. Kušar je rodni otok razumio kao mikrokozmos jezika – mjesto na kojem se prelamaju povijest, migracije, kultura i svakodnevni govor.
Beč, Dalmacija i znanost u nemirnim vremenima
Studij slavistike i germanistike u Beču, gdje mu je profesor bio glasoviti Franc Miklošič, otvorio je Kušaru vrata tadašnje europske filologije. Unatoč materijalnoj oskudici, završio je studij i započeo dug pedagoški put – od Kotora, preko Dubrovnika i Zadra, do Šibenika. Bio je gimnazijski profesor i javni intelektualac u vremenu kada je jezik bio jedno od ključnih političkih pitanja.
Kušarova „Povijest razvitka našega jezika“ (1884.) vrijedan je prikaz hrvatskoga fonološkog sustava i njegova indoeuropskog nasljeđa, a njegova „Nauka o pravopisu“ (1889.) kao cjelovitije djelo o hrvatskoj ortografiji snažno je utjecala na kasniji pravopis Ivana Broza. Kušar je zagovarao fonološki pravopis, ali ne dogmatski – tražio je prijelazna, razumna rješenja i pokazivao rijetku sposobnost objektivnog sagledavanja suprotstavljenih stajališta.
U Dubrovniku se posebno istaknuo u polemikama o dijalektima i nacionalnom identitetu grada. Njegovi tekstovi „Dubrovčani, jesu li Hrvati?“ bili su odgovor na političke i kulturne pritiske vremena. Kušar je jasno shvaćao da je jezik više od komunikacijskog sredstva – on je temelj kulturnog kontinuiteta.
Učitelj, urednik, skupljač narodnog blaga
Osim znanstvenih rasprava, Kušar je ostavio dubok trag kao pedagog. Njegove čitanke za srednje škole, tiskane u Beču i korištene diljem Dalmacije, Istre i Bosne, oblikovale su generacije učenika. Bio je predsjednik Matice dalmatinske, dopisni član JAZU-a, prevoditelj zakona i sudski tumač – čovjek institucija, ali i terenskoga rada.
Posebno mjesto u njegovu opusu zauzima knjiga „Narodno blago“ (1934.), monumentalni pojmovni rječnik narodnih riječi, fraza, poslovica i priča. To djelo nije samo lingvistička riznica, nego i kulturno-antropološki dokument prostora južne Dalmacije. U njemu se zrcali Kušarova svijest o vrijednosti narodnoga govora i pamćenja.
Povratak na Rab i tiha završnica
Nakon umirovljenja 1924. Kušar se s obitelji vraća na Rab. Taj povratak nije bio bijeg, nego smiraj. Na otoku je proveo posljednje godine života, okružen jezikom koji je proučavao i zajednicom iz koje je potekao. Umro je 2. prosinca 1940., u vremenu kada se Europa ponovno lomila, a mnoga kulturna pitanja koja je cijeloga života postavljao ostajala su otvorena.
Osamdeset i pet godina nakon njegove smrti, Marcel Kušar ostaje figura znanstvenika zavičajne povijesti. U vremenu brzih identitetskih zaborava, njegov rad podsjeća da je jezik živa baština zajednice. Rab je Kušaru dao ishodište i konačište – a on je Rabu i hrvatskoj filologiji ostavio trajno, vrijedno nasljeđe.
Autor: Hrvoje Hodak
