Foto: Arhiva Rapskog lista
Otok se geografski definira kao dio kopna manji od kontinenta, a veći od hridi, stijene, rta, grebena, koji je okružen vodenom površinom (rijekom, jezerom ili morem) sa svih strana. Tako definirani otoci dijele se dalje prema površini pa se tako otokom smatra dio kopna potpuno okružen morem površine veće od 1 km2. Broj je otoka, otočića, hridi i grebena Republike Hrvatske 1246, ukupna površina otočnog prostora iznosi 3259 km2, dok ukupna dužina obalne crte otoka, otočića i hridi iznosi oko 4398 km.
Napisala: Petra Valovičić, mag. ethnol. et anthrop. Feljton | Rapska narodna nošnja Iz arhive Rapskog lista br. 19, studeni 2012.
S razlogom se dakle naša država naziva zemljom tisuću otoka, maritimnom zemljom. Iako smo smješteni na Mediteranu te mu geografski, povijesno i kulturno pripadamo, državna politika konstantno zanemaruje more, priobalje, a poglavito otoke. Za političko-gospodarski aparat ovaj je predio živ samo tijekom turističke sezone kada puni državni proračun. Izvan sezone, obala, a prvenstveno otoci, kao da ne postoje. Oni ostaju prepušteni sami sebi, moru, jugu i buri. Ipak svaki je otok mikrosvijet koji sa svojom svakodnevicom redovito odstupa od ostalih otoka, mjesta, zajednica…
Antropološki gledano, pojam otoka se s mora vrlo često prenosi na kopnene otoke. Na mjesta i zajednice na kopnu koje su toliko izolirane svojom kulturom, identitetom te svakodnevicom, od susjednih mjesta i zajednica, da vrlo rijetko imaju kontakta s njima. Prema tome, ono što otok i otočnost čini bitno različitim od bilo kojega drugog geografskog i društvenog konstrukta činjenica je odvojenosti. I nije to samo fizička odvojenost otoka od kopna. Roditi se i proživjeti djetinjstvo na otoku privilegija je jer se na otoku živi s prirodom, morem i dokazima o povijesti minulih generacija. Zbog toga otočani vrlo rano shvate vrijednost prirode i kulture, vrijednost običnoga kamena od kojega su nastajala plemenitaška, ali i seljačka, siromaška zdanja.
…put judi sa otoka nikad ne počinje prvin korakon nego prvin valon. I zato je to život pun partenci i nemira. Najlipše i najteže od svega se odrišit…
(Tonka Alujević – Samo moru virujen)
Ipak mladom čovjeku otočna sredina vrlo često postane pretjesna i nesadržajna pa većina mladih odlazi s otoka na školovanje preko kanala, u gradove. Prema tome, otočnost i životni ciklus otočana te njihov identitet uvijek je konstruiran odvojenošću. Odvojenošću od otoka, obitelji, prijatelja, doma, odvojenošću majke od djeteta. Zapravo odvojenosti od jednog dijela svog identiteta, jednog dijela sebe. Ne kaže uzalud Matvejević u svom Mediteranskom brevijaru kako su nelagoda i ponositost u naravi otočana. I za one koji na otoku ostaju, kao i za one koji s njega odlaze. Najbolji dokaz o tome ne može se naći u znanstvenim radovima, već u književnosti, filozofiji i promišljanju onih koji i sami s otoka dolaze i odlaze. Jer „…nije lako kad sa 14, 16 godin ili još ranije moraš poć iz kuće u svit. Kako bi moga sutra živit i bavit se onin šta voliš. Ostaju velike buže koje ništa ne more ispunit. Ni fameja koju si vanka stvorija, ni karijera, ni pinezi ni ništa. Na kraju si sam, sa kojon dragon stvari koju si donija od doma. (…) A mame na otocima su posebne mame. Jer one su se morale prije svih drugih previše rano odvojit od svoje dice, svojih pomoraca, putnika, studenata… I tako su malo š njima. I živu za onu uru kad ćedu nas opet vidit ili nan baren ko čut glas“ (Alujević).
