10. rujna 1944. – Dan kada je gorjela rapska luka

Mnogi se Rabljani zasigurno još uvijek sjećaju dviju olupina njemačkog ratnog brodovlja koje su u rapskoj luci provele mnoge poslijeratne godine. Poneki se stariji Rabljanin možda može sjetiti i kako su izgledale prije uništenja, ali nitko se nije nadao da ćemo priču o tom rujanskom danu 1944. godine kada je gorjela rapska luka saznati iz prve ruke.

Priredio: Hrvoje Hodak
Iz arhive Rapskog lista br.14
str. 36-38

Na poručnika Freddieja J. Nicolla prvi mi je posredno, kao uredniku lokalnog lista, ukazao gospodin Frederic Vahlquist, koji je od rujna 2008. g. obnašao dužnost švedskog veleposlanika u Hrvatskoj. Gospodin Vahlquist je naime, prije imenovanja za veleposlanika, pet godina bio predsjednik Udruge švedskih ratnih veterana koji su se na strani Finske borili protiv Rusa u poznatom Zimskom ratu od 1939. do 1940. pa je tako imao čast sresti se i upoznati s poručnikom Nicollom na godišnjim okupljanjima ratnih veterana na Visu 2009. i 2010. godine. Tamo je i doznao za ovu zanimljivu priču na koju mi je ukazao tijekom svojega boravka na Rabu početkom 2011. godine.

Gospodinu Vahlquistu i poručniku Nicollu i danas sam zahvalan na spremnosti da redakciji Rapskog lista dostave ovu zanimljivu priču i fotografije koje su doista pukom slučajnošću postale vrijedan povijesni dokument za naš otok. Imao sam veliku čast i zadovoljstvo i osobno upoznati poručnika Nicolla u svibnju 2014. godine kada došao vidjeti Rab i luku koja se urezala u njegovo pamćenje, 70 godina nakon plamtećeg borbenog preleta davne 1944. godine.

Slijedi priča o tom danu iz pera samog poručnika Nicolla, odlikovanog počasnim ordenom zrakoplovnog križa za hrabrost, koji je te 2011. godine navršavao 91 godinu, a preminuo je desetljeće kasnije, 14. svibnja 2021. u 101. godini života.

Rujanski dan na nebu iznad Raba

– Dana 10. rujna 1944. našao sam se na mjestu vođe formacije četiriju raketnih Mk IV Hurricane aviona u naoružanoj izvidnici iznad Jadranskog mora, sa stožerom na otoku Visu. Cilj je bio traženje bilo kakvog zaostalog brodovlja koje je trebalo napasti i po mogućnosti potopiti.

Prije polijetanja smo od Obavještajne službe dobili informaciju da partizanski izvori spominju postojanje dvaju Seibel trajekta u luci na Rabu, malenom otoku na sjeveru Jadrana. (Seibel trajekt je bio velika oceanska teglenica (mauna) koja je mogla prevoziti trupe ili bilo koju vrstu tereta, a Nijemci su je često koristili.)

Proveli smo široku izvidnicu s visine oko 5.000 stopa (cca. 1.500 m), u trajanju od otprilike jednoga sata i nismo ništa vidjeli! Zato sam formaciji dao zapovijed da se formiramo u liniju, jedan iza drugoga i dodao „hajdemo malo pogledati Rab“.

Dramatično izranjanje iz plamene kugle

Spustivši se na otprilike 1.000 stopa (300 m) primijetio sam protuavionsku paljbu koja je dolazila s malog otoka nedaleko od Raba pa sam krenuo javiti floti da započnu manevre izbjegavanja. U tom sam trenutku shvatio da me je moj radio odlučio izdati!

Preletjeli smo izduženu luku u niskome letu, i doista, bočno privezani i usidreni prilično blizu jedan drugome, bila su tamo dva Seibela (teglenice). Bio bih pozvao formaciju da uključe kamere montirane na krilima i da isključe sigurnosne raketne hvataljke – ali nisam imao radio!

Uzdignuo sam se da dobijem malo na visini, pod 270° skrenuo prema luci, prišao iznad stabala i zatim iznad krovova sa Seibel teglenicama na vidiku. Krajičkom oka sam primijetio čovjeka koji je bježeći trčao duž mola, a noge kao da mu nisu doticale zemlju. Molio sam se u sebi da čovjek uspije na vrijeme pobjeći. Ispalio sam salvu od četiri rakete, svaka s bojnom glavom od 60lb (27 kg) H.E., i oštro skrenuo udesno. Taj je manevar bio nužan da bih izbjegao ulijetanje u vlastitu eksploziju.

S izrešetanim trupom prema Visu

Zatim sam pogledao unatrag i vidio Hurricana s krilima koja su se ocrtavala na podlozi goleme narančaste plamene kugle. Pomislio sam da mu je to kraj – ali, srećom, bio sam u krivu. Izronio je s čitavim trupom izrešetanim poput sita, ali motor je još uvijek radio. Kasnije smo doznali da je meta br. 1 bila natovarena diesel gorivom što je objasnilo gusti crni dim koji se uzdizao do 10.000 stopa (3000 m), a meta broj 2 je za teret imala municiju. Nije čudno da je onaj jadničak trčao što su ga noge nosile.

Nekim čudom, ili srećom, radio mi je ponovno oživio i moj broj 2, pilot oštećenog aviona, me obavijestio da je dobro, osim što su mu svi instrumenti prestali raditi, uključujući i brzinomjer. Preko otvorenog mora smo se zaputili direktno na Vis gdje smo uspješno sletjeli na pistu koja je bila prokrčena među otočkim vinogradima.

Slučajne izvidničke fotografije trenutka raketiranja

Ali priča tu ne završava. Pukom slučajnošću, dok se odvijala akcija, pilot P.R.U.-a (Jedinice za fotografsku izvidnicu) u avionu Lightning letio je iznad nas i rutinski fotografirao sve luke, što je omogućavalo mornaričkom stožeru praćenje kretanja neprijateljskog brodovlja. Kasnije sam se imao priliku susresti s njime. Bio je to vođa eskadrile Jack Paish, a upoznali smo se 1942. dok smo obojica služili na Bliskom Istoku u 208 eskadrili – taktičkoj izvidničkoj eskadrili. Ispričao je kako je, nakon što je napustio područje Raba, primijetio velik dim, pa se odlučio vratiti i načiniti još fotografija.

Prije i poslije

Fotografije u prilogu bi se mogle nazvati „prije“ i „poslije“. Na njima je vidljiv datum, visina (24.000 stopa – 7.300 m) i tip kamere kojom je fotografirano. Na prvoj je Obavještajna služba zaokružila avione u linijskoj formaciji, jedan iza drugoga, u prvome naletu iznad Raba.

Na drugoj fotografiji vidi se dim koji se uzdiže od plamtećeg diesel goriva.

Moj dnevnik navodi: “Dignuo u zrak dva Seibela u rapskoj luci”. P.R.U. izvještaj navodi: “Dva A.L.C.-a – skladište municije, skladište nafte i 45 stopa (13m) dugačka lansirna rampa uništeni. Dim visok 3000 stopa. Trajanje leta: 2 sata i 15 minuta.”

Kasnije toga dana, praćeni četirima Spitfire avionima, napali smo cestovni konvoj između Knina i Bihaća (gdje god to bilo!) i potvrdili uništenje pet kamiona. Trajanje leta: 1 sat i 40 minuta.

Ne sjećam se dobro te druge akcije, ali posjet Rabu (koji je danas s pravom atraktivno odredište jahtaša i šetača) svakako se urezao u moje sjećanje.