Baština koja obvezuje: KAPITALNI PROJEKTI

Prvi pisani tragovi o razvojnim projektima našega grada sežu u početke rapske municipalne povijesti, otprilike prije 2024 godine (v. M. Domijan, str. 37-39). Tako se i povijest gradske uprave vjerovali ili ne, vrlo moguće poklapa i s počecima rapske (za)pisane riječi.

Piše: dr. sc. Saša Potočnjak 
Iz arhive Rapskog lista br. 25, travanj 2014. 
Rubrika: Baština koja obvezuje

U početku bijaše riječ… i gradska uprava!

Rapska pismenost, naime, ipak ne počinje u srednjem vijeku, već više stoljeća ranije. Štorija je to vezana uz antičku fazu našega otoka. Danas imamo samo reliquiae reliquiarum te pismenosti iliti ostatke ostataka koji nama otočanima mogu poslužiti i u vrlo praktične svrhe. Posebno ako nismo sasvim vješti u klasičnoj filologiji, kombinacije su nebrojene pa je primjerice nadgrobna stela sasvim dobar stolić za cvijeće, a cipus sasvim pristojan potporanj za barac.

Nemojmo se čuditi, ne daj Bože zgražavati jer uporabna je vrijednost takvih spomenika jedino što je još na cijeni. Utihnuo je njihov božanski kameni zov, pa ti kamičci po otoku svukud razasuti, gotovo da nalikuju biserju koje su muzê prosule pred nas otočane. Povremeno se njima još i zanima pokoji kulturni radnik, pa čak i doktori(ć) scientiae, no njihovo duhovno i intelektualno značenje posve je iščezlo.

Rapska ploča

U 18. st. D. Farlati u Illyrici sacri tomu petom (Venecija, 1775., str. 224) bilježi i nekoliko rapskih natpisa-epigrafa (grč. ἐπιγραφή) koji su datirani u rimsko doba. U isto vrijeme rapske natpise bilježi i A. Fortis, a objavljuje ih J. Strange u izdanju londonskoga The Society of Antiquaries (Archaeologia: or miscellaneous tracts relating to Antiquity, 5., 1779). Pa je tako u monumentalnom Mommsenovu zborniku latinskih natpisa Corpus inscriptionum latinarum iz 1873. godine registrirano čak 12 rapskih epitafa s kraja stare i početka nove ere. Među njima je i natpis kojim rimski car Augustus koloniju Arbu (lat. Arbum) uzdiže u red municipija:

imp. caesar divi f.
augustus
imp. XII·TR·POT·XIII
MVRVM·ET·TVRRES
DEDIT
[T.M., n. 3117]

I tako službeno postadosmo rimski građani, a božanski nam Augustus podari zidine i tornjeve za obranu (lat. dedit – 3. l. sg., akt., ind., perf. gl. dare – dati, darovati). Prema Farlatiju taj se kameni ‘ugovor’ još u 18. st. nalazio supra fenestram turris (…) S. Stephani, quae pertinet ad dominos de Galzigna (D. F., 5, 224, T. M., 397, 3117), dakle na Pjaceti! Mogli bismo reći da je za rapsku zajednicu taj natpis neprocjenjiv, makar bi trebao biti, i da je značenja poput Bašćanske ploče. Iako je riječ o važnom filološkom dokumentu – među najstarijim je pisanim tragovima rapske baštine, riječ je o još važnijem pravnom dokumentu, kojim se Rabu (rekli bismo danas crno na bijelo) priznaje status municipija!

Možda znate da se Bašćanska ploča danas čuva u palači HAZU; a znate li možda gdje je Rapska ploča? I da makar samo za pločom tragamo; jer izgleda da nam i zidine pa i tornjevi sve manje i manje nešto znače…

