Home Vijesti Kristina i Vito – End Of The World – Novi Zeland ili do kraja svijeta i natrag u godinu dana

Kristina i Vito – End Of The World – Novi Zeland ili do kraja svijeta i natrag u godinu dana

0
Kristina i Vito – End Of The World – Novi Zeland ili do kraja svijeta i natrag u godinu dana

Foto: Foto: Vitomir Maričić

Ako znamo da je riječ o visokoobrazovanim mladim ljudima, koji su svojim profestionalnim i volonterskim nastojanjima, ponajviše kroz nesebičan rad unutar Udruge za djecu i mlade KOCKA, uvelike utjecali na podizanje kvalitete života mladih na otoku Rabu, jasno je zašto je njihov „odlazak“ bio predmetom razgovora Rabljana na mnogim jutarnjim kavama, a najavljeni „povratak“ svima se činio dalek i vrlo upitan. Ipak, i ovoga puta, vratli su se baš kako su i planirali, a da ne bi opet sami izvodili zaključke o tome kako im je bilo, odlučili smo s njima napraviti poduži intervju.

Proteklih godinu dana nije vas bilo po otoku…

KRISTINA – Primijetili ste? Da, s otoka i iz Hrvatske otišli smo u rujnu 2015. a vratili se krajem kolovoza 2016. godine. Dakle, gotovo godinu dana. Naš krajnji cilj bio je Novi Zeland, točnije – najdalja naseljena točka do koje smo mogli stići iz Hrvatske, ali smo na putu do tamo i natrag prošli, vidjeli i doživjeli i neke druge zemlje, pa je iskustvo bilo još bogatije. Na putu do tamo bili smo u Vijetnamu, Laosu, Mianmaru, na Filipinima, Tajlandu i u Australiji. Onda smo se na Zelandu situirali, radili 3 mjeseca pa uzeli 2 slobodna da ga prođemo uzduž i poprijeko. Kad smo i tu želju ostvarili vratili smo se na posao skroz do srpnja, a onda smo krenuli na naš put Pacifikom (Samoa, Fidži i Tonga) pa natrag prema Hrvatskoj preko Tajvana, Južne Koreje, Japana i Kine. Europske zemlje koje smo prošli do tamo i natrag ni ne računamo, ali eto – bilo je to jedno jako lijepo putovanje.

VITO – Da, eto malo odmora od otoka i Hrvatske. Pa čak i Europe, iako puno veći odmor je bio od nekog stanja svijesti koji je tu prisutan nego što je to bio čisto geografski. Civilizacijski je to na našoj razini u najmanju ruku, sve je to zapadna kultura, čak mi malo i smeta amerikanizacija u nekim segmentima, ali vrlo se lako naviknuti na to da sve funkcionira i da su stvari koje bi trebale biti jednostavne, zaista jednostavne i da je državni aparat na usluzi korisnika, tj. nas građana. Ortodromski je to „samo“ geografski antipod, a po nekim drugim pitanjima, skroz na mjesecu.

Uvijek vrijedi nešto napraviti, isprobati, iskusiti. Ako nekad žalim za nečim, to je onda jer nešto nisam napravio. (Vito)

Zašto Novi Zeland?

KRISTINA – Novi Zeland mi je oduvijek bio velika želja, al’ s obzirom koliko je daleko (dva puna dana putovanja avionom) i koliko je skup, jednostavno nije bilo prilike za neke posjete unutar godišnjih odmora. Ideja za ovaj put javila se kada je Novi Zeland po prvi puta otvorio mogućnost prijava za Working Holiday vizu za našu zemlju. Vito me je pitao ako sam za, bez previše razmišljanja smo aplicirali i nedugo nakon saznali da smo oboje primljeni među prvih 100 Hrvata koji će na Zeland ući s tom vizom. Na poslu sam tražila godinu neplaćeno i to je bio početak našeg puta i za mene do sada najbolje godine u mom životu. Zaista smo iskoristili svaki dio te godine i naučili jako puno o sebi, nama i drugima.

