Foto: Arhiva RL-a / Damir Zurub, Vladimir Šoić
“Svestranost je Maričićeva vrlina i mana, a promjena jedina konstanta. Popis sportova kojima se bavi bogatiji je za nekoliko ekstremnih. Danas se fokusira na ronjenje na dah te edukaciju i istraživanja vezana uz ronjenje, ali je aktivan i kao osobni trener, snimatelj i fotograf”.
Tim riječima započeo je Hrvoje Hodak jedan intervju s Vitomirom Maričićem u glasilu PGŽ-a Zeleno i plavo (br. 46, travanj 2018.).
I zaista, nemoguće je barem malo proguglati bogatu Vitomirovu biografiju, a da se riječ “svestranost” nekako ne nametne kao prva asocijacija. Jer osim što je ovog ljeta vijesti i društvene mreže bombardirala informacija o tome kako je ovaj hrvatski ronilac na dah, po majci Rabljanin, oborio Guinnessov rekord u ronjenju na dah, koji je prije nekoliko dana i službeno priznat, izronivši nakon nevjerojatnih 29 minuta i 3 sekunde, Vitomir je poznat i po mnogočemu drugom.
Ističe se tako njegov doprinos spasilačkoj službi, za što je nagrađen od strane Crvenog križa i Hrvatske turističke zajednice, poznat je i po tome što je proputovao niz zemalja, po penjanju po raznim vrhovima na svim kontinentima (primjerice Elbrus ili Kilimanjaro), organiziranju nekoliko velikih ekspedicijskih projekata, ronjenju s morskim psima, opremanju penjališta, otvaranju škola, izložbi fotografija, snimanju filmova, osvajanju trofeja od triatlona do dizanja utega kao sportaš, volontiranju, a imao je uspjeha i kao trener. Bio je model i promotor za ronilačku opremu, a osim toga, s doktorima u riječkoj barokomori radio je i znanstveni rad.
U jednom intervjuu za Index, otkrio je i da mu, kada su mu doktori sugerirali prestanak bavljenja sportom, čak i zabranu, nije bilo ni na kraj pameti da ih posluša, ali i da to nije bio ni lak period za njega…
Boravio je i na Rabu, djelovao je i u udruzi „Kocka“, vodio je sekciju penjanja u Kocki, poznat je i po organiziranju penjališta u Loparu, imao je svoj doprinos u tome da Rab dobije knjižnice na otvorenom, a bio je i pedalinom do Jabuke… Angažiran je bio i u poznatom rapskom spotu pjesme „Happy“ (Pharrell Williams), koji je okupio pola otoka, a kojeg smo se nedavno prisjetili…
Naravno, ovdje je vjerojatno još čitav niz njegovih aktivnosti koje smo zasigurno zaboravili spomenuti, i kada bi se zapravo predstavila cijela Vitomirova biografija, bilo bi potrebno mjesta kao za čitavu jednu knjigu, no ovdje ćemo se usredotočiti na vijest koja je nedavno odjeknula brojnim medijima – obaranju Guinnesova rekorda u ronjenju na dah, a koji mu je prije nekoliko dana i službeno priznat.
Naime, 14. lipnja, u trometarskom bazenu u predvorju hotela Bristol u Opatiji, Vitomir je izronio nakon nevjerojatnih 29 minuta i 3 sekunde, postavivši jedan od najimpresivnijih rekorda na granici sportskih, medicinskih i znanstvenih mogućnosti. Kako bi mogao izdržati gotovo pola sata bez daha, Maričić se prethodno nekoliko minuta pripremao udišući čisti kisik, a i sam zaron izveden je na čistom kisiku. Cijeli program pratio je tim od pet sudaca i službenih mjeritelja vremena kako bi rezultat bio valjano registriran prema pravilima Guinnessove agencije za rekorde. U predvorju hotela okupilo se i stotinjak gledatelja koji su ispunili prostor i svjedočili ovom iznimnom događaju. (Index.hr)
Nakon obaranja (i službenog priznavanja) Guinessova rekorda u ronjenju na dah, odlučili smo popričati s ovim „čovjekom sa 1000 zanimanja“ (barem je tako glasio jedan naslov kada je bio nagrađen od Crvenog križa ili HTZ-a za doprinos spasilačkoj službi) o tajni njegova uspjeha, nekoliko njegovih životnih epizoda, daljnjim ambicijama, o čemu razmišlja dok roni, ali i o tome nedostaje li mu Rab. Razgovor donosimo u nastavku.
Vitomire, zaista ste jedan “svestran“ čovjek, ali posebnu pažnju privukla mi je informacija da ste neko vrijeme radili u cirkusu. Je li Vam cirkus bio neka odskočna daska za daljnje poduhvate?
Epizoda s cirkusom se zapravo slučajno dogodila. Ne mogu reći da sam radio u cirkusu, već da sam trenirao sa cirkusom, i to se slučajno dogodilo dok sam stanovao na Novom Zelandu. Privlačile su me cirkuske vještine i akrobacije, i imao sam priliku na Novom Zelandu trenirati u jednoj grupi u kojoj su prihvaćali početnike. Ubrzo sam se promaknuo u jednu malo napredniju grupu, budući da sam imao pozadinu drugih sportova kojima sam se bavio (npr. gimnastike – brojne stvari koje su mi trebale nalikovale su gimnastici). Bio je to jedan kratak period treniranja sa cirkusom, ali zato vrlo lijep, kojeg se rado sjetim, i koji je, nažalost, završio s jednom ozljedom… Ali eto, i to je jedna škola, i to je bilo jedno iskustvo koje je očito trebalo proživjeti.