Projekt gradskih zidina

U prihvaćenom proračunu rapske općine za 1808. godinu predviđena su osim tekućih troškova (uredski troškovi – 1166 v. lira; tajništvo – 190; komunalno redarstvo – 3180; povratak kredita – 999, razni troškovi – 80 itd.) i ulaganja u kapitalni projekt novoga groblja (2000 v. lira) koje se planiralo izgraditi, jer se više nije smjelo mrtvace ukapati u ili ispred crkve. No nikome nije bilo ni na kraj pameti da bi se upravo pred Rabom mogli pojaviti ni više ni manje, nego li engleski gusari! Brže bolje stigla naredba providura da je zbog obrane od gusara popravak gradskih zidina prioritet! Strah je vrag pa su zidine popravljene u roku odmah! Kažu u općini zatvorene su one tri rupe u zidu, vrata popravljena …, a trošak popravka u iznosu od 436 lira općina i država podijeliše popola (VKK, III, 412; 417; 419; 421; Općinski arhiv 1.4.; 10.10. 1808; 17.3. 1809).
Ali nakon engleskih gusara, zaprijetila dijelu rapskih zidina i bura! Zlu ne trebalo, pa da se dio zidina s tvrđavom (uno torre) uz Nimirinu kuću ne uruši, u godini 1840. zatražila općina dozvolu (i 20 forinti) od preture da ih sama sruši. Funkcija je Turiona bila obrambena i to u slučaju navale neprijatelja na gradska vrata (del turione presso la porta del borgo). Kako takve opasnosti za Rabljane više nije bilo, procijenila općina da je taj dio zidina ipak najbolje porušiti! (VKK, III, 577-578; Općinski arhiv, 5.2; 4.5.1840).

No nikako naprijed! Već je bio kraj ljeta, a Turione još na mjestu. Na općini 22. 8. sastavljaju predračun zidari I. Tonsa i J. Marčić: Demoliranje Turiona i to do razine gradskih zidina (Fiso dove cominca terrapieno della torre) koštat će 20 forinti. Rušenje Turiona do temelja bilo bi znatno skuplje, 80 forinti, a usto bi ostalo toliko materijala da je potrebno još 1000 nadnica da se sav materijal odnese. No ako se Turion sruši do razine zidina time pogibelj još nije odstranjena (…). Onda bi trebalo taj njegov dio utvrditi, a zato traže 16 forinta. Općina je predračun naravno uputila preturi. Ali stigla jesen, a s njom i kiša i bura pa općina javlja da se s radovima zbog vremenskih neprilika još nije moglo početi (VKK, III, 580-581; 583; Op. arh. 16.1.1841).

Društvo prijatelja rapskih zidina

Desetak godina kasnije (8.1.1852) zidine su u istom ili još gorem stanju te i dalje prijete da se sruše! Pa općina krenula u boj, i tvrde: pošto je taj zid dio gradskih zidina, a zidine su gradska državna svojina, neka to vlada popravi, kako je to i do sada kada je trebalo. (VKK, III, 652). Uslijedio je nešto kasnije i odgovor: Još lani 3.7. pisala je rapska općina o troškovima za rušenje jednog kompleksa traljavih gradskih zidina dokazujući, da trošak ima snositi država. Poglavarstvo pak drži da su zidine – općinski posjed, dosljedno da ona snosi i troškove. (…) Na ovo 17.5. odgovara općina: (…) Iz dokumenta pod Venecijom ne nalazi se nigda, da je općina imala pravo na zidine grada. (sic!) (…) I ponovno šalje troškovnik za rušenje ”il muro del Turion alla riva del mare, sul punto piu importante del passaggio”: rušenje, odnos materijala i planiranje istoga – 31 plus utvrđivanje zida ukupno 60 forinti. Pretura 2.6. uzvraća udarac pa piše: po dekretu preture 8.5. ove g. imala bi ga porušiti općina na svoj trošak. Neka pak pošalje dokumenat od vremena kada je Rab spao pod Veneciju, da se vidi, tko se ima brinuti za zidine – općina ili država! Ali općina ne uzmiče i 24.6. iznova šalje troškovnik i navodi kako u općinskom arhivu nema dokumenta o dolasku Raba pod Veneciju. Što je općina od dokumenata imala to ih je već i dala preturi! Na to će pretura općini – porušite Turion! A općina preturi – neka država prije dade novac! (VKK, III, 663-664; Op. arh. 23.9.1854).

Prošlo vrijeme dođe rok, pa namjesništvo i razriješi spor: zidine spadaju na teret općine, da se za njih brinu. (VKK, III, 677).

No svaka čast općini, koja pak doskoči i tomu te početkom 20. st. dio zidina i proda (pr. kulu Gagliarda) – svomu strateškom partneru ”Morskom kupalištu i lječilištu otok Rab” (zk.ul. 268, k.o. Rab-Mundanije)… a daljnju povijest rapske privatizacije već znamo da se iznova ne ponavljamo.

Briga o komunalnom redu, radu i disciplini

No općina je imala jako puno drugih komunalnih problema. Posebno je bilo zabrinjavajuće bijedno stanje tamnice: (…) ta je tamnica prava tamnica! Kroz prozor može svaki unići i izaći – željeza padaju! Nemaju stakla… Nije poda! Spavaju na goloj zemlji. (…) Nije ni uređeno, da se u sobi užge vatra. (O.B., VKK, III, 562).