Otoci su kroz povijest bili od velikog značaja, pogotovo na Mediteranu. U kolijevci kulture otoci su bili od velike strateške važnosti. Bila su to mjesta susreta različitosti. Na njima je cvala trgovina, proizvodnja određenih dobara… Neki su otoci bili toliko bogati da su plaćali porez u svili ili nekom drugom dobru. Zato su se za naše otoke borile velike povijesne sile. Unatoč borbi i razaranjima, otočani su uvijek uspjeli preživjeti. Jednim dijelom je tako jer nisu okruženost morem smatrali preprekom. Baš suprotno, za otočane je more značilo, i još uvijek znači, život i sredstvo komunikacije. No, umjesto da bude mjesto susreta, komunikacije i kreacije, otok danas najčešće odbacuje ljudski intelekt, kreativnost i volju za radom. I sami smo svjedoci tome da mladi intelekt najčešće i ostaje van otoka zbog više prilika (možda je točnije reći zbog prilika uopće) i mogućnosti boljeg života koje kopno pruža. Moglo bi se reći da je to jedini nedostatak otoka, što ne znači da je i nebitan. Dapače, ono što neku zajednicu čini razvijenijom i produktivnijom, time i ugodnijom za život, obrazovana je mladost koja će propitivati i raditi upravo kako bi dovela do razvitka na svim područjima…
Zbog razvijene trgovine sa strancima, ali i sa zaleđem, duž naše obale tijekom povijesti razvila se toliko bogata i raznolika brodogradnja da nam po tom pitanju niti jedna druga maritimna zemlja nije ravna. Gotovo svako mjesto na moru ima svoju specifičnu vrstu broda. Bogatstva otoka bila su toliko velika da su sami otočni nazivi dobivali epitete poput našeg felix, što znači sretan, bogat, otok prosperiteta. Na otocima su nastajali gradovi utvrđeni bedemima unutar kojih su se potpisivali važni povijesni dokumenti, u kojima su zdanja gradili veliki majstori svog zanata. Grad Rab obiluje takvim spomenicima i arhitektonskim zdanjima. I ne samo to, naš je otok odgojio Makrantuna de Dominisa, čovjeka ispred svog vremena čija su djela i danas itekako relevantna u znanosti i filozofiji, čovjeka priznatog u cijelom svijetu.
U otočnim gradovima, pa tako i na Rabu, stoji i danas transparentno čitljiva povijest. „Gradovi mediteranski žive od uspomena više nego drugi. U njima je prošlost često važnija od sadašnjosti. Budućnost im se oslanja na dane koji su protekli prije nego na one što teku. Predodžbe o stvarnosti bliže su im od same stvarnosti“. (Matvejević) I to je zaista tako. Identitet otoka Raba gotovo se u potpunosti temelji na bogatoj povijesti, tj. kulturnoj baštini. Samostreličari, fjera, turistička promocija, ali i osobni identitet otoka i otočana izgrađeni su na povijesnim činjenicama, reliktima i ulomcima minulih vremena. U korijenu svega stoji ponos spram baštine koju nam je povijest ostavila, a koja se generacijama čuvala.
Samoća i tišina na otoku pogoduju pothvatima mašte i uma. (…) Ta pomaknutost vjerojatno utječe i na odnose spram svijeta te ponegdje stvara čudake. (Matvejević)
Kulturna baština je za otočane bitna koliko i more koje okružuje otok. Ona daje otoku identitet, ali i život. Naša baština hrani nas isto kao što nas je u minulim vremenima hranilo more i ribarske ruke. Krajnje je vrijeme da se prema baštini počnemo ponašati odgovornije jer, dragi otočani, ako ostanemo bez nje, naš će otok biti jednak hridini nasred mora – gol, pust i beznačajan. Moramo shvatiti i kako osim palača, crkva i zidina, arhitektonski najfascinantnija rješenja nalazimo u seljačkim zdanjima. U malim i skromnim, ali nadasve funkcionalnim kamenim kućicama u koje je stala nerijetko brojna obitelj, blago, alat te siromaške zalihe hrane.