VITO – Novi Zeland je jedan od onih putničkih klasika, svakako je svjetska top destinacija i samim time mi je intrigantan, ali tu je i niz drugih nekih sitnica kao neki prirodni fenomeni, mogućnost za bavljenje ekstremnim sportom, prvenstveno surfom. On je dobra baza za Pacifik, što je daleko veća želja od samog Novog Zelanda. Za takav jedan đir, potrebno je ili imati više godina vremena ili imati financijske mogućnosti, a NZ je tu isto odličan izbor, naime dosta je lako naći posao, pa je ovo putovanje koje je samo sebe isplatilo. Također, ovo je bila idealna prilika da ostvarim jednu ideju, ideju odlaska na kraj svijeta. Kraj svijeta smo locirali kao antipod Kvarnera, a to su upravo Chatnam otoci koji su usred Pacifika, ali su pod Novim Zelandom. Matematički, suprotne koordinate upadaju u ocean, ali ovo je najbliže njima.

Posao?

KRISTINA – WH viza omogućila nam je da radimo cijelo vrijeme boravka na Zelandu. Jedini problem s tom vizom je što poslodavca treba mijenjati svaka tri mjeseca. Iskustvo rada na Zelandu bilo mi je nešto što ću zauvijek pamtiti. Naime, nije baš da te svatko želi odmah zaposliti jer kod njih neke naše diplome ne vrijede i puno im je važnije iskustvo rada (posebno novozelandsko) nego neki papir. Ali, kad jednom dobiješ posao (ja sam nakon dva tjedna) i kad se na njemu dokažeš, sva ti se vrata kasnije otvaraju i osim što reference zaista puno znače, nemalo puta se dogodi da ti bivši poslodavac javlja za novo radno mjesto. Ja sam cijelo radno iskustvo na Zelandu stekla u dječjim vrtićima u kojima sam većinom radila s bebama. Njihov porodiljni traje samo 3 mjeseca pa su mi tako bebe bile zaista bebe, od 4 mjeseca starosti na gore. Bilo je to divno iskustvo, što zbog beba, što zbog divne atmosfere na poslu, suradničkih i podržavajućih odnosa. Radila sam na ukupno sedam vrtića – jednom lancu u kojem sam pratila 3 vrtića, jednom privatnom u kojem sam bila jedina bjelkinja, jedinom vrtiću za gluhe i djecu s većim teškoćama u razvoju i najskupljem, tradicionalnom novozelandskom vrtiću namijenjenog isključivo dječacima. Vrlo bogato i raznoliko iskustvo, moram reći, ali klima u kojoj se radi, odnosi i uređenost svuda su na visokoj razini.

VITO – Ja sam posao tražio posvuda i na sve načine. Ideja je bila dobiti nova, zabavna iskustva bez nekog pretjeranog dugoročnog vezivanja, kako bi mogli biti pokretni i putovati. Prijavljivao sam se za kauboja, pilota, hvatača kokoši, visinskog radnika, trenera, IT stručnjaka, vodiča… više-manje sve. No nije baš najzgodnije pogoditi puno radno vrijeme s dobrom satnicom i ne velikim obavezama i vezivanjima ugovornog tipa i slično. Na kraju sam radio najviše kao builder – graditelj, gradio sam kuće od temelja do krova u malim timovima ili nekad samostalno, radio sam kao krovar – radnik koji polaže kompleksnije industrijske krovove i zaštitu na vrhovima zgrada i u vodovodu. Iskustva s kolegama su mi bila odlična, napredovao sam brzo, posao nikad nije bio ispred komocije radnika u smislu da je svima uvijek važno da se na bilo kojem poslu radnik osjeća dobro i ugodno, da ima slobodnog vremena i da na taj način može dugoročno raditi i dati sve od sebe. Ovo je zemlja gdje se kvalitetni radnici brzo uočavaju i adekvatno cijene, a prijašnje iskustvo u poslu na Novom Zelandu je ključno, tako da je moja cijena na tržištu nakon prvog posla odmah skočila, a na zadnjem poslu koji sam radio, iako sam se zaposlio kao nekvalificirani radnik (konkretno krovar), zbog toga što sam se na ranijim pozicijama pokazao kao odgovoran i sposoban, početna plaća mi je bila za nijansu veća nego mojem šefu. Politika firme je logična i jasna, dobri radnici rade dobar posao i osiguravaju budućnost firme. Zato im u pravilu nije problem ulagati u radnike.

Godina je zvučala puno kad smo odlazili, a preletjela je u trenu. Treba mrvicu hrabrosti, a dobijete nevjerojatno puno. (Kristina)

Način života? Cijene? Smještaj?