Kojim povodom ste bili na Novom Zelandu, jer čujem da ste se onda neko vrijeme nakon toga vratili na Rab, i na Rabu ste se, navodno, onda počeli intenzivno baviti ronjenjem, u kojem ste nedavno oborili Guinnessov rekord?
Ronjenje sam vidio kao sport kojim bih se mogao baviti čak i kada sam ozlijeđen. Ronjenje mi je oduvijek bila ljubav, nema tu neke posebne tajne uspjeha
Prije Novog Zelanda sam stanovao na Rabu, čak sam radio i u školi na Rabu, a na Rabu sam počeo držati i školu penjanja za klince, u udruzi „Kocka“. Osim toga, bavio sam se još mnogočime na Rabu. Na Novom Zelandu bio sam u sklopu projekta End of the World. Ronim, inače, od malenih nogu, i nakon te ozljede na Novom Zelandu zainteresiralo me malo konkretnije ronjenje, jer mi se činilo da je to neki sport kojem bih se mogao posvetiti čak i kada sam ozlijeđen… I onda je ispalo da mi je jako dobro išlo, vjerojatno slijedom toga što sam imao jako dobru sportsku pozadinu, a i kako sam ronjenje radio od malenih nogu, imao sam i neku vrstu pripreme za takvo što. I tako je to onda nekako i krenulo…
Ulazio sam sve ozbiljnije i ozbiljnije u ronjenje, i počeo se profesionalno baviti time. Ronjenje mi je oduvijek bila ljubav, i nema tu neke tajne uspjeha, bio sam u jako dobroj fizičkoj kondiciji i spremi, na račun sportova kojima sam se prije toga bavio na jednoj visokoj razini, tako da sam imao prednost pred drugim roniocima, a osim toga, i naviknuo sam na to – pa odrastao sam na moru. Naravno, bilo je tu i ogromne posvećenosti ronjenju, pogotovo u prvim godinama, bilo je tu jako puno držanja daha i treninga u bazenu. Dakle, nije neka tajna, jako puno treninga, i života u sportu.
O čemu razmišljate dok ste pod vodom?
Ne razmišljam ni o čemu, to je jedna vrsta meditacije. I tu ima različitih varijanti meditacije za kojima čovjek posegne kada ta originalna meditacija, gdje apsolutno nema nekih misli, ne funkcionira, ali, ako je super zaron, onda ne razmišljam apsolutno ni o čemu.
Već smo se ranije dotakli Kocke, čiji ste bili aktivan član, a dobili ste i nagradu volontera godine. U to vrijeme bavili ste se i penjanjem. Kakve uspomene bude dani u Kocki?
Udruga „Kocka“ je zaista jedinstvena, i na razini Hrvatske, i stvarno je bila lijepa prilika i čast biti dijelom Kockine priče
Bilo mi je jako lijepo raditi u Kocki, upoznati članove i djecu, i to je jedna zaista jedinstvena udruga, i na razini Hrvatske, i stvarno je bila lijepa prilika i čast biti dio te priče. Mislim da je Rab jako sretan što ima jednu takvu udrugu kao što je Kocka.
Bavio sam se penjanjem u to doba, dosta intenzivno, dizanjem utega neposredno prije toga, kao i triatlonom, ali i mnogim timskim sportovima, te atletikom. Cijeli život sam nekako u sportu. U to doba, kada sam bio na Rabu, sam taman završio „dizačku“ karijeru i bio intenzivno u penjanju, i tako je nekako i krenulo to penjanje u Kocki. I opremili smo penjalište u Loparu, što je jedna od ostavština…
Imate li nekih drugih ambicija i planova?
Uvijek ima nekih drugih ambicija i planova, ali trenutno pokušavam malo više boraviti u Hrvatskoj i biti „na miru“, imam osjećaj da mi treba malo odmora od čestih putovanja, projekata, natjecanja i sl., tako da, vidjet ćemo kako će taj plan „odmora“ uspjeti, zasad ide dobro. Volio bih da imam više vremena za sebe i da više boravim kući, a između ostalog, i da posjećujem obitelj na Rabu malo češće, jer kako sam često po svijetu, eto, više ni ne stignem na Rab.
Kakav je osjećaj oboriti Guinnessov rekord?
Pa osjećaj je dobar, kao i svaki neki cilj ili uspjeh koji si zadate. Ali nije sada da se nešto drastično u životu promijeni. Te ciljeve treba shvatit s nekom rezervom. I kada stvarate svjetske rekorde, osvajate svjetska prvenstva, nije da se kao čovjek promijenite, ili da se vaša neposredna okolina dramatično promijeni. Ono što gradite mimo toga – a to su neki odnosi, prijateljstva, životne rutine, to vam ostaje neovisno o tome osvojite li vi rekord ili ne. I da nisam srušio taj rekord, ništa se ne bi promijenilo. To su samo neke životne etape, neki pokušaji koji se nekad dogode, nekad ne, i moramo biti spremni na neuspjehe, jer tek kad smo spremni na neuspjeh, onda smo stvarno spremni i na uspjeh.
Priredio i razgovarao: Lucian Borić Foto: Arhiva RL-a / Damir Zurub, Vladimir Šoić
