Foto: Arhiva portala RabDanas
Prošloga petka (23. 8.) obilježen je, na Golom otoku i Sv. Grguru, Europski dan sjećanja na žrtve svih totalitarnih i autoritarnih režima, a vodeći se time, u ovom članku prezentirat ćemo jednu golootočku torturu.
Podaci o toj torturi na Golom otoku vađeni su iz knjige Martina Previšića Povijest Golog otoka (2019.), a već su objavljeni i u istoimenom članku (“Kutak povijesti: špalir – jedna od najgorih tortura golootočanima”, autor Lucian Borić), u 25. br. Loparske besede (str. 61). U nastavku prenosimo već objavljeni članak iz Besede, uz minimalne izmjene.
Goli otok, sa svojom tmurnom prošlošću, mjesto je brojnih teških tortura provođenima nad Titovim političkim protivnicima. Za brojnim istinama o mjestu, na kojem se danas turisti tijekom ljetnih vrućina bezbrižno kupaju i uživaju u nekoj od njegovih brojnih uvala, još se traga i tragat će se, a možda i najbolja dosadašnja studija o Golom otoku izašla je, ne tako davno, upravo iz ruku i pera Martina Previšića.
Za svoju knjigu Previšić je i s razlogom nagrađen Državnom nagradom za znanost za područje humanističkih znanosti, a u toj vrlo opsežnoj studiji, pisanoj kombinacijom arhivskoga štiva i usmene predaje preživjelih logoraša, Previšić je pokrio čitav niz stavki iz povijesti Gologa otoka, uključujući i torture nad golootočanima.
Jedna od najpotresnijih tortura koja je golootočkim zatvorenicima ostala u pamćenju i koju je podrobno u posebnom potpoglavlju svoje knjige opisao Previšić, bio je špalir, a koji se još naziva i stroj, šiba ili, kako je na prostoru bivše Jugoslavije bio nazivom najpoznatiji, topli zec. U nastavku će se upravo na temelju potpoglavlja Previšićeve knjige rezimirati što je to točno podrazumijevao špalir na Golom.
Kod špalira, svi kažnjenici Golog otoka morali su stati u dvored kroz koji će proći novopridošli zatvorenici. Novopridošlice bi se prilikom prolaska kroz dvored pljuvalo i fizički maltretiralo, a budući da je u dočeku zatvorenika morao sudjelovati čitav logor, prema nekim procjenama, u tome je sudjelovalo od 3500 do 4000 ljudi.
Iako je to ovisilo od grupe do grupe, novopridošlice bi nerijetko morale proći gole kroz špalir, čime bi u najvećem intenzitetu osjetile silinu brojnih udaraca. Znalo se udarati palicama, letvama i ostalim tvrdim predmetima, a špalir je znao biti dugačak i do pola kilometra uzbrdo, što je pretučenim i izmorenim novopridošlicama bila samo još jedna otegotna okolnost. Neki zatvorenici nisu uspjeli doći do kraja špalira, već su, nažalost, tijekom prolaska podlegli brojnim zadobivenim ozljedama.
Bilo je slučajeva kada bi zatvorenici prilikom prolaska kroz špalir padali u nesvijest pa bi, kada bi sve završilo, bili prebačeni u ambulantu, a bilo je i pokušaja simuliranja nesvjestice samo kako bi se tortura što prije završila. Stariji i bolesnici bili bi pošteđeni prolaska kroz špalir, iako se na Golom nije uvijek pridržavalo tog pravila. Najviše fizičkog nasilja bilo je, čini se, tijekom prosinca 1949., travnja 1951. i od svibnja do kolovoza 1951. godine, odnosno u periodu kada su se odnosi između Jugoslavije i SSSR-a sve više zaoštravali.
U svojoj knjizi o Golom otoku, Previšić je prenio i iskustva nekih golootočana sa špalirom, među kojima se posebno ističe slučaj Luke Hrvatića, zatvorenika četvrte grupe, koja je u Staru Žicu na Golom stigla 29. travnja 1950. godine. U svojim sjećanjima, Hrvatić je naveo kako mu je prije špalira Gavro Divjanović, predsjednik Vrhovnoga suda NR Hrvatske koji se s njime našao u grupi, dao kocke šećera u šaku, a kada je Hrvatić napokon prošao špalir i stigao do barake, shvatio je da mu je tih nekoliko kocki šećera pomoglo u preživljavanju pakla. Gavru Divjanovića Hrvatić je zauvijek upamtio, a iako na Golom i dugi niz godina nakon Golog nije znao što je dalje bilo s njim, uspio ga je jednom prilikom ponovno pronaći na Zvjezdarnici u Zagrebu.
Kako je glavni cilj torture na Golom otoku bio politički preodgojiti zatvorenika, znalo se naći i primjera kada bi u špaliru novopridošloga zatvorenika „dočekao“ njegov nekadašnji prijatelj sa slobode. U takvim slučajevima je prijatelj, koji je u špaliru trebao dočekati i „izudarati“ svojeg prijatelja „novopridošlicu“, bio pod posebnim povećalom Udbe, jer time je „dokazivao“ da je na ispravnom političkom putu. Zlatko Hill, kažnjenik četvrte grupe koji je s Previšićem također razgovarao, pri dolasku na Goli naletio je u špaliru na svojega prijatelja koji mu je pritom uzviknuo: „A i ti si tu, Zlatko, bando jedna“, te ga pritom ošamario, doduše, kako je sam Zlatko priznao, ne jako. Kasnije je taj prijatelj Zlatku rekao: „Zlatko, na mene su posebno gledali kako ću tebe dočekati, morao sam te udariti“, što mu Zlatko, naravno, nikada nije uzeo za zlo. Neke ljudske vrijednosti niti jedna tortura ne može pobijediti.
I na Golom se razvijao jedan oblik logoraške solidarnosti – teško bi, primjerice, netko preživio špalir u kojem ga najjačim intenzitetom, bilo šakama, nogama ili nekim tvrdim predmetom, udara skupina od, primjerice, 4000 osoba. Brojni logoraši „fingirali“ bi udarce uz brojne vike, suosjećajući se s i znajući kako novopridošlice isto kao i oni sami, žele samo što prije napustiti ovaj pakao od logora. No takvo ponašanje ovih koji „biju“ nosilo je i svoj rizik – u svojoj već spomenutoj knjizi Previšić je, u prepričanom razgovoru s jednim logorašem, naveo kako bi onaj tko slabo „bije“ također bio ubačen u špalir. Iako se špalir kao tortura u raznim oblicima primjenjivao i u drugim zemljama debelo prije nastanka logora na Golom otoku, svi se možemo složiti u jednom – bila je to jedna tortura koja se, ne daj Bože, više ikad igdje ponovila.
Autor: Lucian Borić
Uz određene izmjene, članak preuzet iz 25. br. Loparske besede (Besedu je moguće preuzeti na stranicama CZKiS-a Lopar)
Literatura: Martin Previšić, Povijest Golog otoka, Fraktura, 2019.