KRISTINA – Nas dvoje se inače trudimo jeftinije putovati jer tako nekako skupimo puno više onih pravih iskustava s puta. Na Zelandu smo tako housesittali, tj ljudima čuvali kuće, biljke, poštu i životinje dok oni putuju. Taj nas je vid smještaja ubacio u društvo na jedan brži način, otvorio mnoga neočekivana vrata, ali i spasio od dodatnih troškova s obzirom da je stanarina na Zelandu najskuplja stavka. Za dvoje ljudi u jednoj sobi ili manjem stanu izdvojit ćete cca 250 dolara tjedno. Osim što nismo morali izdvajati novac za stanarinu, izuzev prvih mjesec dana dok nam nije krenulo sa housesittingom, imali smo svoje posuđene kućne ljubimce za koje nam se baš bio gušt brinuti. Novozelanđani su jedan od najopuštenijih naroda na svijetu, prema mojoj procjeni. Puno rade, ali zato je svo vrijeme izvan posla isključivo njihovo i za njihovu obitelj. Iza 8 navečer nije pristojno nikoga zvati na telefon i ometati. Nemaju kulturu ispijanja kavi, ali zato imaju kulturu piknika i svi su parkovi uvijek puni ljudima koji roštiljaju, jedu, treniraju, posebno vikendom

VITO – Cijene su visoke u prosjeku, cijeli standard je viši, međutim to se sve kompenzira i na kraju ispadne da je i apsolutno i relativno tamo puno toga jeftinije. Važno je da postoje mogućnosti. Ako ćete malo pripaziti na cijene hrane, proći ćete jeftinije nego tu. Roba, sportska oprema i slično, uvijek ima popusta i akcija i u pravilu sve što sam kupovao kupio sam jeftinije nego tu. Smještaj je skup, ali može se i besplatno kampirati. Dakle mogućnosti uvijek postoje, to je najvažnije. Uvijek ima premium stvari za kupiti, ali i jeftinih. Flea marketi i razne tržnice imaju hrpu super povoljnih stvari. Gorivo je slično kao i tu, ali automobila ima puno veći izbor i puno su jeftiniji. Mi smo recimo kupili velikog Mitsubishi Legnuma s kompletnom opremom, stalnim pogonom na sva 4 kotača i V6 motorom za nekih 1000 eura. Vozio nas je uzduž i poprijeko Novog Zelanda i spavali smo u njemu i koristio sam ga za posao. Napravili smo na njemu nekih 15, 20 tisuća i prodali ga za 1300 eura. Ono što se plaća više su usluge. Ali, ako radite i zarađujete tu, onda je i to relativno jeftinije.

Što vas se najviše dojmilo, iznenadilo?

KRISTINA – Definitivno ljudi. To što svatko živi svoj život ne baveći se drugima. Jako su opušteni i pristojni. Hodaju uokolo bosi, sjede po travi gdje stignu, prije nego na klupicama, stolicama, itd. Moguće je zajedno vidjeti osobu u pidžami i osobu u odjelu i nitko se na to neće okrenuti (osim nas pridošlica kojima je to u početku čudno). Isto tako sve te različitosti koje smo upoznali, ne samo na Zelandu, nego i cijelim putem. Toliko kultura, jezika, naroda, tetovaža, mirisa, boja. Meni je super bilo raditi u vrtiću iz razloga što sam osim engleskog jezika morala učiti i maorski jer im je to jednako tako službeni jezik, ali kako su djeca od svuda, odjednom shvatiš da pozdravljaš i na jeziku Samoe, Fidžija, Tonge, Kineskom, Japanskom, europskim jezicima…

VITO – Mene je najviše oduševila dostupnost svega. Sve je moguće nabaviti, naučiti isprobati. Bez ikakvog predznanja, moguće je jedan vikend skijati, drugi voziti avione, treći skakati skydiving, četvrti otići na kitesurf. Što god zatreba za bilo kakvu aktivnost, popravak, istraživanje, dostupno je u trgovini. I druga stvar, to da u šetnji vidiš sve moguće narode, čuješ sve moguće jezike i svima je sve kul. Komentirati utakmicu na poslu s tipom iz Walesa, NZ, Cookovog otočja, Zimbabwea, Koree, Tonge i Španjolske. Pa super. Učenje svega i ekspanzija uma na svakom koraku. Hrvatska nakon toga izgleda kao zaseok, meni posebno drag zaseok s mnogim svojim prednostima, ali da, mala plemenska zajednica gdje ljudi istinu traže pred oltarom ili u žutoj štampi i još muče muku s političkim uređenjem, lakovjernim ovcama i podlim vukovima.

Što svakako treba posjetiti i na koji način najbolje doživjeti ovu destinaciju?

