Foto: Hrvoje Hodak
Dok smo bili djeca nismo ni znali koliko smo bili počašćeni što u našem susjedstvu u Grpama živi Merlo. Poput Diogenesa, i Merlo je živio pustinjačkim životom, no za razliku od velikog grčkog cinika, nije spavao u bačvi (osim kad je padala kiša pa bi prokišnjavalo) i danju tražio svijećom poštena čovjeka.
Merlova kuća bila je navrh Grpa, odmah iznad mjesne šterne. Osebujan kakav je bio, nadimak je vjerojatno dobio po čarobnjaku Merlinu jer je izgledom nalikovao upravo njemu. Duge sijede kose, mršav i koščat, tek ponekad bi izmigoljio iz konobe i penjao se vanjskim skalinama na kat gotovo razrušene kamene kuće. Mi djeca običavali bi se sakriti iza ruba šterne i viriti na Merlovu kuću.
U mašti klinaca uvijek su se stvarale priče o Merlu: te on je bivši učitelj, pa da je filozof, pa luđak. No nitko od djece i starijih nije razumio što zapravo Merlo želi od života. Uostalom, kad smo odrasli, malo tko je od nas otkrio što to uistinu želi.
Merlo je definitivno bio pustinjak koji je dopuštao da u toj kamenoj samoći njegove kuće žive gušterice, miševi, zmije i spokoj koji je vonjao na ukiseljeno vino u razbijenoj i napola truloj bačvi. Slabo je komunicirao s ljudima, a oni koji su ga znali od njegove mladosti puštali su ga na miru i pokušavali razumjeti njegovu potrebu za izolacijom. Ponekad bi nešto poluglasno promrmljao iz svog utočišta, a mi djeca bismo se preplašili i razbježali po kamenim uličicama sela.
Jednog jutra netko je odveo Merla autom. Bilo nam je čudno da je Merlo samo tako otišao u nepoznato. Osjećajući se sigurnima, balavurdija iz Grpa uputila se prema rastočenim drvenim vratima njegove kuće. Bog zna što smo očekivali zateći. Oskvrnuvši njegov dom nismo otkrili ništa spektakularno. Hlače, stol, jakna, madrac i zapah ustajalog zraka. Netko nas je potjerao s naše ekspedicije i mi smo otrčali pod murvu kujući priče o čovjeku kojeg nikad zapravo nismo upoznali.
Sutradan se začuo auto pred dvorom njegove kuće. Izašao je uredno podšišan muškarac u čistoj robi, izbrazdana lica. „Merlo!“ prošapta netko. Čak su mu i nokti bili uredno podrezani. Auto je zalupio vratima i otišao ostavljajući Merla da sam stoji pred svojom kućom. Tromo se popeo na kat i nestao u kući koju smo jučer posjetili. Bojali smo se da će otkriti našu nepodopštinu te da će nas zatočiti u konobi i mučiti zmijama ne bi li nam se osvetio. Izašao je kojih sat vremena kasnije u starim odrpanim dronjcima i opet nalikovao Merlu kojeg smo poznavali.
Kako netko može provesti cijeli život u samoći? To me pitanje godinama mučilo. Merlo je zapravo bio učitelj svima nama. Živeći skromno i u skladu s prirodom on je, barem mene, naučio da ne treba trčati za bogatstvom jer bogat si onoliko koliko očekuješ od života. Njegovo bogatstvo mjerilo se u razrušenoj kući punoj samotničkog života, zdjelici juhe, utaženoj žeđi i druženju s kukcima i beštijama. Njemu je paučina u kosi bila kraljevska kruna, a probužana majica carsko odijelo. Nije patio ni za čime. Jednom prilikom, u rijetkom trenutku lucidnosti, rekao je mom ocu: “Ne razumin oveg našeg čovika ki prodaje metar kvadratni svoje zemje! Ako već prodaje didovinu, triba bi uz metar kvadratni prodavat i metar dubine jer i to je njegovo!“
Merlo nas je naučio da treba cijeniti svoje i prodati tek u krajnjoj nuždi. Nitko ga nije poslušao. Prodala se zemlja po metru kvadratnom, razdijelilo nepoznatim ljudima i sad, umjesto kamenih kuća naše prošlosti, imamo betonska apartmanska naselja. Više se ni ne vidi more od kuća. Kao da je to važno kad je domaći čovik dobio dobar pogled na novac. Sada, ovako s odmakom, razumijem Merla te poželim mir i samoću u skromnom domu kojeg rese razigrane gušterice. Merla više nema. Možda negdje gore s Diogenesom traži poštena čovjeka ili ga je pak Diogenes našao u njemu. Tko će ga znati. Merla nitko nije dobro poznavao, a toliko smo mogli naučiti od njega.
Autor: Krešimir Butković