Opasnost je prijetila i s gradskim satom jer se svaki čas mogao urušiti zvonik na kojemu je postavljen sat. Općina se po hitnom postupku 1.7.1859. obratila državi. Osim sanacije zvonika potrebno je bilo očistiti i sat od rđe, a ukupan predviđeni trošak bi iznosio 72 forinte. Načelnik je molbu poslao vladi, no naposljetku je zaključeno da će gradski sat popraviti općina onda kada joj država dade ekonomsku mogućnost da se popravi ekonomski općina. (VKK, III, 649).

Tako da nije općini bilo baš lako. Za svoj rad je na primjer općina svakako morala imati i općinski ured koji se početkom 19. st. nalazio sotto questo publica loggia. Kako je za umni rad svaka vika i buka problem i dječja su cika i vriska postale smetnja radu u općinskom uredu. Ne može se raditi! Općina predlaže jednoga čuvara koji će stražariti da djeca ne buče! A delegat-sudac dr. Mirković izdaje i proglas: Pod kaznom od zatvora 24 sata, neka djeca prestanu igrati i vikati ispred lože. (VKK, III, 410; Op. arh. 1808).

Ipak, nastojanje oko zajednice nije izostajalo; pa je na primjer u 1853. godini općina vlastitim novcem kupila četiri ferala (nije imala za više) kako bi se i noću osvijetlile rapske ulice. Ferali su počeli s radom 5. 11., a održavao ih je gosp. lanternino J. Bakota. (VKK, III, 654). U godini 1854. pak prvi put je rapske dimnjake (6 malih i 10 velikih) očistio profesionalni dimnjačar gosp. J. Dujmović iz Baške Drage (VKK, III, 662); iste godine je općina uvela i pometača ulica. Privatnici su i dalje dužni mesti ispred svojih vrata, dok će se za trg i ostalo pobrinuti općina. Prvi pometač gosp. Kordić primao je plaću 12 forinti godišnje (VKK, III, 670).

Svakako je tih godina bio najznačajniji prijedlog općinskoga liječnika o uređenju kanalizacije, pločnika ulica i luke. Piše on općini: Po gradu su (…) jame pune blata. To bi se moralo odstraniti, a to tako, da se provede po gradu podzemne kanale. Pošto pločnici (…) ulica traže hitan popravak, to bi se ujedno kanalizacija provela istovremeno. Za pločnik ulica može poslužiti kamenje mnogih srušenih kuća u Kaldancu. Kada bi se još k tomu uredila luka, to bi zrak u gradu bio najzdraviji na otoku Rabu. (VKK, III, 666) Općina je prijedlog, naravno, proslijedila dalje!

Projekt gradnje rive

Gradski je liječnik nastavio pisati poticajna pisma općini o stanju rapske rive i luke, pa 1831. kaže: (…) kada ljeti opada more i pripeče sunce, rapska luka nemilo zaudara i postaje nezdrava i neestetička. Pojavljuju se eshalacije i dekompozicije životinjskih i vegetabilnih materijala. Već ”alcuni anni addietro” bilo se je u gradskoj luci počelo graditi široku i lijepu rivu. Neka se s time proslijedi, osobito prema sjeveru, gdje žive ljudi najviše blizu obale. Ujedno će svijet dobiti zarade. (cit. prema O.B.)

Pa tako doskora na Rabu zavlada velika glad i općina predloži vladi pokretanje projekta gradnje rive kako bi ljudi mogli zaraditi nadnicu. Projektom je predviđena gradnja rive dužine 125 klaftara (1 klaftar = 1,89 m), a širine 3 klaftra, troškovnik ukupno iznosi 554 forinte za plaće majstorima i rapskim seljacima odnosno 1700 nadnica. Radovi bi počeli 1.5, a trajali bi do 20.6. i to zbog radova na polju. (VKK, III, 545-546). No u lipnju vlada ipak odustaje od projekta, pa načelnik iznova apelira na vladu: Trebalo bi to radi zdravlja i da siromasi zasluže koju paru jer je prošla ljetina izdala. (VKK, III, 550). Konačno, 1834. općina posao ugovara s gosp. Ivanom Carom iz Crikvenice koji će izgraditi rivu dugu 130 klaftara, s radovima će započeti 1.3., a završit će do kraja lipnja, i to za iznos od 130 forinti. (VKK, III, 554)