U dovodu vode do tih kućica u kršu, izgradnji bunara i poljskih pojila te njihovom ukrasu kojim se ističe važnost vode za uvijek žedan kršovit teren. Fascinantno je kako se otočna zemlja dijelila suhozidima, ali na način da je svaka obitelj imala za sebe dovoljno zemlje. Ipak ne smije se zaboraviti i da su na uštrb siromaškoga, seljačkog proizvoda izniklog iz škrte zemlje živjeli građani, plemenitaši. Nepravedni odnosi kolona i seljaka na nekim su otocima vidljivi i dan danas. Na našem se otoku, na primjer, još uvijek koristi naziv kicari isključivo za stanovnike grada, kojih na žalost ima sve manje i manje. Taj naziv odaje njihovu različitost od ostalih otočana. Oni su baštinici starih plemenitaških loza, oni su građani naspram seljaka iz ostalih mjesta. Fascinantno je kako se na tako malom komadiću kopna stvaraju odnosi dostojni velikih država i sila, a koji su ipak zgusnutiji i nekako bitniji.
Međuljudski odnosi na otoku kreću se od škrtosti do snažnog zajedništva. Nije to škrtost u novcu, već škrtost na zajedništvu, na vjeri u bližnjeg, na vjeri u ljude. Kako su često bili podjarmljivani drugima, a prepuštani škrtoj zemlji, otočani su tijekom vremena izgubili vjeru jedni u druge. Vječno okovani borbom za preživljavanje, za svoj boljitak na svom malom komadu zemlje, vrlo često si upućuju šporke riči i krive poglede. Takvi se odnosi onda, kao što i priliči malim sredinama, uzdižu do neslućenih razmjera, kada više nije bitan odnos dvoje zavađenih ljudi, već cjelokupno mišljenje zajednice o zadanoj temi. Zvuči smiješno, ali istinito je i toga smo svi svjesni. Zbog toga je odnos ljudi na otoku intimniji od odnosa ljudi u većim zajednicama i gradovima. Na otoku se uvijek sve zna te nema smisla vjerovati u suprotno. Na otoku se svi definiraju. Glavno je čiji si, usuđujem se reći, i to je jedini parametar određivanja osobe. Jer kad zna čiji si, zajednica zna točno odakle si i kakav ti je karakter. U obiteljskoj genezi upisana je i čuva se povijest pojedinca. Svaki otok svojim žiteljima zadaje najraznolikije uloge, od lokalnog intelektualca, stručnjaka, asketa preko pametnjakovića, filozofa, redikula, do vucibatine… Svaka je od tih uloga jedinstvena. Baš kao i ljudi koji ih prihvaćaju, konstruiraju i igraju. Jer da nema njih ne bi bilo ni zajednice, ne bi bilo ni otoka.
Kada imaju posla s došljacima, otočani vrlo često prišivaju nadimake poput vlahinja, Slovenka, Švabo… Kako bi ih obilježili, odijelili od sebe i malo se narugali, a najviše kako bi razbili svakodnevicu. Unatoč tome, najčešće ih se punim srcem prihvati kao svoje. „Otočani lakše prihvaćaju došljake nego drugi, možda i zato što, netom prijeđu kanal i sami postaju drugima. Sjećaju se da su i sami odnekud došli“. (Matvejević)
Život današnjih otočana prošaran je reliktima, dokazima i odnosima prošlosti. Ti odnosi svakako utječu na život i promišljanje svakog otočana, iako toga mnogi nisu odmah svijesni, barem ne dok ih život od otoka ne odvoji. Otok i otočnost konstrukti su kojima se svaki otočanin ponosi ili bi se trebao ponositi. U njima je sadržana povijest, kultura, shvaćanje i poštivanje prirode i njenih zakonitosti, odvojenost od drugih koja istovremeno podrazumijeva i prihvaćanje drugog. Živeći od turizma i ljetnih mjeseci, otočani često počnu poštivati i voljeti zimsku opuštenost i tišinu. Biti otočaninom znači biti zaljubljen u svoj otok te ga istovremeno mrziti zbog sveopće inertnosti većine otočana. Biti otočanin zato znači biti kontradiktoran, paradoksalan i podvojen identitetom i željom.
Napisala: Petra Valovičić, mag. ethnol. et anthrop.
