Home Vijesti “To su ljudi!” | 41 godina od kada su ribari Josip i Sanjin Poldan herojski spasili padobrance u nevolji

“To su ljudi!” | 41 godina od kada su ribari Josip i Sanjin Poldan herojski spasili padobrance u nevolji

0
“To su ljudi!” | 41 godina od kada su ribari Josip i Sanjin Poldan herojski spasili padobrance u nevolji

Foto: RabDanas

Na današnji dan, prije 41 godinu, tada 19-ogodišnji Sanjin Poldan, s kojim smo nedavno imali prilike popričati, i njegov 49-ogodišnji otac Josip (u međuvremenu preminuo), izveli su, prilikom odlaska u ribolov i to po nevremenu, jednu herojsku akciju spašavanja dvoje padobranaca u nevolji. Za svoj pothvat – i otac i sin – nagrađeni su, u ondašnjoj bivšoj Jugoslaviji, brojnim priznanjima (Zahvalnica skupština Općine Cres Lošinj, Plaketom Vazduhoplovne vojne akademije), a nominirani su bili i za „Plavu vrpcu Vjesnika“.

O tom nevjerojatnom spasilačkom poduhvatu izvjestio je i jedan broj ondašnje Arene, u rubrici „Junaci mora. To su ljudi!“, za čiji je broj cjelokupnu akciju onda ispričao otac Josip Poldan. Kako bismo ovu herojsku priču otrgli zaboravu, prenosimo u nastavku izvadak iz tog članka Arene, a koji u svojoj škatuli još uvijek predano čuva sin Sanjin.

Tog prijepodneva (9. prosinca 1983., op.), iako je bilo bure i valova na moru, 49-godišnji Josip Poldan i njegov 30 godina mlađi sin isplovili su iz zaklonjene lošinjske luke pa i probijajući se kroz valove i vjetar između rtova Kurila i Šila svojim brodom dugim 5,5 metara s motorom od 8 KS dohvatili su zavjetrine iza otoka Mala Srakana, zapadno od Lošinja.

Oko tri sata poslije podne, upravo su završili spuštanje mreže, kad…

Uostalom, prenijet ćemo ovdje kako je te trenutke vidio, doživio, pa kasnije o njima novinaru „Vjesnika“ Mirku Uroševiću pričao Josip Poldan:

Upravo sam bacao signal mreže u more kad sam čuo avion i nešto nalik na eksploziju. Sin je vidio avion, ja nisam, ali sam preko otoka s druge strane ugledao dva padobrana na nekih 500 do 600 metara visine. Istog trenutka ocijenio sam da zbog jake bure ti padobrani neće pasti na kopno, nego u zapjenjeno more. Sinu se učinilo da su to neki signali. „To su ljudi!“ – povikao sam. “Pali motor!” I krenuli smo punom brzinom prema punti Šilo. Mreže su ostale u moru, na njih smo toga časa zaboravili…

Kad su stigli do rta, nastale su teškoće. Napustili su zavjetrinu pa ih je zahvatila bura. More se dimilo, a veoma jaka morska struja kod svjetionika još im je više otežavala plovidbu. Struja vuče na jednu, a bura na drugu stranu…

Sin je bio za kormilom, otac je zurio prema pučini da ni časka ne bi izgubio iz vida padobrane. I upravo kad su prošli iza otoka, jedan je padobran potonuo, a na površini je ostala samo crvena bova.

Približili smo se tom padobranu – priča dalje Josip – jedva smo ga nekako dohvatili, pazeći da nam se konopci i platno ne zapetljaju oko propelera. Silno smo se iznenadili kad smo vidjeli da je to padobran sa stolicom, ali da nigdje nema padobranca. Uplašili smo se da se čovjek nije utopio…

Malo kasnije, kada je bolje osmotrio prema otoku, Josip je ugledao gdje prema obali pliva čovjek s kacigom na glavi. Brzo je shvatio da će se on sam spasiti, pa se dao u potragu za drugim padobrancem.

I zaista, dva ribara s čamcem ubrzo su ugledala i drugog čovjeka u moru. S prilično napora ribari su stigli do njega i izvukli ga iz mora.