KRISTINA – Teško mi je izdvojiti jednu dvije stvari jer cijeli NZ je jedan veliki nacionalni park. Kad bih morala birati samo nešto gdje bih se vratila, bila bi to Kairkoura – grad koji je kao zoološki vrt na otvorenom. Šetaš gradom i gledaš morske lavove kako se lijeno izležavaju, iza njih skaču dupini, u daljini najdublje zarone rade kitovi. Ali nema mjesta na koje se ne bih vratila na Novom Zelandu. I definitivno preporučam roadtrip. Navozit ćete se sigurno jer nije NZ tako malen kako nam izgleda, ali ćete svašta lijepog na cestama doživjeti i vidjeti. Doduše, pazite da uvijek imate benzina jer negdje ćete voziti satima bez da naiđete na živu osobu.

VITO – Nisam klasičan posjetitelj neke zemlje i više me zanima kako se stvari zbivaju na dnevnoj bazi i kako ljudi žive nego toliko znamenitosti. Novi Zeland ima jako malo toga što nisam nikad prije vidio. Većina toga će se naći i u Europi. Naravno ima stvari koje su tu jedinstvene, bez daljnjeg, ali meni je bitno što se može raditi, a NZ je odličan za isprobavanje novih stvari. Preporučam surf. Valovi i kultura surfa su vrhunski. Rentati konja i prejahati zemlju je isto zgodno. Nabaviti bilo kakav retro auto, kladim se da se negdje nađe i batmobil. Otići na skydiving. Kod nas za skydiving trebate godine vremena i gomile novaca. Tu dođeš i skočiš. Ne govorim o tandemu, naravno. Ne kompliciraju više nego je potrebno u tim stvarima. Tako da je meni NZ zemlja za skupljanje iskustava i bavljenje sportovima u prirodi.

Savjeti za one koji će možda ići nakon vas?

KRISTINA – Ja bih definitivno preporučila otići i vratiti se kao mi – preko nekoliko zemalja, jer mislim da je sam put od dva dana direktnog leta prenaporan. Ali, ako idete direktno i ako vam nije važan termin, možete naći povratne karte po pristojnim cijenama. Isto tako predložila bih neki posao po putu jer Zeland nudi toliko toga što je šteta ne isprobati, ali sve zaista košta. Prođite ga uzduž i poprijeko, od sjevera gdje se sudaraju Tasmansko more i Pacifik, što je prema Maorskim legendama sudaranje muške i ženske energije i zaista je impresivno i bučno, do krajnjeg juga, točke najbliže Južnom polu gdje zaista pušu hladni vjetrovi i stabla stoje toliko ukoso da nisi siguran vidiš li dobro. Obavezno kupite auto, jer ga tamo lakše i brže nego igdje možete i prodati, a javni prijevoz je zaista loš. Skinite si aplikaciju WikiCamp i s njom pronađite sve besplatne kampove koji nude i najljepše wc-e s papirom, roštilj i tome slično. Čak i na Zelandu možete jeftino putovati. A ukoliko ostajete neko vrijeme definitivno preporučam da se učlanite na stranicu za housesittere i upoznate nove ljude, te živite u mnogim preslatkim novozelandskim kućicama.

VITO – Uzmite vreću novaca ili odvojite puno vremena. Ne zaboravite da je Pacifik samo jedan let dalje.

Zgode? Nešto i s putovanja tamo/natrag?

KRISTINA – Bila je to zaista dobro iskorištena godina, pa je samim time i bila puna svakojakih zgoda. Npr. na moj su nam rođendan opljačkali auto, a najbolja stvar je bila kako s policijom sve rješavaš preko e-maila, i kako ti odmah nude psihološku pomoć i podršku. Vito se bavio cirkusom, doslovce, pa je na treningu otkinuo tetivu bicepsa. Preko njega smo tako upoznali kako funkcionira taj super novozelandski zdravstveni sustav i saznali da su sve osobe na NZ osigurane od strane države u slučaju bilo kakve nesreće. Nije li to divno i da ne povjeruješ? Da stvar bude bolja, nakon gotovo hotelskog tretmana zvali su ga doma ako mu treba pomoćnica po kući, s obzirom da je sad ozlijeđen. On je naravno rekao da ima mene koja volim raditi sve po kući pa tako nismo dobili dodatnu pomoć. Nisam mu zbog toga nanijela nikakvu drugu ozljedu.