Da je riva bila neophodna svjedoči i podatak prema kojem je u rapsku luku navodno do 1846. godine pristiglo više brodova i to onih duge plovidbe: jedan austrijski koji je prevozio 18 tona tereta i još četiri koja su zajedno prevezla 322 tone; zatim čak 29 brodova Papinske države (4632 tone), kao i 476 brodova drugih država koji su prevozili neki teret te 185 onih koji su u rapsku luku pristigli bez tereta. (VKK, III, 610) Od brodova na vezu zabilježeno je da su 1850. u rapskoj luci bila 3 trabakula i 8 bracera. (VKK, III, 632)

Projekt gradske luke i lukobrana (Purpurela)

U jednom izviješću općine vladi nalazi se jedan od rijetkih opisa gradske luke i lukobrana sredinom 19. stoljeća: U gradskoj luci opstoji jedna purpurela (duga 450 mletačkih nogu, a 22 široka) koja izlazi iz kopna ispod jednoga brdašca i produžuje se u more prema gradu pravcem prema t.z. revelinu (tvrđavici) koji je uzidan u gradske zidine. (…) Između purpurele i gradskih zidina jest more, oko 25 noga široko. Tuda prolaze brodovi koji mogu voziti i do 5000 staja”. Kaže purpurelu nekada podigoše Rabljani da zaštite svoje brodove kojih su u 14 i 15 vijeku imali do 70 komada. Kada je nestalo brodova, purpurela se počela zanemarivati. Danas je u takvom stanju, da je na više mjesta more za 3 noge više, nego li je purpurela. Radi toga nereda se tuže gospodari domaćih, tuđih i državnih brodova i traže, da se purpur. uredi. Stoga moli dozvolu, da se može narediti svima koji podliježu javnim radovima na otoku Rabu, da dođu raditi da je urede. Pošto u Rab dolaze sve lađe iz svega ot. Raba, zato je pravedno da svi rade. (zabilježio O.B., VKK, III, 587-588; Op. arh. snop Diverssa).

Kao što se može pročitati iz toga izvješća stanje je rapske luke bilo zapravo katastrofalno, pa 1851. općina opet urgira na vladu: Ona je u najvećem neredu! Mnogi temelji zida u luci su iskočili iz mjesta, te prijeti, da se poruši. Neka dade 300 forinte da se to popravi (…) (VKK, III, 644). Ni deset godina kasnije još ništa, i dalje porazne vijesti iz općine: Do malo će more prijeći ono rasklimane rive i doći do gradskih zidina. Luka je preko polovice već zapunjena blatom. Veći brodari ne mogu na obalu. Baruštine u luci eshaliraju nezdravi zrak. Stoga u gradu vladaju groznice. (VKK, III, 705)

Prvi parobrod na Rabu!

Unatoč poražavajućem stanju luke, koja je bila kako je zapisano traljava, blatna, plitka, obala rasklimana…, u listopadu 1853. uplovio je prvi put u rapske vode parobrod ”Croazia”. Nije ušao u luku već je stao ispod Sv. Antuna, a preko noći se usidrio u uvali sv. Eufemije. Prema sačuvanom itineraru parobrod je polazio iz Rijeke svaki ponedjeljak u 6 sati za Selce, gdje bi došao za 2 sata, ostao bi u luci pola sata; zatim bi krenuo za Senj gdje bi stigao za sat i pol, u luci bi ostao 3 sata; zatim bi krenuo u Bašku, a odatle za Rab gdje bi stigao u 16 sati. U Rabu bi parobrod prenoćio te bi utorkom kretao u 6 ujutro za Karlobag, a odatle preko Paga za Zadar. Parobrod je osim toga putovao i za Trst, Piran, Umag, Novigrad, Poreč, Rovinj… Zimi parobrod nije prolazio kroz podvelebitski kanal zbog vremena. S obzirom da je vožnja morala biti ekonomski održiva, prijevoz putnika u ljetnim mjesecima je naravno ovisio o njihovu broju pa je općina zdušno poticala narod da se što češće voze parobrodom. (VKK, III, 658)

Zabilježeno je da je dolazak parobroda za Rabljane bila prava senzacija! Pričao je tako gosp. Boro Kaštelan iz Barbata (u zapisu iz 1951.) o prvom prolasku parobroda kroz Barbatski kanal: (…) taj dan ga je vidio u Barbatu i ondašnji ‘capo’ sela gosp. Frankić. Videći onaj crni i gusti dim…, stari se je više smeo, nego da je po čemu preplivao vuk iz Velebita na Rab! Zato on u zanosu svoje službe koju je obnašao, usklikne pred ljudima koji su s otvorenim ustima gledali onu pojavu: ”Gre, ali ovo mu je prvi i zadnji put! Idem odmah u grad javiti, da to općina zabrani…” (…). Parobrod je izazvao pomutnju i u Drazi. Tako nam Frane Dumić iz Drage priča (u istom zapisu): Govorio moj djed Dumić ovo: Kada su kod mora radili na njivi, prolazio je preko luke ”vapor” i obilno dimio! Nato Joso D. digne ruke u zrak i zaviče: ”Dico, propali smo! Ovaj će dim doći i ovamo. Pasti će na naše hrane. Sve će otrovati! Propali smo…” (…) Da su Rabljani ipak vrlo brzo prihvatili te parne novotarije, svjedoči podatak da je prije I. svjetskoga rata u Rabu bilo dnevno čak 11 linija! (Zapisao fra O. B., Addit. ad p. 658.)