Bili su promrzli, na izmaku snaga, pogotovu onaj stariji. Da smo malo zakasnili, nikad više ne bi vidio obalu. Starijemu je krvarila noga, moglo je biti i drugih ozljeda, koje trenutno nisu osjećali… Sin i ja skinuli smo svoju odjeću da ih utoplimo, smjestili ih kraj motora i prekrili ceradama da ih barem koliko-toliko zaštitimo od bure. Iako smo vozili punom brzinom, do Lošinja nam je trebalo više od sata… Idućeg su nam jutra drugovi s aerodroma zahvaljivali na pomoći, raspitivali se za naknadu i izgubljeno vrijeme. Nismo htjeli ni čuti. Mi to činimo otkako smo na moru.

Spašeni padobranci su nastavnik letenja Branko Tomasović i učenik – pilot Nenad Macanović. Jedinica pukovnika Marijana Rožića, kojoj oni pripadaju, predložila je Josipa Poldana i njegova sina za pojedinačni trofej „Plava vrpca Vjesnika“.

Odbor za dodjelu tog trofeja jednoglasno je odlučio da se pojedinačno priznanje dodijeli posmrtno Antunu Kostoliću, žaleći što pravila ne omogućuju da se dodijele i dva pojedinačna trofeja u jednoj godini.

No zato je isti broj Arene na svojim stranicama spomenuo: Kako su nagrade samo dvije, a junaka je bilo mnogo, odlučili smo da 19. kandidat „Arenine“ akcije „Pothvat godine“ budu Josip Poldan i njegov sin Sanjin.

Josipov i Sanjinov čamac od 5,5 metara i 8 KS danas

O svojim memoarima toga poduhvata i još nekim detaljima koji u citiranom članku nisu spomenuti, ispričao nam je nedavno Sanjin… „Drugim riječima, kvarnerski otoci, to je bilo sve blokirano, zatvoreno, olujna orkanska bura, Rab je bio bez struje, nigdje nikoga… A mi pravo u nevrijeme sa čamcem od 5 i pol metara i 8 konjskih snaga“.

Sanjin Poldan

Na upit zašto su uopće išli u ribolov po takvom nevremenu, Sanjin se prisjetio: „Cijeli svoj život sam na moru. Taj mali čamac od pet i pol metara prkosi svom tom nevremenu, to je nešto nevjerojatno… Što sve taj čamac može podnijeti kada se njime upravlja normalno. U to vrijeme, 1983. godine, bilo je malo ribara, nije bilo kao sada… I onda kada je lijepo vrijeme svi idu na more, i doista se i više ribe ulovi po ljepšem vremenu, tržnica je puna, no kad je loše vrijeme, riba se bolje proda… I to je nas povuklo da odemo na more, iako nismo morali.“

Što se točno dogodilo s avionom da je došlo do nesreće (a radilo se o MiG-u 21) u trenutku dok su Josip i Sanjin ribarili nismo uspjeli saznati, ali Sanjin se prisjeća tog trenutka „eksplozije“: „Oni (padobranci) su se ‘katapultirali’ u tom trenutku. Čovjek bude praktički klinički mrtav u toj situaciji, a kada se i domogne poda odnosno u ovom slučaju mora, sav je ‘pomućen’. Starijeg (Branka Tomasovića, instruktora) smo spasili, skoro je mrtav bio, dok se mlađi uspio domoći obale odnosno hridi, ali je brzo obolio nakon toga odnosno dobio upalu pluća. Budući da se ovo dogodilo negdje oko 2 ili 3 sata popodne, svake godine mene taj stariji, Branko, na taj datum odnosno 9. prosinca, oko 3 sata popodne nazove.

Za svoj junački pothvat dobili su i novčanu nagradu koju nisu htjeli primiti, ali i plaketu od VVA (Vazduhoplovne vojne akademije): „U bivšoj Jugoslaviji nitko nije dobio ovakve plakete kako mi je rečeno, to je najveće priznanje koje je vojska dala…“

Iako „Plavu vrpcu Vjesnika“ u konačnici nisu dobili, već sama nominacija za nju je izniman pothvat, a na nama kao mediju je da ovakva iznimna postignuća naših ljudi otrgnemo zaboravu… Jer kako je i ranije spomenuti broj nekadašnje Arene pisao: “To su ljudi!”

Autor: Lucian Borić