VITO – Nezahvalno je sad tako u par rečenica sažeti što se zgodno dogodilo u godinu dana u 10tak zemalja… Prvi put smo uspjeli zakasniti na avion. Došli u krivo vrijeme zapravo. Krenuli na Fidži bez vize i nekako se jedva izvukli i ipak ušli zemlju. Skupljao sam kazne za brzu vožnju gdje god sam stigao jer nisam znao da to na Zelandu dobiješ doma nakon mjesec dana, nitko te nikad ne zaustavi. Zapravo, nismo nikad imali nikakvu interakciju s policijom osim ako smo je mi tražili. Jedne noći u novoj kući nam se upalio alarm i pas je poludio od lajanja i mislili smo da nas netko pljačka. Nismo nikad saznali što se točno dogodilo. Učio sam pilotirati avionom. Letio sam paraglajderom. Osvojili smo auto na nagradnoj igri i vratili ga jer su tražili da ga osiguramo. Nazvali su dijete na Tongi po meni. Umalo sam dobio gažu u cirkusu, ali me spomenuta ozljeda udaljila od sporta na neko vrijeme. Jeli smo tradicionalni pacifički nedjeljni ručak s obitelji kod koje smo stanovali. Vidjeli Kineski zid, šumu bambusa u Japanu, žive ribarnice u Koreji, jeli divovske lignje u Tajvanu. Plivali smo u moru s kitovima i dupinima. Puno smo radili, puno se zabavljali, puno štedjeli, puno trošili, svašta jeli, svašta probali, puno putovali, puno učili, bilo nam je vruće za poludit i smrzli smo se k’o pingvini. Dogodio nam se život.

Zašto je vrijedilo otputovati na godinu dana?

KRISTINA – Mnogo je razloga. Vidjeti svijet, upoznati ljude, kulture, naučiti jezike… Upoznati sebe, suočiti se sa strahom od ostavljanja svega i odlaska u posve nepoznato, prihvatiti izazove. Vidjeti drugačije ono gdje si bio i one s kojima si bio. Vidjeti postojeće odnose iz druge perspektive i njihov razvoj kroz neko vrijeme. Razviti nove. Vidjeti koliko si snalažljiv, sposoban. Usuditi se. Ostvariti snove. Koliko god je bilo teško otići u početku, i koliko god ponekad nije sve išlo po planu kojeg smo imali, zaista znam da mi je to bila najbolja odluka ikad i da je sve bilo baš kako je trebalo biti.

VITO – Uvijek vrijedi nešto napraviti, isprobati, iskusiti. Ako nekad žalim za nečim, to je onda jer nešto nisam napravio.

Zašto ste se vratili?

KRISTINA – To se i ja nekad pitam. Vratili smo se jer je moja godina neplaćenog završila i trebala sam biti natrag na poslu sa 1. rujna, a ja jako volim ovaj svoj posao. Iako, NZ mi jako nedostaje, kao i posao tamo, pa se često pitam je li to bila u konačnici dobra odluka. Imamo i tu stvari koje nas još čekaju i koje smo htjeli zgotoviti. A tko zna? Drveće nismo tako da „korijenje“ možemo pustiti bilo gdje.

VITO – Nekako je okvirni plan bio vidjeti tamo što dalje, a u slučaju da nemamo ideju, vratiti se da Kris nastavi s poslom, a i meni su se rodile razne ideje i projekti, obiteljske situacije i stvari zbog kojih je puno praktičnije biti tu. Kako nismo imali imperativ ostanka, inercija nas je nekako odvela u ovom smjeru natrag. A i moja ozljeda je nekako dosta išla tome u prilog. Novi Zeland neće nikamo.

Poruka za kraj?

KRISTINA – Ostvarujte svoje snove. Život je prekratak i vrijeme brzo leti. Godina je zvučala puno kad smo odlazili, a preletjela je u trenu. Treba mrvicu hrabrosti, a dobijete nevjerojatno puno. I još jedna poruka – budite prijateljski raspoloženi prema svima, nemate pojma kako je divno kad su svi dragi i pristojni i kad hvala, molim, izvoli i oprosti nisu samo riječi koje ponavljaš kad te učiteljica pita u školi. I onaj težak dan, prijateljski nastrojen stranac itekako uljepša, i u svijetu, i na Rabu .

Više informacija i fotografija s ovog ali i drugih putovanja možete pronaći na Fb stranici ekspedicija.net, a fotografija na Instagram profilima: @kristinaribaric i @vitomirmaricic