Foto: Arhiva lista Rab (br.3-1987.)
U našoj rubrici “Lica Raba” ovoga se puta prisjećamo gospođe Ruže Šćerbe i to kroz razgovor kojeg je u travnju 1987. godine, za potrebe lista Rab, s njom vodila naša dugogodišnja i draga suradnica gospođa Mira Belamarić. Oni kojima sjećanja dopiru u vrijeme kada je u gradu Rabu postojala prodavaonica koju su svi zvali imenom njezine radnice, zasigurno nose i neke vlastite uspomene na gospođu Ružu. Intervju s njom, prvi puta objavljen prije 38 godina, donosimo u cijelosti. (H.H.)
BUTIGA “U RUŽE”
Razgovarala: Mira Belamarić iz arhive lista RAB br. 3 (svibanj 1987.) za objavu priredio: Hrvoje Hodak
Nije neobično da se prodavaonice nazivaju, pored novog imena, po svome, primjerice, predratnom vlasniku. Rjeđe je, međutim, i stoga zanimljivije da trgovinu nazivaju po njenom radniku. Upravo takav je slučaj s prodavaonicom na Rabu koju svi znamo pod nazivom “U RUŽE”.
Bio je to dio povoda da posjetimo Ružu Šćerbe u njenom domu.
U jednoj od mnogobrojnih uskih poprečnih “kala” koje spajaju GORNJU i SREDNJU ulicu, iza visokog, svježe oličenog bijelog zida, ulazi se u malo oazu-dvorište. Nježno proljetno zelenilo daje naslutiti kako izgleda rascvjetalo ljeto i svu intimnost malog kutka među sivim zidovima okolnih kuća.
Tu, tiho među cvijećem i pticama u krletkama živi Ruža sa suprugom Bepom.
– Svoje zanimanje sam odabrala nimalo slučajno. Još kao mala voljela sam boje, posebno cvijeće na tekstilu – puno različitih boja, mogućnosti da ih slažem. Školu sam završila u Rijeci, kratko radila na Pagu, a prvo zaposlenje na Rabu dobila sam u bivšoj drogeriji kod Sandalića. On mi je bio strog, ali i dobar učitelj na početku mog rada. Kasnije sam radila kao poslovođa u mnogim trgovinama naše Srednje ulice. Ipak, najviše sam voljela rad s tekstilom.
Godine 1970. došla sam u ovu „moju“ trgovinu i tu ostala do mirovine 1983. godine.
Ruža govori tiho, pomalo sjetno. Međutim, kada se osvrne na rad u “svojoj” trgovini vidno živne, naprosto se preobrazi i opet je ona, nama svima znana, Ruža.
– Puno toga sam žrtvovala za svoj posao. Ništa mi nije bilo teško jer sam iznad svega željela da kupci budu zadovoljni, kako izborom robe, tako i uslugom. U svako doba dana i noći bila sam spremna otvoriti prodavaonicu i uslužiti kupca, a takvih je trenutaka bilo mnogo, bilo da se radilo o smrtnom slučaju, odlasku u bolnicu ili slično. Tragala sam uporno makar i za 5 dkg vunice, ukoliko je “mojoj” mušteriji nedostajalo baš toliko da završi započeti rad. Zadovoljstvo je bilo učiniti ljude zadovoljnima.
Robu sam nabavljala vodeći računa, osim cijene i kvalitete, i o potrebama “mojih” otočana, vezano uz običaje, posebno uz nošnju naših žena sa sela. Gledala sam da imam boje i dezene kakvi se nose u našem kraju. Znalo se kod “mene” naći lijepih facola, traversa pa i punijih crnih čarapa kakve nose naše starije žene.
Da, zaista sam u toj prodavaonici radila ne kao na namještenik, nego kao da je moja vlastita.
Stariji mještani znaju, mlađi možda manje, da ste vi sestra poznate rapske revolucionarke Fumice Mlacović?
Fumici i meni mladost je bila puna ideala. Sve bi tada napravile što je bilo u našoj moći. Nije bilo NEĆU, NE MOGU. Svi smo tada bili kao jedan. Fumica je bila starija od mene, aktivnija, više toga je znala. Ja sam bila mlađa, ali zajedno smo prenosile poruke, sabirale vunu, prele i plele čarape borcima. Poznato je kako je tragično i svirepo ubijena Fumica. Meni je to dalo snage da nastavim s ilegalnim radom i poslije njezine smrti.
Kako provodite ove, za razliku od radnih, mirne umirovljeničke dane?
– U mirovinu sam otišla s više od 40 godina radnog staža, Sada sam više kod kuće, pletem, uzgajam cvijeće, razmišljam o nekom lijepom putovanju na koje možda i neću krenuti jer, mirovina je mala (7 starih milijuna). Međutim, ja puno i ne trebam. Zadovoljna sam, ali često i tužna, razmišljajući o ljudima koji su u slabijoj situaciji od moje, a ne mogu im pomoći
Ima li među vašim bivšim načnicima ili suradnicima netko za koga bi se moglo reći da je, ili će biti, vrstan trgovac?
Ima, kako ne! To je primjerice Nada Vidas koja je primila prodavaonicu od mene. Francika Blagdan je vrijedan radnik. Vrlo dobar trgovac je i Jadranko Deželjin i šteta je što je otišao iz grada. Moram reći da sam uvijek željela mladima prenijeti svoje iskustvo, dati im do znanja da kupac prilikom ulaska u trgovinu mora biti pozdravljen i ljubazno uslužen. To je garancija da će iz prodavaonice otići zadovoljni.
Ipak, najvažnije je da cijene svoj posao, da ga ne omalovažavaju.
Dobila je Ruža mnoga društvena priznanja, Za svoj rad u tijeku NOB-a ima Orden za hrabrost i Medalju zasluga za narod. Dobila je i Općinsku plaketu, Diplomu samoupravljanja i Priznanje za doprinos u unaprjeđivanju turizma. Umjeli su ljudi nagraditi svoju izuzetnu radnicu u tijeku njenog života i rada. Vjerujemo da joj ona donose puno lijepih sjećanja u miran umirovljenički život.
A prodavaonice, one vjerojatno dobivaju svoje nazive po robi koja se u njima prodaje, po radnoj organizaciji u sastavu koje posluju, ili, jednostavno, kao u rapskom slučaju – imaju svoj broj.
Bilo bi, međutim, lijepo da se prodavaonica koju svi zovemo “U RUŽE” ili “KOD RUŽE”, tako i službeno zove.
Ipak, bez obzira na to, mi kupci ćemo je i nadalje nazivati prodavaonicom “U RUŽE”, a s obzirom da je tako nazivaju i djeca, ovaj će naziv trgovine trajati još dugo, dugo na radost i priznanje Ruži Šćerbe, vrijednoj trgovačkoj radnici.
Razgovarala: Mira Belamarić iz arhive lista RAB br. 3 (svibanj 1987.) za objavu priredio: Hrvoje Hodak
Povezana vijest
Iz podužeg razgovora za tiskano izdanje Rapskog lista, kojeg smo početkom 2015. godine vodili s danas nažalost pokojnim gospodinom Josipom […]