Projekt podvodnoga tunela Frkanj – Lun

Vodeći rapski prekogranični projekt svakako je projekt podvodnoga tunela između Raba i Luna. O tome tunelu svjedoči i zapis prema govorenju gosp. Vjekoslava Zeca: Od Frkanja da je bio nekakvi podzemni hodnik ispod Žaplja. Jednom pustili psa unutra… A on izašao vanka – na Punti Luna! (VKK, III, 791). I Martin i Josip M. odlučiše provjeriti postoji li doista tunel?! Pa kazivahu da su uzeli mačku i pošli na puntu Frkanja u onu spilju. [jama ‘Jezero’] Tu su našli jednu rupu. U rupu stavili mačku i zatvorili rupu sa kamenjem. Treći dan su doznali, da je jedan Lunjanin na punti Luna našao tu mačku, kako je izašla vanka iz jedne jame! To znači, dodadu, da je pod morem nekakav tunel! (O.B., VKK, IV, 76 addit).

A da smo oduvijek bili vješti i u povlačenju sredstava iz svakojakih (danas bismo rekli) ‘fondova’ potvrđuje poznata urbana legenda o zakopanom blagu i zlatnoj koki! Naime, na Frkanju kod one crkvice je opet blago: zlatna kvočka s 12 pilića! Tko bi na tom mjestu kopao, u sjeni na koju dođe sunce u 11 ¾ prije podne, našao bi je! Štoviše, u starim manuskriptima je lijepo navedeno svjedočanstvo jednoga Grka koji je još 1898. u Rijeci prepričavao Rabljanima: A znadete li vi da je na sjever od škvera, kod Fafljinih kuća zakopano blago! (…) Ja bih došao na Rab… Kada biste vi zajamčili, da nas ne bi noću… nitko zatekao gdje kopamo i da se ne dozna u opće radi zakonske odgovornosti, (…) mi zajedno bismo otkopali. Ja imam karte… Tu je zlato…Na vrhu je jedna zlatna bala. Samo bi nju uzeo, drugo biste vi uzeli… odgovoriše mu Rabljani: E to je teško! Faflje imaju pse… ne bi se to izvelo neopazice… I tako se sve razbilo!!!. (791, III; 45, IV)

Projekt Kozji rog – u ime razvoja, naprijed!

Čudom se čudili Rabljani kad se otokom proširila vijest o razvojnim projektima rapskoga 21. stoljeća! Lete tu ideje, milijuni su u zraku, a Europska unija jedva dočekala da bespovratno dodijeli sredstva našemu rajskom Otoku. Kao i uvijek do sada skupile se mudre glave Otoka pa sastavile listu prioriteta, a na vrhu liste ni više ni manje nego zračna luka i carinarnica! Jedni se čude, drugi negoduju, treći podržavaju, četvrti se bune i optužuju, a peti smiruju strasti…odvajkada su vizionari bili neshvaćeni pa pobornici i protivnici udri jezikom jedni po drugima.

Dragi čitatelji ovih redaka, nemojte se crvenjeti ako ste pobornik jedne ili druge strane, sve je to za ljude i samo vrijeme može pokazati tko je bio u pravu. Kao što rekoh vizionari su uglavnom neshvaćeni, posebno u vlastitoj sredini… Nije prvi put da se na Rabu promišlja kroz kapitalne projekte i da ih nije bilo, tko zna kakav bi nam otok danas bio?

Ne zaboravimo, ako koza i ostane bez roga…možda baš tada na naš rajski otok opet sleti koka koja nese zlatna jaja…Bili živi pa vidjeli!

A u međuvremenu, kao što je zapisano na jednom posve zaboravljenom mjestu u Donjoj ulici: A labiis iniquis et lingua dolosa (s)erve me Domine! (Od pogrdnih usta i himbena jezika čuvaj nas Gospodine!)

Piše: dr. sc. Saša Potočnjak (travanj 2014.)